Zemljotres, pukotina, sećanje: III – Marko Bogunović


(Iz zbirke fotografija Istorijskog arhiva Beograda – Ulaz u Banjički logor)


(odlomak zasnovan na romanesknom rukopisu u nastajanju)

 

Brzopleti čitalac, čije su se oči navikle na prugaste kombinezone i teške drvene cipele iz filmova i serija o evropskim logorima nemačkog Rajha, mogao bi, doduše opravdano, zamisliti takvu sliku i u Banjičkom logoru. Međutim, iako je trebalo da bude struktuiran po modelima logora iz tadašnjeg Rajha, osnovna razlika bila je ta što je Banjica smeštena  u rezidencijalni deo grada. Drugo, logoraši su internirani u odeći u kojoj su i uhapšeni (odmah po prijemu, slati su na parenje odeće). Ona je često bila prljava, krvava i zaudarala bi na mokraću i fekalije, s obzirom da je veliki deo Banjičana prevashodno provodio nekad i po nekoliko nedelja na ispitivanju u ćelijama beogradske Specijalne policije na Obilićevom vencu ili Đušinoj ulici. Tamo su svakodnevno podlegali raznovrsnim i inventivnim metodama mučenja. Kolektivni odlazak u toalet vršio se jednom u toku dana, ujutru, a nakon što bi, recimo, zatovrenik proveo celu noć u isledničkoj kancelariji, gde bi više puta gubio svest, bio bi vraćen u ćeliju krvav i prebijenih tabana tako da bi mogao jedino da puzi po prašnjavom podu. U njima bi ponekad ležalo nekoliko desetina ljudi. Oni koji bi imali najviše snage pokušavali bi da pomognu povređenom drugu tako što bi mu parčićima iscepane odeće, koju su umakali u prljavu vodu iz kante u sobi, ispirali rane. Gnojne rane su bile integralni deo fizičkog identiteta logoraša. Retko ko bi izbegao da oboli od dizenterije, ako ne u ćelijama Specijalne policije, onda u logoru. Sve lične stvari koje bi bile pronađene kod uhapšenih lica zadržavane su u Centralnoj prijavnici. Otkad je priveden u Komandu mesta u Krupnju, Vojislavljevi dokumenti su se selili kao čerge od jedne do druge Komande mesta. Zajedno sa zapisnicima sa saslušanja, putovala su druga nezvanična i zvanična dokumenta koja su pronađena u njegovom buđelaru, smotana nekoliko puta, teško čitljiva. Bile su tu putne objave, dve lične karte, dokument o pripadništvu predratnoj partiji, razne objave načelstava i komandi mesta koje je Vojislav koristio u svom pozadinsko-diverzantskom radu u prvim mesecima ustaničke borbe. Prilikom ličnog pretresa u kancelarijama Specijalne policije na Obilićevom vencu kod njega je pronađen narečeni buđelar, zatim 145 dinara, 30 dinara u srebru, ogledalo, sijalica, Sveto pismo, ćebe, tregeri i jedna stavka koju je teško rastumačiti iz rukopisa potpisnika dokumenta, ali po svemu sudeći to je bio komad veša. Stvari bez vrednosti nisu pronađene.

Blindiranom automobilu tamno maslinaste boje, kojim je dovedena grupa uhapšenika 12. jula 1942. godine, nije trebalo mnogo da stigne do masivne ulazne kapije tada već ozloglašene ’’kuće smrti’’. Teška vrata otvarala su se na znak stražara, pripadnika Srpske državne straže. Iako je logorska uprava bila podvojena, dakle podeljena na ’’srpsku’’ i ’’nemačku’’, jasno je da njihove funkcije nisu ravnopravne. Srpsko ’’osoblje’’ logora je obavljalo tehničke poslove prema strogim nalozima nemačke uprave. Otvaranje kapije, prijem logoraša, detaljan pretres, parenje odeće i distribucija onoga što se na izvestan način moglo deklarisati kao hrana pripadalo je dužnostima stražara, ključara i drugih ljudi raspoređenim za te poslove. Kao i svaka slepa poslušnost, i ova srpska pokorenost okupatoru prevazilazila je konture čisto funkcionalnog. U želji da dokažu da su na istoj strani, u ratu protiv jednog neprijatelja, takozvanog komunistčkog bandita, pripadnici stražarskog korpusa ali i članovi uprave veoma su retko prezali od prenaglašvanja kaznenih radnji. Visoka zidna ograda bila je ukrašena bodljikavom žicom a unutar zidova nalazila se predratna kasarna pitomaca kraljevske vojske. Sve iluzije o nekakvom bekstvu iz logora zatočenici su mogli da ostave već na toj kapiji. Jedino organizovano bekstvo je, zapravo, realizovano u okviru dogovora između ozloglašene četničke grupe i Nedićevih jedinica koje su čuvale zgradu. Nakon tog događaja, razbešnjena Nemačka uprava, gubivši strpljenje za svoju šeprtljavu služinčad, uduplava stražu. Tako je kod svake kule stajao po jedan nemački i po jedan srpski stražar. Svaku prozivku i odvođenje na streljanje budno su pratili nemački vojnici. Sve je to plaćala beogradska opština.

Po logoru je kao ostareli pacov trčkarao omaleni podunavski Švaba Peter Kriger, ispuštao krike, cikao, frktao i cvileo. Imao je gotovo ritualni običaj da, u prolazu kroz ćeliju ili u hodniku, kundakom, teškom čizmom ili žaračem u parionici, nimalo nežno, raspali logoraša koji se nađe na zgodnom dohvatu ruke ili noge. Ovaj bi, i ovako već izmrcvaren od gladi i bolesti, tresnuo o pod i ležao dugo kao pokošen. Jednom prilikom je unutar same zgrade, što je čak i za logorske uslove bio ekstreman čin, likvidirao mladića spucavši mu metak u potiljak sa razmaka od jedva metar. Taj nered morali su da čiste, razume se, nedićevski stražari.

Truckajući se u specijalnom vozilu Specijalne policije, Vojislav je pokušao da u glavi mapira putanju kretanja. U polumraku je povremeno pogledavao u namučena lica svojih nametnutih saputnika kad god je ulično svetlo kratko bljesnulo unutra. Bilo je to osam lica različitih boja, reljefa, dužine i širine. Osam parova različitih očiju a istog tupog, zabrinutog i izgubljenog pogleda. Ako se Knjiga evidencije zatočenika logora otvori na datum dvanaesti juli hiljadudevetstočetredeset i druge, moglo bi se zaključiti da je u blindiranom zatvorskom vozilu te zvezdane letnje večeri sedela grupa ljudi sa lepezom zanimanja: bio je tu jedan piljar, jedan privatni činovnik, jedan opančar, jedan stolar, jedan trgovački pomoćnik, jedan penzioner i čak tri zemljoradnika. Za jednog od njih se kasnije u logoru pričalo da je patio od ogromne gladi, toliko veće od ostalih, da je šakama halapljivo kupio i jeo ljudski izmet iz kible (što je bio ustvari višelitarski kazan ili kanister koji se nalazio u svakoj sobi). Vojislav nije ni pokušao da progovori zbog jakog brujanja motora. Iz kabine se povremeno naziralo brundanje glasova vozača i suvozača. Iako je u Beogradu živeo kao mladić, u vreme šestojanuarske diktature, Vojislava put nikada nije nanosio prema Dedinju. O Banjičkom logoru se, međutim, uveliko pripovedalo u pozadinskim linijama fronta. Pripadnici partizanskih jedinica, sa kojima je proveo neko vreme u Zapadnoj Srbiji i blizu granice sa Bosnom, uglavnom su informacije o logoru dobijali iz druge ruke, od beogradskih ilegalaca odbeglih u šume. Pričalo se o velikoj sivoj kocki, hladnom zdanju smrti koje stoji kao opomena i upozorenje. Od silne žurbe da se grupa preveze do logora, Vojislav nije bio svestan gde je upućen. Shvatio je to tek kada je kročio na šljunkovito tle logorskog dvorišta i video zidove oko sebe koji se nadvijaju kao noćna oluja. Kroz prozirni mrak vedre letnje noći, preteći su stajali armirani zidovi. Venac od bodljikavih žica izgledao je kao kruna. Malaksao je od snažnog osećaja bespomoćnosti. U glavi mu se zavrtelo od prostranstva nepoznatog. Stomak mu je goreo od gladi i bilo mu je muka od savskih talasa.

Na relativnoj udaljenosti od oko 50 metara stajala je zaobljena figura. U vidno polje izbacivalo ju je iritirajuće belo svetlo koje je uokviravao štok od otvorenih vrata iza nje. Kako su se sporo približavali u koloni praćenoj stražom mogli su da čuju slatkasti glas iz kog je curelo ’Dobrodošli, dobrodošli’.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *