Gastrozofija: Sendvič i depresija kapitalizma – Nikola Oravec



Obrok dostojan Kralja

 Nije li erl od Sendviča, u kockarskoj strast predosetio pravu blagodet ovog gastronomskog čuda? Tražio je da mu sluga donese rozbif između dve kriške hleba kako ti mogao nastaviti da igra karte. Na izgled praktično i zanimljivo rešenje kako da se hrana brzo konzumira, da se jede rukama (bez pribora i ostalih dodatnih alata pri jelu) i da se ne isprljaju prsti. Tako je ovaj gastronomski izum i dobio ime, prema svome tvorcu – sendvič.

Kad može jedan erl, zašto ne bi mogao i Kralj? Elvis Prisli je posebno voleo sendvič od kikiriki putera, pržene slanine i banane. Taj sendvič odavno nosi njegovo ime i može se reći da je to pravi „Kraljevski obrok“. U Memfisu u mnogim barovima i restoranima nude ovu ili neku od varijanti ovog sendviča kojeg jednostavno zovu “Elvisov sendvič”. Neki tvrde da je Elvis do svojih poslednjih dana, kada je već bio slavan i svakog dana imao šou u Vegasu, tamanio gomile ovih sendviča. Zamislite velikog Kralja rokenrola u svom kraljevskom apartmanu, omamljenog od sedativa, kako guta ove sendviče, depresivan zbog svoje slave, depresivan zbog razvoda sa ženom Prisilom, verovatno i skončavajući sa ovim sendvičom na usnama.

Sendvič je postao popularan otprilike dvadesetih godina dvadesetog veka, u doba već razvijene industrijske proizvodnje. U početku je to bila domaća hrana između dve kriške hleba, a kasnije su i mnogi ekspres restorani (među njima najpoznatiji McDonalds) uveli ovo jelo kao glavni način obedovanja. Sendvič relativno lako zadovoljava energetske potreba organizma i brzo se postiže sitost. Na taj način se štedi vreme za pauzu, skraćuje se pauza za ručak u okviru radnog vremena. Ne treba mnogo vremena za njegovu pripremu, kao i za njegovu termičku obradu (ako se peku, tope ili tostiraju njegovi sastojci). Takođe, za proizvodnju jednog sendviča ne zahtevaju se skupe namirnice, one su svima dostupne i sadrže relativno dovoljnu količinu nutrijenata kojima se na brz način postiže sitost.

 

Hrana kao uteha

Na kanalu 24 Kitchen nastao je izraz „comfort food“ (hrana za utehu). On se prvenstveno koristi za domaća jela, jela koja možda nisu najbolje energetski izbalansirana, jer imaju višak masnoće, proteina, ugljenih hidrata itd. Preporučuje se njihovo konzumiranje posebno u porodičnoj atmosferi ali umereno jer mogu podstaći višak kilograma. Među ovim jelima Džejmi Oliver je pravio i sendvič sa sirom koji je potom tostirao u tiganju ali tako da se sir koji je curio iz kriški hleba dodatno se zapekao u tiganju. Na taj način ulazimo u još jedan gastrozofski pojam – hrana kao uteha. Pitanje koje upućujemo – kako nas hrana teši i zašto imamo tu potrebu, kako organsku tako i simboličku, za ovim načinom kozumacije, gde hrana dobija dodatnu dimenziju utehe.

Na pamet mi pada Boetije i njegova Uteha filozofije. On je bio osuđen na smrt i dok je čekao izvršenje kazne u tamnici napisao je ovu knjigu. U njoj se obraća Filozofiji personifikovanoj u telu žene, ogorčen jer je nepravedno osuđen. Svoj život trudio se da provede u dobru a nagrađen je presudom za koju nije kriv. Ova knjiga je zapravo rasprava o sreći – kako postići sreću uprkos gorkoj sudbini koja se ne brine o tome da li smo se trudili da svoj život provedemo u vrlini ili ne. Sreća sa ovog gledišta deluje isto tako kao hir sudbine – u redu je što si život živeo u vrlini, ali ako ti zapadne tiranin koji te želi ubiti, ti to ne možeš promeniti. Sreća je hirovita, neuhvatljiva. Međutim, tu se uvodi i pojam Boga, koji sve vidi, koji je delom platonički delom hrišćanski, i se brine za našu sreću na ovom ili onom svetu, kao „sudija koji sve vidi“. Učestvovati mislima u tom najvišem Dobru već znači biti srećan.

Međutim, to ničim ne menja Boetijevu sudbinu. On će biti nepravično pogubljen. Za njegov život koji će se ugasiti nema nikakve alternative. A šta možemo reći za današnje poimanje sreće? Da li se sreća postiže? Maks Fišer u knjizi Kapitalistički realizam: da li zaista ne postoji alternativa?[1] postavlja tezu da se u kapitalizmu ne može zamisliti alternativa postojećoj realnosti. Svaka mogućnost novog, svaka ideja biva propuštena kroz ralje kapitalističkog realizma.

U današnjem dobu sreća se postavlja kao glavni cilj našeg delovanja. Ali, sama po sebi, ona je jedna apstrakcija, jedan fetiš, objekt želje za kojim težimo dok je njena sadržina imaginarna. Ko juri za srećom završi razočaran, jer kada i postignemo određeni sadržaj za koji smatramo da će nas činiti srećnim, ispostavi se da to nismo ni želeli. A i kada ne uspemo u našoj nameri za ovim imaginarnim ciljem, opet sledi razočarenje. Gubitak je nešto što se dešava kao depresija, kada gubitak postane naša stalna mogućnost. Kapitalistički realizam stalno forsira ideologiju sreće dok zapravo on samo žanje gubitak, jer se sreća ne može ispoljiti u njemu takav kakav je. Da bismo nadomestili taj gubitak cilja koji nikad ne možemo dostići, potrebna nam je uteha. Kao i kod Boetija, uteha služi kao nadomestak gubitka. A šta je ono što najlakše može da pruži utehu? Hrana kao uteha!

 

Sendvič i politika

 S obzirom da živimo u veštačkim rajevima (košmarima) kapitalizma, pitanje je da li je već unapred svaki naš potez osuđen na neuspeh, na simulakrum uspeha ili depresiju usled interiorizacije gubitka. Pored toga što neprekidno proizvodi neuspeh i depresiju, kapitalizam mora istovremeno da proizvodi različite fetišističke vidove utehe. „Ne mogu ti dati ono što želiš, ali uvek imam zamenu za to“, a to je potrošnja i konzumacija proizvoda.

Sendvič tako pored svoje ekonomske uloge – da bude obrok koji je jeftin i koji brzo zasićuje radnika, čije konzumiranje skraćuje vreme obedovanja u radnom procesu (skraćivanje pauze za ručak), on ima i ideološku osobinu utehe. Kad god želite on vam je pri ruci, možete ga sami napraviti, možete ga jeftino kupiti, ne treba mnogo vremena oko pripreme i oko konzumiranja, imate veliku varijabilnost sastojaka i dodataka kako ga možete napraviti, u svako doba, i može da menja sva tri obroka dnevno. Sendvič na taj način postaje uteha kapitalističke depresije, u kojoj se ništa znatno ne može promeniti. Količina proteina, masti i ugljenih hidrata stvara Kraljevski osećaj, delujući na hormone sreće dopamin, serotonin, endorfin, oksitocin. Iako znamo da ne možemo postići sreću u svetu u kojem živimo, omiljeni sendvič nam daje utehu da prebrodimo nedaće, dok se pripremamo za svakodnevne poslove i obaveze i dok se od njih odmaramo.

Svedoci smo da je domaća politika postala sendvičarska. Sendvič i ovde postaje uteha za botove (pristalice SNS) za nemanje alternative, kao način da se sakriju i prišiju nedostaci i zjapeća ispraznost domaće politike koja se svodi na sužanjstvo kapitalističkim zemljama EU i SAD. Većina tih pristalica koje su dobijale novčanu nadoknadu, sendvič i besplatan put na miting su u teškom materijalnom položaju i nemaju nikakvu nadu da će im biti bolje.

To su ljudi skupljeni od svuda, čija je uloga da simuliraju podršku za postojeću vladajuću partiju. Koliko god se mi smejali tome koliko su u stanju da se ponize, njihovo pojavljivanje je već jedna parodija i sebe i igre koja im je nametnuta. I oni znaju da se ništa neće promeniti i da je to što čine jednokratno lično zadovoljstvo. Zanimljivo mi je da pored honorarčića koje dobijaju, oni dobijaju i sendvič. To je uteha: „Nećeš dobiti ništa od onoga što ti obećavam, i vratićeš se kući u svoje mesto i sve će biti isto, ali evo ti, jedi ovaj sendvič!“ Tako sendvič postaje ispuna naše depresivne političke situacije.

 

Recept za Elvisov sendvič, obavezno isprobajte:

  • dve kriške belog hleba
  • dve kašike putera od kikirikija
  • 4 tanka režnja pržene slanine
  • pola banane

Namazati kriške hleba puterom od kikirikija, na jednu krišku staviti bananu seckanu na kolutove, a na drugu prženu slaninu. Sendvič potom malo tostirati u tiganju.

 

Prijatno!

 

Nikola Oravec

[1] Capitalist Realism: Is there no alternative? (2009), Zero Books

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *