Ašil Mbembe – Univerzalno pravo na disanje [esej]


Fotografija sa protesta povodom smrti Erika Garnera (Photo: Dave Bledsoe/flickr/cc)


Neki već sada spominju odrednicu nakon Covid-19 virusa. Zašto da ne? Međutim, za većinu nas, naročito u delovima sveta gde su zdravstveni sistemi uništeni višegodišnjim organizovanim zapuštanjem, najgore tek treba da dođe. U odsustvu dovoljnog broja bolničkih kreveta, respiratora, masovnog testiranja, maski, dezinfekcionih sredstava na bazi alkohola i ostalih rešenja za smeštanje onih koji su već zaraženi u karantin, brojni su oni i one koji se neće provući kroz iglene uši.

Od pre nekoliko nedelja, sučeljeni sa halabukom i pometnjom koja se najavljivala, neki od nas pokušavali su da opišu ovo naše vreme. Vreme bez garancije i obećanja, u jednom svetu kojim sve više i više vlada, rekli bismo, opsednutost sopstvenim krajem. No ovo je takođe i vreme obeleženo jendom neravnopravnom preraspodelom ranjivosti i, dodali bismo, novim i propalim kompromisima sa formama nasilja, koliko futurističkim, toliko i zastarelim ​(Achille Mbembe i Felwine Sarr (ur.), ​Politique des temps​, Paris, Philippe Rey, 2019, str. 8-9). Šta više, ovo je vreme brutalizma ​(Achille Mbembe, ​Brutalisme​, Paris, La Decouverte, 2020)​.

S onu stranu njegovog porekla u arhitektonskom pokretu sredine 20. veka, brutalizam bismo definisali kao savremeni proces kojim se moć od sada konstituiše, izražava, rekonfiguriše, deluje i reprodukuje kao geomorfološka sila. Putem čega se sve to odvija ako ne putem frakturiranja i stvaranja pukotina, putem rastakanja krvnih sudova, bušenja i pražnjenja od organskih elemenata, ukratko, putem onoga što smo nazvali iscrpljivanje (fr. déplétion) (str. 9-11) ?

S pravom skrećemo pažnju na molekularnu, hemijsku, i zapravo radioaktivnu dimenziju ovog procesa : Nije li toksičnost, odnosno umnogostručivanje hemijskih supstanci i opasnog otpada, jedna od strukturnih dimenzija sadašnjice? Te supstance i taj otpad, ne napadaju samo prirodu i okolinu (vazduh, zemljišta, vode, lance ishrane), već i tela, koja su takođe izložena olovu, fosforu, živi, berilijumu, freonskim tečnostima (str. 10).

Upućujemo, naravno, na živa tela izložena fizičkom iscrpljivanju i svim vrstama ponekad nevidljivih biloških rizika. Ne navodimo, međutim, viruse poimence (skoro 600 000, kojim su zaražene sve vrste sisara), izuzev kad to činimo metaforički, u poglavlju posvećenom  graničnim telima. Što se ostalog tiče, ono je još jednom bilo pitanje politike živućeg u njegovoj celosti (Ašil Mbembe, Nekropolitika”, Politike neprijateljstva, Beograd, FMK, 2019). Ime joj je, očigledno, koronavirus.

U ova ljubičasta vremena – uz pretpostavku da jedno vreme možemo da razlikujemo po njegovoj boji – tebalo bi modža, početi naklonom za one koji i koje su nas već napustili. Plućne alveole su bile savladane, virus je ušao u njihov krvotok. Potom je napao njihove organe i druga tkiva, počinjuci od onih najizloženijih.

Bio je praćen sveobuhvatnom upalom. Oni koji su prilikom napada navodno već imali kardiovaskularne, neurološke ili metaboličke probleme, ili patili od patoloških oboljenja vezanih za zagađenje, pretrpeli su najžešće napade. Bez daha i lišeni respiratora, neki su otišli kao u begu, odjednom, bez ikakve mogućnosti da kažu zbogom. U samoći. Trebalo je, govori nam se, otarasiti ih se što pre je moguće.

A kad smo već tu, zašto ne dodati njima i sve ostale, koji se broje u desetinama hiljada, žrtve side, kolere, malarije, ebole, nipaha, lasa groznice, žute groznice, zika virusa, čikungunja groznice, kancera svake vrste, epizotika i ostalih životinjskih pandemija poput svinjske kuge i bolesti plavog jezika, svih zamislivih i nezamislivih epidemija koje već vekovima uništavaju narode bez imena u nekim dalekim zemljama. A da ne računamo eksplozivne čestice i ostale predatorske ratove i ratne okupacije koje sakate i desetkuju na desetine hiljada, te teraju na put izgnanstva stotine hiljada drugih – lutajuće čovečanstvo.

Kako zaboraviti, između ostalog, obilno krčenje šuma, ogromne požare i uništavanje ekosistema, kobne fabrike koje zagađuju i uništavaju biodiverzitet? Kako zaboraviti danas, kada je zatvorenost postala deo našeg stanja, sve one koji prebivaju u zatvorima ovog sveta, i sve one kojima je život razbijen u paramparčad zbog zidova i ostalih tehnika obezbeđivanja granica kao što su bezbrojni kontrolni punktovi, posejani po mnogim teritorijama, morima, okeanima, pustinjama i gde sve ne?

Do juče, bilo je zapravo samo pitanje ubrzanja, pitanje mreža koje se razgranavaju i stežu celu kuglu zemaljsku povezujući je, pitanje neumoljive mehanike brzine i dematerijalizacije. Bilo je predviđeno da budućnost ljudskih zajednica i proizvodnja, kako materijalnih dobara, tako i živućeg, obitavaju u domenu proračunljivog. Sveprisutna logika, velika brzina cirkulacije i ogromna pomoćna memorija, bilo je dovoljno da prenesemo na digitalnog dvojnika sve kompetencije živoga i točak je bio pokrenut (up. Alexandre Friederich, ​H+. Vers une civilisation 0.0​, Paris, Editions Allia, 2020, str. 50). Na najvišem stepenu naše kratke istorije na Zemlji, ljudsko je na kraju moglo biti prebačeno u plastični uređaj. Bio je utrt put za ostvarenje starog projekta – beskonačnog širenja tržišta.

Usred opšte opijenosti, virus je upravo prikočio tu dionizijsku trku, opisanu u Brutalizmu. Ona nije potpuno prekinuta, iako sve stoji u mestu. Ipak, od sada je vreme za gušenje i truljenje, za nagomilavanje i kremiranje leševa, jednom rečju, za vaskrsnuće tela na koja su stavljene, za ovu priliku, njihove najlepše pogrebne i virusne maske. Da li je, dakle, za ljude, Zemlja na putu da se pretvori u točak što melje, u univerzalnu Nekropolu? Dokle će ići širenje bakterija sa divljih životinja na ljude ukoliko svakih dvadeset godina otprilike 100 miliona hektara tropskih šuma (zemljinih pluća) treba da bude posečeno?

Od početka industrijske revolucije na Zapadu, skoro 85% močvarnih područja je isušeno. Tempo kojim se uništavaju staništa ne posustaje. Ljudska populacija, nestabilnog zdravstvenog stanja, gotovo je svakodnevno izložena novim patogenim agensima. Pre kolonizacije, divlje životinje, glavni rezervoari patogena, bile su nastanjene samo u sredinama u kojima su živele izolovane zajednice. To je, na primer, bio slučaj u poslednjim šumskim zemljama sveta koje su se nalazile u basenu reke Kongo.

Zajednice koje su do našeg vremena živele i zavisile od prirodnih resursa na tim teritorijama, raseljene su. Isterane su zbog prodaje zemlje od strane korumpiranih i tiranskih režima i zbog odobravanja ogromnih resornih koncesija poljoprivredno-prehrambenim konzorcijumima. Te zajednice više ne uspevaju da održe oblike prehrambene i energetske autonomije koja im je vekovima dozvoljavala da žive u ravnoteži sa okolinom.

U uslovima u kojima se nalazimo, jedna je stvar da se brinemo zbog smrti dalekog drugog, a drugo je da odmah postanemo svesni svoje propadljivosti, nužnosti da živimo u blizini sopstvene smrti, i da je promišljamo kao realnu mogućnost. Takav je, delom, užas koji opšti karantin izaziva kod mnogih : obaveza da se u konačnici mora odgovoriti svojim životom i u svoje ime.

Odgovoriti ovde i sada našim životom, na Zemlji, zajedno sa drugima (uključujući i virus) i našim zajedničkim imenom, takva je, zasigurno, naredba koju ovaj patogeni trenutak upućuje ljudskoj vrsti. Patogeni, ali takođe i katabolički trenutak prvog reda, trenutak raspadanja tela, razvrstavanja i odstranjivanja svih vrsta ljudi-otpada – veliko odvajanje i veliki opšti karantin, kao odgovor na nepojmljivo širenje virusa i na posledice opsežne digitalizacije sveta.

Koliko god pokušavali da se otarasimo tela, sve nas na kraju vodi ka njemu. Pokušaćemo da ga ukrstimo sa ostalim potporama, da od njega napravimo telo-objekat, telo-mašinu, digitalno telo, ontofanično (fr. ontophanique) telo. Ono će nam se vratiti u zaprepašćujućem obliku ogromne vilice, vozila za kontaminaciju, raznosača polena, spora i plesni.

Znati da nismo sami na tom testu i da mu mnogi neće uteći, samo je tašta uteha, jer nikad nećemo naučiti da živimo sa živućim, da se zaista brinemo za štetu koju čovek stvara u plućima Zemlje i u njenom organizmu. Zato nismo nikada ni naučili da umremo. Sa dolaskom Novog Sveta, i pojavom industrijalizovanih rasa nekoliko vekova kasnije, u suštini smo izabrali da, u jednoj vrsti ontološkog vikarijata, ovlastimo druge za našu smrt i da načinimo od samog postojanja veliki žrtveni obrok.

Uskoro više neće biti moguće ovlastiti drugog za svoju smrt. Taj drugi neće umreti na ovom prostoru. Ne samo da ćemo biti osuđeni da pretpostavimo, bez pregovaranja, svoje upokojenje, već će i prilika da se kaže zbogom biti sve ređa i ređa. Približava se čas autofagije, a zajedno sa njim i kraj zajednice, jer maltene da nema zajednice dostojne tog imena ako reći zbogom, to jest sećati se živog, nije više moguće.

Zajednica, ili bolje rečeno : ono zajedničko, doduše ne počiva isključivo na toj mogućnosti da se kaže zbogom, odnosno da svaki susret sa drugima bude jedinstven i iznova veličan. Zajedničko počiva takođe i na mogućnosti da se bezuslovno deli i da se svaki put iznova počne od nečeg potpuno unutrašnjeg, to jest nečeg neplaniranog, nepredvidivog, dakle nečeg što nema cenu.

Nebo, očigledno, ne prestaje da tamni. Priklještenom između nepravde i nejednakosti, jednom dobarnom delu čovečanstva preti veliko gušenje, a osećanje da je naš svet suspendovan, ne prestaje da se širi.

Ako u tim uslovima treba da postoji sutra, ono neće moći da bude na račun onih, uvek istih, kao u Staroj Ekonomiji. Ono će morati neizbežno da bude isto za sve stanovnike Zemlje, bez razlike u vrsti, rasi, polu, državljanstvu, religiji ili drugim obeležjima razlikovanja. Drugim rečima, to može biti samo po cenu jednog ogromnog prekida, proizvoda jedne radikalne zamisli.

Neće biti dovoljno da se iznova samo zamalteriše. U sred kratera, biće potrebno da se doslovno sve iznova izmisli, počevši od onog socijalnog, jer rad, snabdevanje, informisanje, održavanje kontakata, hranjenje i održavanje veza, razgovaranje i dopisivanje, zajedničke pijanke, slavljenje praznika ili sahranjivanje, odigravaju se putem ekrana. Vreme je da shvatimo da smo sa svih strana okruženi vatrenim prstenovima. Sve digitalno je u velikoj meri jedna nova rupa u zemlji iskopana eksplozijom. Digitalno je istovremeno i rov, i hrpa iznutrica, i pejzaž na mesečini, digitalno je bunker u koji su izolovani čovek i izolovana žena pozvani da se sakriju.

Smatra se da će telo od kosti i mesa, fizičko i smrtno telo, pomoću digitalizacije biti oslobođeno svoje težine i svoje inertnosti. Na kraju tog procesa preoblikovanja, konačno će moći da prođe kroz ogledalo, spaseno od biološke korupcije i povraćeno u sintetički univerzum protoka. To je iluzija, jer kao što gotovo i da nema čovečanstva bez tela, tako ni čovečanstvo neće spoznati slobodu samostalno, izvan društva ili na štetu biosfere.

Ako je nužno da, za potrebe našeg opstanka, damo svemu živućem (uključujući i biosferu) prostora i energije koja mu je potrebna, onda treba da počnemo ispočetka. Svojom mračnom stranom, modernost će, od početka do kraja, voditi neokončivi rat protiv živućeg. Kraj mu se ne nazire. Podvrgavanje digitalnom je jedan od modaliteta ovog rata. On vodi ravno u osiromašenje sveta i u isušivanje čitavih delova planete.

Umesto da stavi pod zaštitu svaku vrstu živućeg, postoji bojazan da će se nakon ove katastrofe svet nažalost vratiti novom razdoblju napetosti i brutalnosti. Na geopolitičkom planu nastaviće da preovlađuje logika sile i moći. U nedostatku zajedničke infrastrukture, biće naglašena jedna oštra podela sveta i linije segmentacije će se intenzivirati. Mnoge će države nastojati da ojačaju svoje granice u nadi da će se zaštititi od spoljašnjeg. One će takođe nastojati da potisnu svoje konstitutivno nasilje, koje će se ipak, kao i obično, ispoljiti na najugroženijima. Život iza ekrana i u enklavama zaštićenim privatnim firmama za bezbednost postaće pravilo.

Iskopvanja koja gutaju energiju, poljoprivredno širenje, otimačina oko fondova za prodaju zemlje i uništavanje šuma, u dobrom delu svetskog juga, a pogotovo u Africi, nastaviće po svome. Hranjenje i hlađenje čipova zavise od toga, kao i super-računari. Snabdevanje i isporuka resursa i energije potrebne za infrastrukturu planetarnih izračunavanja, vršiće se po cenu većeg dokidanja ljudske mobilnosti. Održavanje sveta na distanci postaće pravilo, kao i princip da se posledice svih rizika usmeravaju ka spoljašnjem svetu. Ali budući da se u svemu tome ne problematizuje naša ekološka nesigurnost, ta katabolička vizija sveta, inspirisana teorijama imunizacije i zaražavanja, teško će nam omogućiti da izađemo iz planetarnog bezizlaza u kome se nalazimo.

Što se tiče ratova vođenih protiv živućeg, može se reći da će njihova prvenstvena odlika biti da dokinu dah. Kao glavna smetnja disanju i reanimaciji tela i ljudskih tkiva, Covid-19 ide u tom pravcu. Zapravo, šta je disanje ako ne upijanje kiseonika i izbacivanje ugljen dioksida, jedna dinamična razmena između krvi i tkiva? No nismo li mi – u ovom ritmu života na Zemlji i u pogledu onoga što ostaje od bogatstva planete – blizu momenta u kome će na planeti biti više ugljen dioksida nego kiseonika za udahnuti.

Pre ovog virusa, čovečanstvu je već pretilo gušenje. Ako ćemo u borbu, ona bi trebalo da bude uperena, ne toliko protiv nekog određenog virusa, koliko protiv svega što najveći deo čovečanstva osuđuje na prerani prestanak disanja, na sve što u osnovi napada disajne puteve, na sve što će tokom dugog perioda kapitalizma dovesti čitave delove populacije i čitave rase do teškog disanja, zadihanosti, mukotrpnog života. Kako bi se iz toga izvuklo, treba razumeti disanje izvan njegovih čisto bioloških aspekata, kao nešto što nam je zajedničko i što, po definiciji, izbegava svakom proračunu. Kada se govori o tome, govori se o univerzalnom pravu na disanje.

Kao nešto što je istovremeno i nadzemno, a i naše zajedničko tlo, univerzalno pravo na disanje nije merivo. Ono nije prisvojivo. To je univerzalno pravo ne samo u pogledu svakog člana ljudske vrste, već i živuceg sveta u celini. Stoga se mora shvatiti kao osnovno pravo na postojanje. Kao takvo, ono ne može biti oduzeto i izbegava potčinjavanju svakom suverenitetu jer je suverenitet samo po sebi. To pravo proističe iz življenja na Zemlji, pravo koje pripada univerzalnoj zajednici onih koji nastanjuju Zemlju, ljudi i osalih (Sarah Vanuxem, ​La propriété de la Terre, Paris, Wildproject, 2018; i Marin Schaffner, ​Un sol communLutter, habiter, penser,​ Paris, Wildproject, 2019).

Rep

Biće pokrenuto hiljade tužbi. Možemo napamet da pobrojimo glavnooptužene, bilo da se radi o uništavanju biosfere, inspekcijskoj proveri umova od strane tehno-nauke, razbijanju otpora, stalnim napadima na razum, kretenizaciji umova, porastu determinizama (genetskih, neuronskih, bioloških, prirodnih), opasnosti za čovečanstvo su sve više i više egzistencijalnog karaktera.

Od svih tih opasnosti, najveća je ta što će celokupna forma života postati nemoguća. Između onih koji sanjaju da prenesu našu svest u mašine i onih koji su ubeđeni da je sledeća mutacija vrste u našem oslobađanju od biološke opne, raskorak je ogorman. Eugenistička tendencije nisu nestale. Naprotiv, one su u osnovi skorijeg naučnog i tehnološkog progresa.

U jednom takvom momentu, odjednom je došlo ovo naglo zaustavljanje, ne istorije, ali nečega što je i dalje teško dokučiti. Ovaj prekid nije posledica naše volje, on je iznuđen. Na mnogo načina je nepredviđen i nepredvidiv. U tom smislu, on što nam je potrebno je dobrovoljni i svesni prekid, prekid sa punim konsenzusom. Bez njega jedva da nam ima sutrašnjice. Preostaće nam samo neprekidni sled nepredviđenih događaja.

Ako je Covid-19 zapravo spektakularni izraz planetarnog bezizlaza u kom se čovečanstvo nalazi, onda se ne radi o ponovnom sastavljanju neke naseljive Zemlje koje bi nam dala mogućnost dišućeg života. Naprotiv, radi se o ovladavanju energijom našeg sveta, s ciljem da oblikujemo nove zemlje. Čovečanstvo i biosfea su u istoj igri. Jedno bez drugog nemaju nikakvu budućnost. Hoćemo li biti sposobni da iznova otkrijemo naše pripadanje istoj vrsti i našu nepresušnu vezu sa svime živućim? To je možda ono poslednje pitanje, pre nego što se vrata za svagda zatvore.

Preveo sa francuskog Aleksa Nikolić


Ašil Mbembe (1957) je filozof kamerunskog porekla koji se bavi postkolonijalnim temama pre svega iz političke i istorijske perspektive. Istoriju je diplomirao na Univerzitetu Sorbona, a političke nauke na Institutu za političke nauke, takođe u Parizu. Trenutno je profesor na univerzitetu Vitvatersrand (Witwatersrand) u Johanesburgu i istraživač pri Vic (Wits) Institutu za društvena i ekonomska istraživanja.

Jedan je od ključnih frankofonih autora u domenu postkolonijalnih studija, polemički nastrojen prema određenim svatanjima postkolonijalizma. Reinterpretirajući Fanonove tekstove i nadovezujući se na Fukoove koncepte biomoći i suvereniteta, Mbembe je svojim konceptom nekropolitike pokušao da objasni postkolonijalne odnose moći na međunarodnom planu, ali i unutar savremene države. Objašnjavajući ideju nekropolitike i primere njenog sprovođenja, on se dotaknuo, između ostalog, i kosovskog konflikta.

Autor je studija O postkoloniji [De la postcolonie] (2000), Izlazak iz velike noći [Sortir de la grande nuit] (2010), Kritika crnog uma [Critique de la raison nègre] (2013) i Brutalizam [Brutalisme] (2020), i urednik brojnih zbornika među kojima se izdvaja Postkolonijalni prekidi – Nova lica francuskog društva [Ruptures postcoloniales – Les nouveaux visages de la société française] (2010). U prevodu na srpski dostupna je njegova studija Politike neprijateljstva (2013), kao i jedan od njegovih ključnih eseja pod nazivom Nekropolitike (2003).

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *