Ne želim da biram lake zadatke – intervju sa Balažem Mohačijem



U junu 2019. godine Balaž Mohači (1990) bio je gostujući umetnik u Novom Sadu, u sklopu rezidencijalnog programa književne razmene između Novog Sada i Pečuja, ustanovljenog pod okriljem Fondacije ‘’Novi Sad 2012’’ i Evropske prestonice kulture. Balaž je pesnik, književni kritičar, prevodilac i urednik književnih časopisa Jelenkor i Versum, i doktorand na Univerzitetu u Pečuju. Zbirku poezije Hungaria ut, hazafele (Jelenkor, Budimpešta) objavio je 2018. godine. Živi i radi u Pečuju.

Tokom njegovog borakva u Novom Sadu sastali smo se sa njim kako bismo razgovarali o njegovoj poeziji, njenim društvenim i estetskim dimenzijama, kao i njenom odnosu sa gradom Pečujem i mađarskom književnom scenom uopšte. Razgovarali smo takođe o stanju u izdavaštvu u Mađarskoj, književnim časopisima i posledicama koje je titula Prestonice kulture ostavila na njegov grad. U 519. broju časopisa Polja, za septembar-oktobar 2019. objavljen je izbor iz njegove poezije Na putu kući.
Razgovor za Rizom vodio Stevan Bradić.


Rizom: OK, jedan-dva, jedan-dva…U redu je.

Balaž Mohači: Dobro.

R: Zdravo.

BM: Zdravo.

(smeh)

R: Čitajući tvoje pesme juče učinilo mi se… primetio sam zapravo da ti je veoma važan odnos koji uspostavljaš sa svojim gradom, Pečujem.

BM: Da.

R: Naročito mi se svideo kraj one pesme /Kazincijev klub/ u kojoj kažeš…govoriš o obnovljenim fasadama kuće koja je iza toga još uvek oronula, i za nju kažeš da je „kao označitelji bez označenog“… opisuješ proces promene kroz koji je grad prošao, praktično ga stavljaš na papir, analiziraš, raspravljaš o njemu. Zato bi moje prvo pitanje bilo: kako vidiš odnos između svoje poezije i svog grada?

BM: Da, dakle, kao što si rekao, za mene je taj odnos veoma važan. Moja prva (i za sada jedina) knjiga, pod nazivom Hungaria ut, hazafele (Jelenkor, Budimpešta, 2018) je manje više o tom gradu i o gradu uopšte. Naravno, najveći broj referenci dolazi od mog rodnog grada, Pečuja, ali sam pokušao da napišem knjigu koja neće biti isuviše lokalna. Želim da mislim kako postoje slojevi u mojim tekstovima, neki koje svi koji žele da zakorače u ovaj tekstualni grad mogu da razumeju – i naravno oni drugi, koji se obraćaju lokalcima, odnosno ljudima koji donekle poznaju Pečuj.

U našem prethodnom razgovoru sam ti pričao o tome kako je u Pečuju sedamdesetih i osamdesetih cvetala kulturna scena. Postoje umetnici čija se važnost može svesti na lokalni nivo, ali postojali su i oni koji su postali prepoznatljivi na nacionalnom, ako ne i međunarodnom smislu. Tu su i primeri ‘’lokalnih heroja’’ bez kojih poznate ličnosti narednih generacija ne bi bile nigde (takvi ‘’lokalni heroji’’ su po mom mišljenju Geza Čorba, Ištvan Pakolic, Laslo Bertok – šteta je što njihova poezija tone u zaborav). Za mene je veoma važno da upoznam tradiciju grada iz koga potičem, tako da smatram svojom misijom da za sebe otkrijem ove umetnike (pisce, slikare, vajare, muzičare). I kroz ovo iskustvo dobijam priliku da upoznam i prevaziđem samog sebe.

R: Čini mi se, izvini što te prekidam, da se u tvojoj poeziji radi i o nekoj vrsti poetike prostora.

 BM: Da.

R: Zato što znamo da je Pečuj u prošlosti drugačije izgledao, i onda su se desile izvesne stvari, ovde ih zovemo ‘’tranzicijom’’ ali postoje i drugi nazivi… dakle došlo je do nekih ključnih promena, koje još uvek traju, a tvoje poezija ih opaža i reflektuje, ali je svesna i sopstvene pozicije u svim ovim simboličkim i fizičkim preobražajima.

BM: Da, naravno, takozvana tranzicija je deo i moje tradicije, ali ja sam na neki način odrastao u svetu koji je mnogo obećavao… moji roditelji su mi uvek pričali o tome šta se dešavalo pre, i kakve su bile njihove mogućnosti. Ova obećanja su, naravno, ostala neispunjena. Razume se ove promene bi se takođe mogle prevesti na jezik ili tkivo grada: zgrade koje se dižu i ruše, institucije koje nastaju i nestaju, mesta kojima se menjaju nazivi itd. Ali da se vratim na svoju prethodnu misao, postoje građevine, ulice, lokaliteti koje ne mogu da zamislim bez određenih književnih veza. Jedan od mojih omiljenih pabova na otvorenom se pominje u pesmama Lajoša Parti Nađa, kada pogledam prema zapadu u brda Mečeka setim se pesme Bele Melioriša (Strofe o Makarskom brdu) i tako dalje.

Kako bilo, mnoge prostorne promene u strukturi Pečuja smatram razočaravajućim i otuđujućim. Rekao bih da mnoge odluke nisu bile u najboljem interesu građana niti u skladu sa velikim obećanjima – i nisam usamljen u ovom mišljenju. Kad je u pitanju politika mog pisanja – ona se bavi neispunjenim obećanjima. I, na primer, neostvarenim obećanjima koja su data 2010. godine takođe, kada je pečuj bio Evropska prestonica kulture.To je bilo najveće obećanje za mene. Jedno kratko vreme sam verovao da ću živeti u Evropi (smeh), a sada osećam kako se samo udaljavamo od Evrope.

R: U redu. Kako se to reflektuje u tvojoj poeziji?

BM: Znaš, nakon 2010. godine kada je ponovo izabran premijer Orban, desio se veliki bum u političkom pisanju. No ja ne želim da pišem na taj način, didaktično, ali želim da se osvrnem na to, više u smislu politike svakodnevnice. Ne znam koliko bi dobro bilo da sad ulazim u nekakve detalje s obzirom na to da srpski čitaoci možda ne znaju mnogo o dešavanjima u mađaskoj vladi i politici.

R: Delimično su svakako upoznati, uzimajući u obzir da smo komšije, i da zato pratimo pojedine događaju. Pretpostavljam da nam nisu poznati svi detalji, ali imamo izvesno znanje o društvenim kretanjima u Mađarskoj. Čini mi se da su neki od nas naročito pratili situaciju na CEU i proteste u Budimpešti i naravno izbegličku krizu i čitavu situaciju na granici. Tako da mislim da su pojedini čitaoci upoznati sa tim. A budući da je, kao što znaš, jedna od najznačajnijih nacionalnih manjina u Vojvodini upravo mađarska, pretpostavljam da su njeni pripadnici daleko bolje upoznat sa političkom situacijom u Mađarskoj. Tako da možeš slobodno da ideš u detalje ukoliko želiš ili ukoliko misliš da bi bilo interesantno.

BM: Zapravo ne mislim da je bilo šta od toga interesantno, budući da sam već iscrpljen od mađarske politike (smeh).

R: U redu, zato sam te i pitao kako se to održava u tvojoj poeziji. Moj utisak je da, kad već pričamo o politici, postoji jaka društvena svest u svemu što si mi poslao. Odražava se, ne kao neka vrsta dnevnopolitičkih koimentara, već kao pesnička misao o prostoru, o prošlosti, sadašnjosti, čulnosti, književnosti i tako dalje.



BM: Da, dakle, ne odražava se na neki neposredni, anti-režimski način, ali, znaš, izvesno je da me duboko pogađa način na koji Orbanova vlada pokušava da promeni naše razumevanje prošlosti, istorije ili prenošenje istorije. Ili bar mnogo mislim o tome. Nisam siguran kako se to iščitava u mojoj poeziji, zato što, kao što rekoh, ponekad pišem o tome pa brišem jer mi se učini da je suviše didaktično. Ili, znaš, nakon 8-9 godina vladavine FIDES-a možda ne želim da napišem još jedan književni tekst o tome kako se ja (ili mi, koji se možemo smatrati političkom manjinom ili pozicijom) osećam.

R: Bilo bi previše banalno, pojednostavljujuće.

BM: Takođe smatram da postoje delovi mojih tekstova, u kojima sam ranije reflektovao nešto, ali na čemu sam toliko radio da se ova refleksija izgubila ili je postala neprepoznatljiva. Mene ti delovi podsećaju na neko političko s**nje, ali možda ne i čitaoca, ili ga možda podsećaju samo u nekom opštijem smislu.

R: Kako obično pišeš? Mislim, kakvo je tvoje iskustvo pisanja?

BM: Ono varira. Nekad mi pesma „dođe“ u celosti. Ali kako sam postao (nadam se) samosvesniji u toku pisanja, tako nešto se događa veoma retko, zato što mogu sam sebe da predvidim. (Na žalost ovo predviđanje sopstvenih postupaka me je dovelo do tačke da sve što napišem smatram lošim ili neinspirisanim – tako da je moj glavni zadatak u Novom Sadu da se nosim sa ovim i da pokušam da pronađem novi zamah. (Iako je to teško i stresno, zato što smatram da su doba i okolnosti u kojim živimo loše i neinspirativne, razočaravajuće – i upravo o tome pišem. Ali ne mogu da odlučim da li sam u pravu što predviđam sopstvene postupke ili da li su moje pesme tačne.)

R: To je nova situacija, ali kako je izgledalo kad si pisao knjigu?

BM: Kad sam pisao knjigu zapisivao sam beleške: slike, ideje, nekad samo reči koje sam želeo da unesem u tekst. I zato što sam već negde 2015, 2016 znao da će moja knjiga uglavnom biti o gradu uopšte i/ili posebno o Pečuju, sakupljao sam citate koji bi mogli da mi koriste: od autora koji su meni bili važni, ali čitao sam i neke urabnističke zapise, ili sam čitao o slikama i skulpturama koje su mi bile važne itd. I onda sam u trenutku kad bih seo da pišem, izabrao ponešto iz ovih beleški i citata i aranžirao bi ih u pesme. Još 2013/14 (kada sam studirao avangardnu književnost) moje pisanje je sve više postajalo avangardističko, tako da sam sa ovom tehnikom kolaža i montaže mogao u svoj tekst da uvrstim mnoge delove svoje tradicije, a time da stvoirm i sopstveni pseudo-kanon. Danas pokušavam da obnovim svoje pisanje, pokušavam da zadržim tu vrstu živahnog, eneregičnog jezika i/ili slikovnosti koja dolazi sa avangardnim poetikama, ali ponekad osećam kao da je pisanje u slobodnom stihu, nadograđivanje i kolažiranje ovih ponekad dužih pesama u slobodnom stihu isuviše lako.

R: Meni se čini da nema lakog rešenja ako želiš da dobro uradiš posao.

BM: Mislim, dobro, nikad nije lako napisati (dobru) pesmu, moraš da imaš osećaj za ritam i stopu, ne možeš bilo šta da staviš bilo gde, moraš dobro da promisliš sve i tako dalje. Ali mene ne zanima ovakva vrsta pisanja, pa, ne bih rekao više, već trenutno. Kroz to sam već prošao. Želim da ekperimentišem, želim da uložim maksimalan napor/ da probam da uradim sve što je moguće. Trenutno pokušavam da pišem sonete. Verujem da lakše napisati dobru pesmu u slobodnom stihu nego što je u vezanom stihu. Ne želim da biram lake zadatke. Tako da se sada trudim da pišem dobre sonete. I moram reći, veoma je teško. Ćak iako nekad pokušam da odstupim od strogih pravila (na primer odlučim da ne rimujem, ili da ne pišem stihove od deset, jedanaest slogova, već kraće ili duže, ili bez jamba i troheja itd). Tako da je teško čak i kada pokušam da preuzmem moderniju, eksperimentalniju formu i dam sebi prostora.

R: Naravno da je teško, ali samo na određeni način, pisati u strogim formama. Iskustvo mi govori da što više vežbaš postaje sve lakše, zato što se, kao i kod svega drugog, radi o internalizaciji spoljašnje, strane, forme. Ali nakon izvesnog vremena počneš da govoriš u sonetima, aleksandrincima, heksametrima ili bilo čemu. Ovo i dalje, naravno, nije dobra poezija, već više preduslov za pisanje u strogoj formi. Ja sam, međutim, zaključio da ne želim da trošim vreme ovakvo uvežbavanje, kad postoji čitav univerzum jezičkih i društvenih formi koje treba internalizovati i sa kojima treba izaći na kraj. Moj pristup pisanju je, barem u ovom trenutku, da počnem od greške, od nečega što bi oni koji pišu odbacili kao loše ili nevešto, i da onda od toga napravim uspešnu pesničku sekvencu. Donosi mi neopisivu radost da uradim nešto loše i da se izvučem.

Ali, možeš li mi reći nešto više o tome kako se tvoja poezija uklapa u savremenu mađarsku scenu?

BM: U redu, to je lako pitanje. (smeh)

R: Kako bi procenio svoje mesto? Koji su to glasovi koje smatraš važnim i gde vidiš sebe?

BM: U redu, dakle, postojale su i postoje paralelno više vrsta poetika, ja samo izdvajam ‘’svoju liniju’’. U socijalističkoj subkulturi tokom sedamdesetih i osamdesetih je postojao talas neoavangarde koji se delimično pretvorio u postomdernu. Nakon tranzicije, devedesetih se pojavio drugi talas postmoderne poezije koja je proizašla iz te kontrakulture i koja je kanonizovana. Može se reći da je ovaj talas opstao do druge polovine dvehiljaditih. Nakon toga nastupila je promena, sa novopridošlicama, suštinski, pesnicima koji su rođeni osamdesetih, i čiju poetiku nazivamo poezikom „nove ozbiljnosti“ – mislim da je taj naziv sličan onom izrazu „nova iskrenost“, korišćenom da opiše izvesna postmoderna ili metamoderna kretanja u američkoj književnosti. Moja inicijacija u savremenu poeziju se desila čitanjem pesnika „nove ozbiljnosti“, tako da osećam kao da pripadam ovoj vrsti poezije, iako sam jednu generaciju mlađi. Istovremeno, ja pokušavam da odem korak dalje, da ih prevaziđem, ili da se provučem iza njih, a pomislio sam da bih to mogao da uradim tako što ću primeniti avangardnu poetiku, što je, naravno, zapravo reciklaža avangardne poetike. Tako da bih rekao da se, u širem smislu, uklapam u mejnstrim stil pisanja mlađih pesnika moje generacije, ali sam takođe i pomalo drugačiji. (smeh)

R: OK (smeh)

BM: Ko to ne bi rekao, naravno? „Ja sam originalan, ali ne i čudan“.

R: Ali kada kažeš da pokušavaš da ponovo upotrebiš avangardno nasleđe, to me podseća na nešto što su postmodernisti već pokušali, što je takođe sasvim drugačije od onoga što je istorijska avangarda činila, kroz neku vrstu radikalnog prekida. Da li je ovaj povratak na avangardu takođe, na tebi svojstven način, povratak na postmodernu, ili je to odlazak u drugačijem smeru?

BM:  U mađarskoj poeziji ja bih rekao da je to odlazak u drugom smeru, budući da naš postmodernizam nije bio toliko političan. Zato što, nakon 1989, i …

R: Pada Berlinskog zida? Raspada Sovjetskog bloka? Tranzicije?

BM: Tranzicije, da. Nakon tranzicije, mnogi od ovih pesnika koji su svoj rad započeli sedamdesetih i osamdesetih – često veoma bliski avangardnim poetikama – su osećali potrebu da se udalje od bilo kakvog političkog pisanja što je po mom mišljenju njihovo pisanje učinilo nekako larpurlartističkim. Takođe, tradicija, nasleđe koje su koristili bila je više esteticistička.  

R: Razumem. I mi smo imali donekle sličnu situaciju ovde, devedesetih, barem u jendom značajnom delu književne scene.

BM: U svakom slučaju to nije više bila ova radikalna avangarda. Iz tog ugla, moja poezija je pomak. Naravno, mislim da može da se nazove i postmodernom, ili post-postmodernom (smeh).

R: Pričali smo, dakle, malo o književnoj sceni u Mađarskoj i u Pečuju naročito, ali ti takođe radiš i kao urednik u književnom časopisu. Možeš li mi iz tvoje perspektive opisati kako stvari funkcionišu u Mađarskoj, odnosno kako funkcioniše izdavaštvo? Da li je mladim pesnicima teško da izdaju zbirku? Kakve su mogućnosti? Na koje bi se časopise oslonio?

BM: Književni časopis za koji ja radim zove se Jelenkor. Osnovan je 1958. i jedan je od najstarijih u zemlji. Interesantno je da postoje još dva časopisa sa sličnom patinom, jedan smešten u Segedin, Tisataj, a drugi u Debrecinu, Alfeld – zanimljivo je da se glavnina književna scene koncentriše u Budimpešti, ali da ne postoji ni jedan književni časopis sa ovakvim ugledom u glavnom gradu. Naravno tamo ima časopisa, ali su mlađi. Bilo je nekih veoma dobrih književnih časopisa u Budimpešti nakon tranzicije, ali su svi bankrotirali. Ironično je dakle da pisci koji se iz unutrašnjosti presele u Budimpeštu šalju svoje radove nazad u unuštranjost ako žele da objavljuju u prestižnoj periodici. Pomalo je i tužno jer to vodi do slabljenja manjih književnih scena ali isto tako prestižne publikacije dovodi u tešku finansijsku poziciju.

R: A kad je u pitanu izdavanje pesničkih knjiga, kakvo je tvoje isksutvo?

BM: U redu… Ja sam čekao otprilike dve godine da budem objavljen i to je uobičajena dužina čekanja. Danas čujem da se čeka i duže, da velike izdavačke kuće kažu kako novpridošli rukopis mogu da objave tek za četiri do pet godina, što je potpuno suludo. Tako nešto ne samo da može da poremeti piščevo stvaranje i dinamiku, već na duže staze čitava književna scena može biti transformisana takvim manipulacijama.

Većina pisaca naravno ne živi od objavljivanja. Mada, imamo zaista široku mrežu književnih časopisa tako da se može pristojno zaraditi objavljivanjem u časopisima. Na primer, Jelenkor je mesečni časopis, tako da nešto poznatiji autori objavljuju kod nas dva do tri puta godišnje.

R: Hteo sam da te pitam – u Srbiji je skroz drugačije – ovde jedva da iko može da preživi bilo objavljivanjem po časopisima ili objavljivanjem pesničkih knjiga – možda je sa prozom nešto drugačija situacija, ali to je već neka druga priča.

BM: Pa ne mislim da se može živeti kao kralj od toga, ali…

R: Ali može se nekako živeti?

BM: Da, to može da bude trećina ili polovina mesečne zarade, ako si sposoban i imaš sreće. Naravno mislim na veoma loše i niske mađarske plate takođe. Pričam o 100-150-200 evra možda, i naravno ne radi se o redovnom prihodu. Kako bilo, u ranim dvadesetim, kao student kada sam imao priliku da objavim nekoliko svojih pesama, prevod ili prikaz, honorar bi dosta dobro uleteo. Kao i danas.

R: To je i dalje značajno više od onoga što ovde može da se zaradi.

BM: Čitao sam da u SAD na primer, ako uspeš da objaviš u časopisu jednom godišnje, to je dobro, normalno. Ne mogu da zamislim tako nešto u Mađarskoj.

R: Kako se onda finansira kultura? Da li se oslanjate na fondove iz EU, na Mađarsku vladu? Kako funkcioniše ova insititucionalna scena?

BM: Jelenkor je uglavnom finansiran od strane valde. Imamo kulturnu fondaciju bez koje bismo bankrotirali verovatno još devedesetih.

R: Ali postoji podrška vlade za kulturu uopšte i posebno za poeziju.

BM: Da. Nije velikodušna, ali može da se preživi. Naravno mogu se tražiti i sredstva od grada, a postoje i projekti na koje možeš da računaš…

R: Kako je titula Prestonice kulture utiacala na književnost u Pečuju? Kakve ste korisi imali od toga? Da li je to pomoglo književnoj sceni i na koje načine, ako jeste?

BM: Ne bih zaista mogao da odgovorim na to jer kad je Pečuj bio Prestonica kulture ja sam bio još veoma mlad i nisam još bio zagazio dovoljno duboko u književnu scenu. Ali naravno imamo ovaj rezidencijalni program, bilo je nekih antologija i sećam se da je bilo nekih veoma interesantnih književnih objava i razgovora. U Jelenkoru imamo međunarodne kontakte kroz Višegradski fond. Imamo kontakte u Sloveniji, Hrvatskoj i Slovačkoj. Svake dve do tri godine priredimo tematski broj o nekoj od tih književnosti, i prirodno, mađarski pisci objavljuju u tim zemljama. Ako se dobro sećam, to je počelo pre projekta Prestonice kulture. Naravno, Jelenkor je bio jedan od osnovnih razloga zbog kojeg se Pečuj kvalifikovao za Prestonicu kulture. Znaš, većina najvažnijih pisaca je objavljivala kod nas… Šandor Vereš, Mikloš Mesoli, Peter Esterhazi, Peter Nadaš, Žuža Takač bili su naši cenjeni autori… Laslo Krasnohorkai, Kristina Tot… i da ne idem dalje u nabrajanju imena.

R: Naravno. Osim toga što pišeš poeziju ti si takođe proučavalac književnosti. Kako sve ovo dvoje ukrštaju u tvom životu? Da li je i to nešto na šta se oslanjaš?

BM: Naravno. Pišem poeziju od kad sam bio tinejdžer, a na scenu sam ušao kao književni kritičar. Pisao sam prikaze knjiga mnogih pesnika „nove ozbiljnosti“. Tako da, naravno, mislim da to ima veliki uticaj na moje pisanje. To što pišem doktorski rad o mađarskoj avangardi ima snažan uticaj takođe.

R: Koji bi onda bili tvoji omiljeni pesnici? Pod ovim ne mislim na uticaje. Prosto, šta uživaš da čitaš?

BM: Zaista uživam u svemu, nezavisno od poetike. Kao što smo pričali /prošli put/, ako je nešto dobro, dobro je. Zanimljivo je da sam poslednjoj knjizi Lajoša Partija Nađija – jednog od najvažnijih pesnika postmoderne osamdesetih i devedesetih – dao lošu ocenu. Iako zaista volim njegovu poeziju, lošu ocenu sam mu dao zašto sam bio razočaran.

R: Mislim da je to sasvim u redu.

BM: On je zaista odličan… Uvek mi bude pomalo neprijatno kad treba navoditi imena pisaca jer su mnogi od njih danas moji prijatelji, i ne želim da neko misli da ga pominjem samo zato što smo dobri, ali zaista volim poeziju Deneša Krušovskog i Maria Z. Nemeša. Oni su ti pesnici „nove ozbiljnosti“. Denešova poezija je delimično inspirisana Njujorškom školom, nekom vrstom pod-nadrealizma (što nije toliko iznenađujuće imajući u vidu da on prevodi Frenka O’Haru i Džona Ešberija). Mariova poezija je prilično karnevalska, pseudo-mistična. Meni je veoma teško da čitam poeziju samo iz zabave, ne da ne uživam u njoj, nego je poezija za mene rad. U mađarskoj poeziji postoji nekolicina autora koje još uvek mogu da čitam zbog užitka. Pored toga, dosta čitam englesku poeziju.  

R: Ti takođe prevodiš sa engleskog.

BM: Da, prevodim najviše američku poeziju.

R: Prevodio si Pola Malduna /irski pesnik iz Severne Irske/, koga sam i ja prevodio, neke od njegovih pesama i eseja.

BM: On je zaista interesantan, ali nisam još spreman da ga prevodim. One njegove pesme koje su napisane u vezanom stihu su zaista teške. Prevodio sam V.S.Mervina koji je nedavno preminuo. Trenutno čitam pesnikinje jer, kao što sam možda već pomenuo ranije, pripremamo temat o feminizmu za drugi časopis koji uređujem, Versum /u pitanju je onlajn časopis za mađarske prevode svetske poezije/. Postoje neke veoma važne autorke u mađarskoj književnosti, ali iz nekog razloga, ne leže mi. Ne znam zašto. Međutim volim književnost Edrijen Rič, Ejlin Majls i Margaret Etvud, tako da trenutno mnogo čitam njihove knjige. Preveo sam Saida Džounsa, izvrsnog afro-američkog kvir pesnika,  i zbirku njegove poezije, Prelude to Bruise (Prelidijum za Masnicu). Ostavio je snažan utisak na mene. Bilo mi je drago što se i mnogim čitaocima dopala ova poezija. Pojedinačne pesem naravno, jer knjigu nisam mogao da objavim. U Mađarskoj je gotovo neizvodljivo objaviti zbirku poezije u prevodu.

R: Zašto misliš da je tako?

BM: Zbog kapitalističkog književnog tržišta, naravno.

R: Ali rekao si da postoji izvesna podrška države za časopise i izdavaštvo.

BM: Postoji, ali ne i za prevode.

R: To je interesantno.

BM: Zbirku prevedene poezije možeš objaviti samo ako sredstva izdvaja EU ili država sa čijeg jezika prevodiš. Na primer, SAD ne finansira takve projekte.

R: Naravno, nije ih briga, zato što će njihove pesnike će svakako prevesti.

BM: Da, i zbog toga što je engleski novi lingua franca mnogi prosto čitaju u originalu, ali bez prevoda kulture ne mogu da se prožimaju. Znaš, pre tranzicije je postojala određena pesnička prevodilačka scena, ali ove prevodilačke edicije su nestale nakon tranzicije. Barem deset godina nismo imali značajniji prevod poezije, ako ne računamo Šejmusa Hinija, dobitnika Nobelove nagrade, čije su prevode finansirali Irci. Ali, znaš, nemamo Ešberija, O’Haru.

R: Ni mi nemamo O’Haru. Ja sam pre nekog vremena preveo nekoliko njegovih pesama za Rizom…

BM: Možda ćemo u budućnosti imati O’Haru, ali ne znam šta se dešava sa autorskim pravima. Pokušavaju da izdaju njegove zbirke. Znam da je već preveden jer su ga prevodili već pominjani Deneš Kuršovski i Andraš Gerevič, izvrsni prevodioci, obojica moji saradnici u Versumu. Ali ne mogu da dobiju prava. Ja mislim da ta prava poseduje O’Harina sestra ili tako neko, ko je star i ne zanima ih to (smeh).

R: Kakva šteta.

BM: Nisam siguran šta se tačno dešava (smeh). Pored sramotnog stanja u kom se nalazi prevođenje poezije uopšte, stanje sa prevodima američke poezija je još gore. Mi prosto ne poznajemo poeziju iz SAD.

R: U redu – voleo bih da privedemo razgovor kraju pre „sa tutnjem“ nego „sa cviljenjem“. Šta misliš da poezija može da postigne danas?

BM: (smeh) Au, čoveče!

R: Mislim, ti pišeš poeziju, ja takođe, mnogi ljudi pišu, jedan deo toga je prilično dobra poezija, ali u isto vreme, pomenuo si kapitalistički sistem koji zapravo daje prednost samo onom što je profitabilno, i tako dalje…

BM: Da.

R: Pa mi i dalje pišemo. Zašto to radimo? Ili da budem precizniji: zašto ti pišeš poeziju?

BM: Pišem zato što ne mogu da ne pišem. Vidi, znaš šta poezija može da postigne? U Mađarsku je slem poezija stigla prilično kasno, samo pre nekoliko godina, pet, šest otprilike. Desio se veliki bum pre pet, šest godina. Moram priznati da nisam neki ljubitelj tog žanra. Ali vidim da u poslednje vreme pokreće mnoge mlađe ljude i to je sjajno. Iako nekad mislim da ne čitaju posle tih nastupa, a trebalo bi. Ranije sam govorio o mejnstrim poetikama, mislio sam na poetski jezik kojim svi govore. Kada govorim o tome da je slem poezija mejnstrim, mislim na komecrijalni mejnstrim. Postoje određeni zaista dobri slem pesnici, ali mi se nekad čini da poeziju koriste kako bi iskalili svoje strahove ili šta već, svoj bes. Tako da mislim da je to nešto što poezija može da postigne, da natera mlade da dignu glas, da prosto progovore o stvarima, i nadajmo se da počnu da čitaju, što je jako važno.

R: Postoji li pesnička publika u Mađarskoj?

BM: Za određenu poeziju postoji. Na primer Peter Zavada je nedavno bio gost na Roterdamskom festivalu poezije zajedno sa Čarslom Bernstinom i Patrišom Lokvud (zapravo Patrišina poezija mi se takođe sviđa). On je počeo svoju karijeru kao reper. S obzriom da je njegov otac takođe pisac imao je jake veze na književnoj sceni. Onda je i sam počeo da piše slem poeziju, pa potom poeziju i sada ima veliku, zaista široku publiku. Naravno, on je komercijalno uspešan. Sličan komercijalni pesnički uspeh postigao je i Maron Simon. Jasno ti je da ne pokušavam da im umanjim uspeh, ali u isto vreme postoje izvrsni pesnici koji bi trebalo da dopru do šire publike, ali prosto ne dopiru.

R: Pa i pored toga što poezija omogućava mladima da dignu glas, što je očigledno njena veoma važna uloga, ako ne dopre do šire publike čini mi se da ne postiže mnogo. Ovo naravno ne mora ništa da znači.

BM: Ali čekaj, pre neki dan smo razgovarali o Liotaru i postmodernom stanju, i on kaže da /u postmodernom stanju/ sve što ne proizvodi /ne oplođava/ kapital ne treba da postoji /nema legitimitet/. U redu. Ali mislim na primer da holivudski srceparajući film može da proizvede /oplodi/ kapital, no čini mi se da ni takvi filmovi ne bi mogli da budu napravljeni bez dobre književnosti.

R: Apsolutno!

BM: Da bi postojala kultura za mase, mora postojati kultura za više klase (smeh)

R: OK, to je bilo pomalo elitistički (smeh)

BM: Ali znaš da ne mislim tako.

R: Čuveni francuski reditelj Antoan Vitez je jednom to opisao kao „aristokratizam za svakoga“. Ponekad tako razumevam čitavu situaciju. Neke stvari moramo da kažemo na određeni način, i one mogu biti kompleksne i teške ili nelagodne pa čak i traumatične, ali moraju da budu iskazane upravo na ovaj način jer bi svaki drugi bio falsifikat i tako dalje. A ovakva artikulacija je po pravilu nemoguća unutar mejnstrim diskursa. Postižemo li nešto time? Ne znam, teško je proceniti efekte, nemamo instrumente, ili bar tako deluje.

BM: Da, znaš, uvek mi je bilo smešno to što kažu da je avangardna književnost nerazumljiva. Onda je ja čitam i razumem je, nešto što je napisano pre sto godina. Tako da, možda mi ne pišemo za danas, već za budućnost. Ako uopšte postoji budućnost, to ipak ne znam (smeh). U doba klimatske katastrofe, ne znam da li će biti budućnosti (smeh).

R: Da. I drugih katastrofa koja nas vode u klimatsku… Kad posmatram iz svoje perspektive, ja nisam siguran šta možemo da postignemo. Ili, možda, mislim da možemo da postignemo mnogo toga, ali u isto vreme nemamo način dopremo do šire publike (ili većina nas ga nema) koja bi možda i čitala, da ima priliku. Čitav medijski eko-sistem je tako osmišljen da čitaoci nikada, nikada ne mogu da dođu do poezije u bilo kom obliku ili formi, osim u tekstovima za pop muziku. Što je takođe neka vrsta poezije.

BM: Da, naravno.

R: I u tom smislu smatram da je postojanje čitave „ljudske civilizacije“ nezamislivo bez poezije, u širem smislu. Bez fikcije, narativa, metafore, ne možemo da postojimo.

BM: Dobro je ustvari da si pomenuo muziku i tekstove, zato što sam u srednjoj školi imao bend i zbog toga sam zapravo počeo da pišem. Jedan od mojih omiljenih mađarskih tekstopisaca, koji je takođe rodom iz Pečuja, Andraš Lovaši iz benda „Kispal es a Bory“ je veoma pesnički nadaren. Ili da pomenem Beka Žoltana iz grupe 30Y (takođe sastav iz Pečuja), koji ponekad objavljuje kratke priče u našem časopisu. (Moram da ti prenesem ovu zabavnu činjenicu: pošto imamo toliko mnogo bendova u gradu, postoji slogan koji kaže da je Pečuj mađaraski Liverpul. Poslednjih pet godina svakog januara imamo jednodnevni izložbeni festival pod nazivom Napravljeno u Pečuju, gde lokalni bendovi dobiju 20 minuta za nastup u šest najposećenijih pabova u u centru grada, a održi se i preko 120 drugih nastupa. To je jedan lud dan pun života, jedan od mojih omiljenih dana u godini.) No, da se vratimo na Lovašija: njegov stil pisanja bih opisao kao postmoderni, u mislu da on upotrebljava ono što pročita i poseže za referencama. Postoje neki pesnici koje sam čitao zahvaljujući njemu i to je takođe neko dostignuće.

R: Slažem se. U našem kontekstu, koji smo imali osamdesetih, kasnih sedamdesetih i ranih devedesetih, bilo je tekstopisaca, frontmena bendova koji su bili dosta dobro književno potkovani, ili mnogo više upoznati sa poezijom nego većina ljudi koji se danas bave muzikom. Pisali su  pristojne tekstove, neki od njih vrlo složene, čak hermetične tekostve i bili su i ostali veoma popularni. Ovo je čini mi se nestalo ili postoji u nekim skrivenim budžacima. Ali ne samo ovde, to se može reći i za druge zemlje, za Sjedinjene države, za Veliku Britaniju /kvalitetna/ književnost je bila mnogo prisutnija u popularnoj kulturi nego što je to danas slučaj. Postojala je neka vrsta sinergije. Da ne pominjem šezdesete i svu tu politički angažovanu popularnu muziku. Ljudi su čtali i pevali u isto vreme… na neki način. Ali šta se to desilo u poslednjih trideset, četrdeset godina da su stvari krenule nizbrdo? Čak i ako se usredsrediš samo na tekstove pesama, ne možeš čuti ništa na ranijem nivou složenosti i angažovanosti. Ili veoma malo.

BM: Da, i u Mađarskoj je tako… naravno, ne znam za drugde, čak i da slušam srpske ili jugoslovenske bendove, ne bih razumeo tekstove. Moj otac je voleo Bijelo Dugme.

R: Oni su bili užasno popularni, i još uvek su. Ponovo su se okupili pre par godina.

BM: Da, tako da mi je poznata ta muzika. Odlična je, čak je muzički izvrsna. U Mađarskoj je pak ova vrsta post-panka,novog talasa osamdesetih imala po mom mišljenju najveći i/ili najtrajniji uticaj. Na primer, poezija jednog od naših najvažnijih pesnika Ištvana Kemenjija je imala značajnu korist od ovih tekstova. Ili da uzmemo za primer tekstove već pominjanog Andraša Lovašija, tekstove koji su slojeviti i bogati opkoračenjima. Ako biste čitali poeziju mlađih generacija (uključujući i moju) u prelomima stihova biste otkrili uticaj Lovašijevih opkoračenja. Znaš da često kolažiram delove tekstova pesama u svojojoj poeziji. Čini mi se da je najteže prevesti ovakve vrste referenci, za koje ne bi znao da dolaze iz tekstova pesama, kao i drugih umetničkih dela. Teško je znati da li u pesmi mislim na skulpturu koja mi se sviđa, ali kad izabereš deo nekog teksta popularne pesme on se dobro primi kod čitalaca jer oni znaju odakle to dolazi. I na sreću, mislim da i dalje ima dobrih bendova koji pišu dobre tekstove, po mom mišljenju, u Mađarskoj.

R: Moguće je da ja preterujem.

BM: Pa znaš, nestala je sva kontra kultura i mislim da se zbog toga desila promena o kojoj govoriš. U Mađarskoj se vraća neka vrsta kontra kulture.

R: To zvuči dobro.

BM: Da, možda.

R: I u Srbijij takođe postoji neka vrsta kontra kulture, se pomerila od rokenrola prema hip-hopu. Tu vidim neke interesantne pojave, kao i u slem poeziji, naravno, ali oba ova medija su donekle ograničena svojim žanrovskim strukturama. Mogu da izlože određenu ideju i to vrlo dobro i da je povežu sa publikom. To naravno zavisi i od kvaliteta samih umetnika.

***

R:U redu, to su neke teme o kojima sam želeo da razgovaram sa tobom. Susedi smo /Srbija i Mađarska/, oduvek smo to bili, a stalno sam imao osećaj da ne poznajemo jedni druge dovoljno. Mislim da je jezik jedna od prepreka koje moraju biti prevaziđene.

BM: Naravno da jeste, ali po mom mišljenju, i nacionalističke politke moje zemlje (smeh).

R: Moje takođe, uveren sam. Želeo bih da ovaj naš razgovor završim obećanjem da ćemo sarađivati u budućnosti.

BM: Da, i ja se nadam da će biti saradnje, kao što smo razgovarali prošli put.

R: Mnogo ti hvala!

BM: Hvala tebi!

Preveo sa engleskog Marko Bogunović

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *