Arhaični svemir u osvit Događaja – Josip Ivanović


Pogled na Galveias


„Peixoto ima nevjerojatnu moć tumačenja svijeta, izraženu vrlo preciznim baratanjem jezikom i slikama.“

         Times Literary Supplement

José Luís Peixoto, Galveias, Edicije Božičević, 2017 (prijevod: Josip Ivanović i Elena Pančevski)

 

Za Galveias, roman nagrađivanog portugalskog autora Joséa Luísa Peixota, može se reći da je jedno od najznačajnijih suvremenih ostvarenja u jezičnom izrazu na portugalskom jeziku. O tome svjedoči i činjenica da je roman u 2016. godini osvojio prestižnu nagradu Oceanos za najbolji roman objavljen na portugalskom jeziku. S osvajanjem nagrade, uz prestiž, autor je dobio i pozamašnu financijsku nagradu te zajamčenu golemu nakladu na luzofonom području (prvenstveno u Brazilu), a time i salvu prijevoda koji su u vrlo kratkom roku uslijedili na desetke svjetskih jezika. S druge strane, Peixoto, koji je u Lisabonu diplomirao engleski i njemački jezik i književnost, već dugo slovi za jedno od najvećih imena književnosti na portugalskome jeziku, još nakon što je za svoj roman Nijedan pogled (VBZ, 2004., Zagreb, naslov izvornika: Nenhum Olhar), s nepunih 27 godina, osvojio Nagradu José Saramago, najcjenjeniju književnu nagradu na području Portugala. Tom prilikom, José Saramago izjavio je da se radi o jednom od najvećih iznenađenja u portugalskoj književnosti, o „jednom od pisaca za koje odmah znate da znaju pisati i koji će sasvim sigurno nastaviti tradiciju velikih portugalskih autora“. Prilično medijski eksponiran za autora „ozbiljne književnosti“, među biografske kuriozitete o Peixotu svakako spada podatak da je objavio album/zbirku priča (Antidoto) u suradnji s bendom Moonspell, za koji inače povremeno piše tekstove, kao i podatak da je posjetio Sjevernu Koreju čak četiri puta, te o tim putovanjima napisao opširan putopis pod naslovom Unutar tajne (Dentro do Segredo, 2012., Lisabon). Krajem maja, publika s ovih prostora imala ga je prilike upoznati na ovogodišnjem izdanju zagrebačkoga Festivala europske kratke priče, gdje se publici predstavio kroz nekoliko tribina, razgovora i u vrlo zanimljivom razgovoru s mladim angolskim književnikom Ondjakijem, čije remek-djelo Prozirni (Hena.com, 2016., Zagreb) ima niz zajedničkih točaka s Peixotovim romanom, ukazujući na to da se sad već slobodno može govoriti o svojevrsnom trendu u luzofonoj književnosti, u kojoj se, nakon dvadesetak godina forsiranja intertekstualnosti, metatekstualnosti, i postmodernističkih pristupa tekstu, fokus vratio na klasičniji model pripovijedanja, fokusirajući se prije svega na detaljno kreiranje likova i situacija, u stilu koji neodoljivo podsjeća na najbolje trenutke Gabriela Garcije Márqueza.

Jose Luis Piexoto sa prevodiocem Josipom Ivanovićem na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu, maj 2017.

Hrvatsko izdanje Galveiasa objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Josipa Ivanovića i Elene Pančevski. Roman donosi iznimno živu i sadržajno bogatu priču u čijem središtu je Galveias, portugalsko selo u pokrajini Alentejo (ujedno i rodno mjesto autora). Roman započinje nezamislivim događajem, padom meteora na njivu pokraj sela, pokrećući niz pripovjednih linija o stanovnicima sela, koje stvaraju gotovo fantastičnu mrežu likova i događaja, kreirajući ruralni dekorum poznat svakome tko je ikada živio u seoskom okruženju, ili ima bake ili djedove koje je posjećivao. Iako su likovi konstruirani po realističkom modelu tipova, ti tipovi ujedno predstavljaju tri generacije žitelja Portugala i njihov doživljaj realnosti i političke stvarnosti, dotičući se aktualnih političkih tema indirektno, kroz živote ljudi koji svjesno ili nesvjesno proživljavaju epohalne događaje za zemlju koja se nevjerojatnom brzinom pretvara iz kolonijalne sile u siromašnu zapadnoeuropsku državu. Primjer jednoga takvoga lika svakako je neizmjerno simpatičan poštar Joaquim Janeiro, koji uz post-traumatski sindrom poremećaj, nekako uspijeva živjeti dva paralelna života, mirnu egzistenciju seoskoga poštara, koji zna svakoga stanovnika poimence i po pismima koje prima, a istovremeno ima tajnu obitelj u Gvineji Bisau, u kojoj je služio vojni rok i ratovao protiv boraca za nezavisnost. Uz poštara Joaquima, lik simpatične brazilske prostitutke koja dolazi u Portugal kako bi pokopala tijelo svoje madame, pa neplanirano zapne u Galveiasu i tamo otvori pekaru/bordel, koliko god zvučao apsurdno, u sebi sadrži cijeli spektar nijansi nevjerojatno kompliciranoga odnosa portugalskoga stanovništva prema valu imigracije iz Brazila, i razotkriva najbanalnije i najokrutnije stereotipe, s kojima se Portugal bori i 30 godina nakon radnje romana.

Taj nezamislivi događaj, pad meteorita koji presijeca živote ljude i nadvija se u obliku smradnog oblaka sumpora nad selo, snažna je metafora života generacijâ, ali i sela, tradicije i održivosti načina života u kojemu će se prepoznati i oni koji nemaju mnogo veze s Portugalom i bremenom njegove kolonijalne prošlosti. Pad meteorita, iako najznačajniji, samo je jedan od brojnih simbola koji imaju iznimno veliko značenje u mikrokozmosu Galveiasa, svijetu prividne atemporalnosti koja se razotkriva kao iluzija. Otpor promjeni, rigidnost i krutost običaja, melankolija i nemogućnost suočavanja s budućnosti supostoje s promjenama koje dolaze izvana i polako, ali sigurno, teraformiraju pejzaž ispunjen arhaičnim likovima tipičnim za život na prijelazu stoljeća.

Iako se u Galveiasu da naslutiti prepoznatljiv Peixotov stil, nakon čitanja ovoga romana, čitatelj može steći dojam da su svi Peixotovi prethodni romani bile svojevrsna priprema za ovo djelo, iako stilski različiti, kao da je svaki od romana poslužio kao odlična stilska vježba za njegovo neupitno remek-djelo. Sam Peixoto je, kako je nedavno naznačio na tribini u Zagrebu, svjestan da je stvorio nešto što će teško nadmašiti, pa je tako, napola u šali, izjavio da „nakon Galveiasa, preostaje mi jedino napisati neki monumentalni roman, nešto s više od 600 stranica“. U svakom slučaju, Galveias predstavlja važan roman o životu malenih ljudi i njihovih sudbina, o selu, o sadašnjosti i budućnosti ne samo zajednice, nego i cijele jedne zemlje i generacija ljudi u njoj. Roman kroz koji se može naslutiti nepoznat i nedokučiv dio Portugala, nedostupan kako prolaznicima, tako i mnogima koji u njemu žive.

 

Josip Ivanović

(autorka naslovne fotografije: Patricia Pinto)

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *