Razgovor sa Markom Pogačarem (II): Versopolis,forma, sadržina, kritika


 


Rizom: Na otvaranju 54. Goranovog proljeća je bilo reči i o platformi Versopolis, koja podrazumeva niz izdanja pesničkih knjiga. Da li možeš da nam pojasniš kako ova platforma funkcioniše, kako se odigrava saradnja u njenim okvirima i kakva je vaša uloga u Versopolisu?

Marko Pogačar: Versopolis je evropska platforma za promicanje emerging poets, mlađih, aktualnih evropskih glasova. Aleš Šteger i suradnici iz Beletrine su osmislili koncept i to je jedina platforma u književnosti na razini Europske unije. Inicijalno je uključivala 11 aktera, dakle 11 pesničkih festivala i pripadajućih organizacija iz 11 zemalja. Svake godine se platforma širi za još jednog ili dva partnera. Zamišljena je tako da svaki partner inicijalno nominira 5 pjesnika, koji moraju udovoljiti – uz one kvalitativne – jednostavnim formalnim kriterijima: ne smiju imati više od tri knjige u prevodu i ne smije proći više od dvadeset godina od objave njihove prve knjige. Taj način definiranja emerging poets mi se čini dosta dobrim, jer ne isključuje nužno ljude po starosnom ključu. Osim toga, svi autori koji su ušli u taj izbor prevedeni su na engleski, o njima su napisani dosta studiozni eseji i sakupljeni razni promo-materijali, a sve to je dostupno na web stranici Versopolisa, koja služi kao onlajn arhiv novijeg evropskog pjesništva. U međuvremenu ona je prerasla u ozbiljan časopis za kulturu i književnost na evropskoj razini, sa čitavim nizom urednika i suradnika iz većine evropskih zemalja, i šire. Svake godine partneri dodaju po tri pjesnika, a svaki festival ima obavezu da na svako svoje izdanje pozove pet pjesnika iz te grupe. Svi troškovi za te autore, honorari, putni troškovi, smještaj, sve je plaćeno iz budžeta Versopolisa. Svakom od gostujućih pjesnika štampa se trojezična knjiga, na izvornom jeziku, engleskom i jeziku domaćina, u tisuću komada. Knjige su, k tome, besplatne.

 

R: Kako vidiš pesništvo na ex-jugoslovenskom prostoru, u ovom trenutku, ili u periodu u kome si na njemu aktivan?

MP: Tema je jako široka, teško je govoriti napamet i paušalno. Čini mi se da se u zadnje vrijeme više, isključivo odozdo i vaninstitucionalno, radi na tome da se, u nekom obliku, ponovno uveže i ustroji jugoslavensko književno polje. Neki su se drugi, naprotiv, svjesno zatvorili u geta, ne zanima ih šta se dešava preko ograde. Njima je srpska književnost danas dalja od bugarske, kako je to poodavno formulirao Slobodan Prosperov Novak, jedno nakaradno, oportunističko režimsko piskaralo, kakvih je danas dosta na kojekakvim sinekurama, uzduž i poprijeko naših zemalja. Naravno, to je njihovo pravo, šteta je samo što i gubitak nije samo njihov, budući da je riječ o ljudima čvrsto slizanim s vlašću, koji kroje kulturne politike. No čini mi se da stvari funkcioniraju radikalno drugačije u Sloveniji i Makedoniji na primer. Svaka scena ima svoje specifičnosti, koje su posledica istorijskih datosti i, prije svega, ekonomskih okolnosti. Slovenska, recimo, pjesnička scena je vrlo dobro posložena za naše pojmove, dobro financirana, ima dobro razvijen sustav potpora, stipendiranja, promocije i slično, dok Makedonija, manje-više. nema ništa od toga. Uvjeti mogućnosti slovenskog i makedonskog pjesnika danas su vrlo, vrlo različiti. Nije mi namjera idealizirati, i Slovenci su suočeni s čitavim nizom vrlo ozbiljnih strukturnih problema, klijentelističkih opstrukcija i sl., ali startne pozicije su im svejedno nemjerljivo bolje nego npr. pjesnicima iz Crne Gore ili BiH.

 

 

R: Da li su novi pesnici i pesnikinje društveno komunikativni, da li poezija reaguje, da li kritikuje? Da li su se pojavili neki novi postupci, teme, formacije?

MP: Mene zapravo ne zanima pretjerano čime se poezija bavi, tema poezije mi je manje-više potpuno irelevantna. Mislim da je sasvim legitimno pisati dobre pesme o lišajevima kao i o, ne znam, revoluciji. Problem sa pesmama o revoluciji je da su najčešće banalne i slabe. No, s druge strane, to je problem s većinom tekstova općenito. Dakle, naravno, mislim da se, načelno rečeno, treba baviti društvenim, odnosno političkim sada i ovdje, ali samo ako je autor/ica sposoban da neku društvenopolitičku temu uspešno transponira u književni, odnosno pjesnički medij. Inače ne vidim razlog. Postoje mnoge druge književne, i još više izvanknjiževne forme koje su za politički rad mnogo učinkovitije od knjiga pjesama i samih pjesama, ako ništa već zbog, banalno, samih recepcijskih uvjeta u polju. Sa druge strane, tu sam recimo blizak Adornu i frankfurtovcima, vjerujem da se politički i subverzivni potencijal poezije danas (u Petofijevo doba, na kraju krajeva i u doba NOB-a, bilo je nešto drugačije) nalazi prije svega na formalnoj razini. Transformativni potencijal poezije se ne nalazi u njenom sadržaju, koliko god potonje ne bilo moguće skroz odvojiti – vjerujem da je njena političnost prije svega u njezinom formalnom aspektu i da on radi na dugi rok – dugoročnim dubljenjem jezičnih kontinuiteta, podrivanjem hegemonih jezičnih praksi i obrazaca, ideologema, koje se, mnogi su to pokazali, kroz jezik i standardizaciju jezika hegemonijski nameću, te povratnom spregom dalje služe kao vrlo važno sistemsko oruđe i oružje. Jezik je tu itekako područje borbe, a poezija je neka vrsta pete kolone, koja u toj borbi može biti jako efikasna, iako se uglavnom radi na dugoročno čitljivim efektima. Poezija je bomba u jeziku, dinamit. Niz manjih, kontroliranih eksplozija koje, kumulativno, mogu imati razoran učinak.

 

 

R: Da li se u formalnom smislu onda dešava nešto novo, kada govorimo o kritičkom potencijalu poezije?

MP: Nisam siguran da se u formalnom smislu išta supstancijalno novo desilo. Ostavili smo za sobom drugu modernu i neoavangardu, postmoderni supermarket i sve ostalo, ili ih, vjerojatnije, nismo ostavili. Sve su te tendencije i dalje, čini mi se, uz manje alternacije i preslagivanja, prisutne u različito procentualiziranim kombinacijama. Pojavili su se neki manje ili više lokalni trendovi, neke mikrostilske formacije i slično, poput onoga što se, recimo, u hrvatskoj lirici devedesetih i početka nultih označavalo kao stvarnosna lirika. Kada pogledamo o čemu se tu radi, OK, to jeste bila jedna grupica ljudi, koji su relativno slično pisali, jako mala, ali medijski prisutna i čitana. Od razvikanog „novog“ trenda, međutim, kad ga se malo detaljnije pretrese, ne ostane mnogo. Nije to ništa što nismo 400 puta već videli, poslednjih ne samo 50 nego i 100 godina, jedan na vrlo ograničenom uzorku kratkoročno dominantni način i stilem u kontekstu itekako živih neorealističkih prosedea. Kada se pojavi neki „avangardniji“ pravac, to su također citatne avangarde, avangarde u nekom, šta ja znam, post postmodernom dobu. Kako da govorimo o kaligramskoj knjizi danas ili o konkretističkoj, kao o eksperimentalnom pjesništvu, kada je riječ o postupcima temeljito istraženima prije koju stotinu godina. Ne vjerujem da će se desiti neki krucijalni obrat u dogledno vrijeme, više mi se čini da smo u prostoru heteropoetika, gdje parataktički supostoje manje-više ravnopravni, posve raznorodni modeli, a ima i gomila autora koji se manje ili više suvereno kreću između tih modela i strategija. Ne bih rekao da postoji iole čvršća hijerarhija modela. I generacijska klauzula sve više izostaje. Časopisi su u našoj književnosti dugo služili kao periodizacijski instrumentarij. Kvorumaši su kod nas poslednja iole homogena „časopisna“ generacija – riječ je o drugoj polovini osamdesetih godina. Časopisi danas, iako je pitanje koliko su oni sami u radikalno izmijenjenim recepcijskim uvjetima uopće relevantni, nisu generacijski, već na iste stranice dovode najstarije i najmlađe pjesnike, koje je ponekad i poetički sasvim teško generacijski diferencirati. Među najmlađom generacijom ne primjećujem poetički iole jasno profilirane grupe, kružoke ili što slično, iako će nam to možda za dvadesetak godina izgledati sasvim drugačije. Čini se da zaista živimo u toj nekoj parataksi razbacanih polja, koja recimo u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori manje-više nekonfliktno supostoje. U Sloveniji mi se poetičke rasprave i sukobi u polju čine zaoštrenijim. Kod nas nisam jako dugo vremena video relevantnu poetičku polemiku. Sve se, uglavnom, svodi na golu bazu.

 

 

Razgovor za Rizom vodili Jelena Anđelovski i Stevan Bradić

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *