Pawel Czerwinski, Unsplash Archive

Uvod

U mnogim zemljama sveta, onemogućavane osobe [disabled people] i njihovi saveznici organizovali su se tokom poslednje tri decenije kako bi se borili protiv njihovog ugnjetavanja i isključivanja. (Driedger, 1989; Campbell and Oliver, 1996; Charlton, 1998). Ključ ove borbe bilo je preispitivanje previše medicinskog i individualističkog prikaza invalidnosti. Iako su kroz istoriju problemi onemogućenih osoba predstavljani kao božanska kazna, karma ili moralni neuspeh, a u doba nakon prosvetiteljstva kao biološki deficit, invalidski pokret je pažnju preusmerio na društveno ugnjetavanje, kulturni diskurs i barijere u okruženju.

Globalna politika za prava osoba sa invaliditetom [people with disabilities] i deinstitucionalizaciju pokrenula je socijalna tumačenja invalidnosti. U Severnoj Americi, ova tumačenja obično su bila uokvirena upotrebom terminologije manjinskih grupa i građanskih prava (Hahn, 1988). U nordijskim zemljama, dominantni koncept bio je relacioni model (Gustavsson et al., 2005). U mnogim zemljama, ideja o normalizaciji i vrednovanju uloge u društvu je inspirativna, posebno među onima koji rade sa ljudima sa poteškoćama u učenju (Wolfensburger, 1972). U Britaniji je socijalni model invalidnosti iznedrio strukturnu analizu socijalne isključenosti onemogućavanih osoba (Hasler, 1993).Socijalni model proizašao je iz intelektualnih i političkih diskusija Unije fizički oslabljenih protiv segregacije (Union of Physically Impaired Against Segregation, UPIAS). Ova mreža nastala je nakon što je Pol Hant, bivši korisnik Li Kort Češir doma, 1971. godine pisao Gardijanu s predlogom da se napravi korisnička grupa onemogućavanih osoba koje žive u institucijama. U formiranju organizacije i razvijanju ideologije, Hant je blisko sarađivao sa Vikom Finkelstinom, južnoafričkim psihologom, koji je došao u Britaniju 1968. godine nakon što je proteran iz Južnoafričke republike zbog svojih aktivnosti usmerenih protiv aparthejda. UPIAS je bila mala, ekstremna grupa onemogućavanih ljudi, koji su bili pristalice marksizma, a protivnici liberalnih i reformističkih kampanja mejnstrim organizacija osoba sa invaliditetom kao što su Grupa za ostvarivanje prava na invalidninu (Disablement Income Group) i Alijansa osoba sa invaliditetom (Disability Alliance). U skladu sa njihovom proklamovanom politikom (koja je usvojena u decembru 1974), cilj UPIAS-a bio je da se umesto segregacionih objekata stvore mogućnosti za osobe sa oštećenjima kako bi u potpunosti mogle da učestvuju u društvu, žive samostalno, imaju posao i potpunu kontrolu nad sopstvenim životom. U proklamovanoj politici organizacije, onemogućavane osobe definisane su kao ugnjetavana grupa i istaknute su prepreke sa kojima se suočavaju:

Izolovani smo i isključeni preprekama poput stepeništa, neadekvatanog javnog i ličnog prevoza, neodgovarajućeg stanovanje, krutih pravila rada u fabrikama i kancelarijama i nedostatka savremenih pomagala i opreme. (Ciljevi UPIAS-a paragraf 1)

Čak ni u Britaniji socijalni model invalidnosti nije bio jedina politička ideologija dostupna prvoj generaciji aktivista (Campbell and Oliver, 1996). Pojavile su se i druge aktivističke grupe na čelu sa onemogućavanim osobama, uključujući Oslobodilačku mrežu osoba sa invaliditetom. U nacrtu njihove politike oslobađanja, objavljenom 1981. godine, tvrdilo se da je osnova socijalnih podela u društvu ekonomska, a podele su podurpte psihološkim ubeđenjem u postojanje inherentne superiornosti ili inferiornosti. Suštinski, Oslobodilačka mreža tvrdila je da se osobe sa invaliditetom, za razliku od drugih grupa, suočavaju sa problemima koji su im svojstveni zbog njihovog invaliditeta. Njihova strategija oslobađanja obuhvatala je: razvijanje veza sa drugim onemogućavanim osobama i stvaranje inkluzivne zajednice osoba sa invaliditetom za uzajamnu podršku; istraživanje socijalne uslovljenosti i pozitivne svesti o sebi; ukidanje svake segregacije; zahtevanje kontrole nad predstavljanjem u medijima; razvijanje pravedne ekonomske politike; podsticanje formiranja grupa osoba sa invaliditetom. Međutim, UPIAS je bila dominantna organizacija i ona je dala ton za dalji razvoj britanskog invalidskog pokreta i studija invalidnosti u Britaniji. Dok je Mreža za oslobađanje bila otvorena za dijalog, inkluziju i feminizam, kod UPIAS-a je dominirao muški princip, nepopustljivost i odlučnost. Britanski savet organizacija osoba sa invaliditetom, osnovan 1981. godine kao koalicija grupa na čijem čelu su osobe s invaliditetom, usvojio je UPIAS-ov pristup invalidnosti. Vik Finkelstin i ostali delegati Saveta, na prvom svetskom kongresu osoba s invaliditetom u Singapuru, kasnije te godine, zalagali su se za to da njihove definicije invalidnosti budu usvojene na globalnom nivou (Driedger, 1989). U isto vreme, Vik Finkelstin, Džon Svejn i ostali, su sa Otvorenim univerzitetom radili na stvaranju akademskog kursa koji bi promovisao i razvijao politiku invalidnosti (Finkelstein, 1998). Timu se pridružio Majk Oliver, koji je brzo usvojio strukturni pristup u razumevanju invalidnosti, i 1983. godine stvorio pojam „socijalni model invalidnosti“.

Šta je socijalni model invalidnosti?

Dok je prva UPIAS-ova Izjava o ciljevima govorila o socijalnim problemima kao o dodatnom teretu sa kojim se suočavaju osobe sa oštećenjima, dokument za raspravu o Osnovnim principima invalidnosti, beležeći neslaganja sa reformističkim Savezom za osobe sa invaliditetom, otišao je korak dalje:

Po našem mišljenju, ljude sa fizičkim oštećenjima onemogućava društvo. Invalidnost je nešto što se nameće povrh naših oštećenja, nepotrebno smo izolovani i isključeni iz punog učešća u društvu. Onemogućene osobe su zbog toga potlačena grupa u društvu. (UPIAS, 1975)

Ovo, kao i dalji razvoj stavova UPIAS-a ključni su elementi socijalnog modela: pravljenje razlike između invaliditeta (socijalna isključenost) i oštećenja (fizičko ograničenje) i tvrdnje da su osobe sa invaliditetom potlačena grupa. Invalidnost je sada definisana, ne u smislu funkcionalnosti, već kao

nedostatak ili ograničenje aktivnosti koje proizilazi iz savremene organizacije društva koja u maloj meri obraća pažnju ili uopšte ne obraća pažnju na ljude koji imaju telesna oštećenja i na taj način ih isključuje iz učešća u glavnim društvenim aktivnostima. (UPIAS, 1975)

Sama ta redefinicija invalidnosti britanski socijalni model izdvaja od svih ostalih društveno-političkih pristupa invalidnosti, ali se u njoj istovremeno kriju i prednosti i mane socijalnog modela invalidnosti. Ključ za shvatanje socijalnog modela čini niz dihotomija:

1. Oštećenje treba razlikovati od invaliditeta. Oštećenje je individualno i privatno, invaliditet je stvar društvene strukture i javnosti. Dok lekari i profesije bliske medicini teže da poprave oštećenje, stvarni prioritet je prihvatanje oštećenja i otklanjanje invaliditeta. Ovde postoji analogija sa feminizmom i razlikovanjem biološkog pola (muški i ženski) i socijalnog roda (maskulino i feminino) (Oakley, 1972). Poput roda, invalidnost je kulturološki i istorijski specifičan fenomen, a ne univerzalna i nepromenljiva suština.

2. Socijalni model se razlikuje od medicinskog ili individualnog modela. Dok prvi definiše invaliditet kao društvenu tvorevinu – odnos između osoba sa oštećenjima i onemogućavajućeg društva – drugi definiše invaliditet kao individualni nedostatak. Majk Oliver piše:

Modeli su načini za prevođenje ideja u praksu. Ideja koja podupire individualni model je ideja lične tragedije, dok je ideja koja podupire socijalni model, ideja o ograničenju nametnutom spolja. (Oliver, 2004, 19)

Koncept medicinskog modela sadržan je u terminu „osobe sa invaliditetom“ i u pristupima koji teže da prebroje osobe sa oštećenjima ili da složene probleme onemogućavanih osoba svedu na pitanja medicinske prevencije, izlečenja ili rehabilitacije. Koncept socijalnog modela nalaže uklanjanje barijera, antidiskriminaciono zakonodavstvo, samostalni život i druge odgovore na ugnjetavanje od strane društva. Iz perspektive prava osoba sa invaliditetom, pristupi socijalnog modela su progresivni, pristupi medicinskog – reakcionarni.

3. Pravi se razlika između onemogućavanih i neonemogućavanih osoba. Onemogućavani su ugnjetavana gupa i često su neonemogućavane osobe i njihove organizacije – poput profesionalaca i dobrotvornih organizacija – ti koji prouzrokuju ugnjetavanje ili oni koji tome doprinose. Građanska prava, a ne dobročinstvo ili sažaljenje, način su da se reši problem invalidnosti. Organizacije i službe na čelu sa onemogućavanim osobama pružaju najprikladnija rešenja. Istraživanje koje se odnosi na onemogućavane osobe, a poželjno je da ga one i sprovode, pruža najbolje uvide. U Britaniji, duže od deset godina, traje rasprava o vrednosti i primenljivosti socijalnog modela (Morris, 1991; Crow, 1992; French, 1993; Williams, 1999; Shakespeare and Watson 2002). Kao odgovor na kritike, akademici i aktivisti tvrde da je socijalni model pogrešno shvaćen, pogrešno primenjen ili čak pogrešno posmatran kao društvena teorija. Mnogi vodeći zagovarači pristupa socijalnog modela tvrde da su osnovni uvidi koje je UPIAS razvio 1970-ih i dalje, tri decenije kasnije, precizni i validni.

Prednosti socijalnog modela

Kako se pokazalo na međunarodnom nivou, aktivizam u oblasti invalidnosti i građanskih prava moguć je bez usvajanja ideologije socijalnog modela. Ipak, britanski socijalni model je verovatno najmoćniji oblik koji postoji među socijalnim pristupima invalidnosti. Socijalni model je jednostavan, upečatljiv i efikasan, što je ključno za političke slogane ili ideologiju. Prednosti socijalnog modela prikazane su u tri glavne oblasti.

Prvo, socijalni model, nazvan „velika ideja“ britanskog pokreta invalidnosti (Hasler, 1993), politički je efikasan u izgradnji društvenog pokreta onemogućavanih osoba. Lako ga je objasniti i razumeti i iz njega stvoriti jasnu agendu za društvene promene. Socijalni model na neposredan način pravi razliku između saveznika i neprijatelja. U svojoj suštini, svodi se na terminologiju koju ljudi koriste: termin „onemogućavane osobe“ najavljuje pristup socijalnog modela, dok se termin „osobe sa invaliditetom“ vezuje za uobičajeni pristup.

Drugo, prepoznavanjem društvenih barijera koje treba ukloniti, socijalni model je efikasan instument u oslobađanju onemogućavanih osoba. Majkl Oliver tvrdi da je socijalni model „praktična alatka, a ne teorija, ideja ili koncept“ (2004, 30). Socijalni model pokazuje da su problemi sa kojima se suočavaju onemogućavane osobe rezultat društvenog ugnjetavanja i isključenosti, a ne njihovog individualnog deficita. To društvu nameće moralnu odgovornost da ukloni nametnuta opterećenja i da omogući onemogućavanim osobama da učestvuju u društvu. U Britaniji su pregovarači koristili filozofiju socijalnog modela kako bi dali nazive različitim oblicima diskriminacije kojima su onemogućavani ljudi bili izloženi (Barnes, 1991) i koristili su ove dokaze kao argument koji je 1995. doveo do Zakona o diskriminaciji osoba sa invaliditetom. U narednoj deceniji, usluge, zgrade i javni prevoz morali su biti pristupačni onemogućavanim osobama, a većina statutarnih i volonterskih organizacija usvojila je pristup socijalnog modela.

Treće, socijalni model je u psihološkom smislu efikasan kada se radi o jačanju samopoštovanja onemogućavanih osoba i izgradnji kolektivnog identiteta u pozitivnom smislu. U tradicionalnim predstavljanjima invalidnosti, ljudi sa oštećenjima imaju osećaj da su za nešto krivi. Upotrebom termina “invalid” (neispravan) pojačava se osećaj ličnog deficita i neuspeha. Fokus je na pojedincu i na ograničenjima koja potiču od tela i mozga. Nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja glavna su prepreka onemogućavanim osobama koje učestvuju u svim sferama društva. Socijalni model ima moć da promeni percepciju onemogućavanih osoba. Problem invalidnosti premešten je sa pojedinca na prepreke i stavove koji onemogućavaju. Nije onemogućavana osoba ta koju treba kriviti, već društvo. Ona ne mora da se menja, društvo mora. Umesto da oseća samosažaljenje, onemogućavana osoba može da oseti bes i ponos.

Mane socijalnog modela

Jednostavnost koja je obeležje socijalnog modela ujedno je i njegova fatalna mana. Prednosti socijalnog modela posmatrano iz ugla slogana i političke ideologije su i njegovi nedostaci posmatrano iz ugla akademskog prikaza invalidnosti. Drugi problem je partikularnost pokreta budući da je začet od strane male grupe aktivista, od kojih je većina imala povredu kičme ili druga telesna oštećenja i koji su po pravilu bili heteroseksualni muškarci bele puti. Da je UPIAS obuhvatio ljude sa poteškoćama u učenju, mentalnim zdravstvenim problemima ili složenijim fizičkim oštećenjima ili da je imao više predstavnika sa različitim iskustvima, invalidnost bi bila shvaćena u širem smislu. Među slabostima socijalnog modela su:

1. Neprepoznavanje oštećenja kao važanog aspekta života mnogih onemogućavanih osoba. Feministkinje Dženi Moris (1991), Seli Frenč (1993) i Liz Krou (1992) bile su pionirke u kritici socijalnog modela koji zanemaruje oštećene kao iskustvo pojedinca:

Kao pojedinci, većina nas jednostavno ne može da se pretvara sa bilo kakvim ubeđenjem da su naša oštećenja irelevantna jer utiču na svaki aspekt našeg života. Moramo naći način da ih integrišemo u naše celokupno iskustvo i identitet radi fizičkog i emocionalnog blagostanja i, posledično, zbog sposobnosti da radimo u okviru pokreta invalidnosti. (Crow, 1992, 7)

Socijalni model se toliko snažno odriče individualnog i medicinskog pristupa da rizikuje da implicitno šalje poruku kako oštećenje nije problem. Dok su drugi društveno-politički izveštaji o invalidnosti razvili važan uvid da su osobe sa oštećenjima onemogućene od strane društva, ali i sopstvenog tela, socijalni model sugeriše da ljude onemogućava društvo, a ne njihova tela. Umesto da je jednostavno protiv medikalizacije, može se protumačiti da socijalni model odbacuje medicinsku prevenciju, rehabilitaciju ili izlečenje oštećenja, iako to nije bila namera ni UPIAS-a, niti Finkelstina, Olivera i Barnsa. Kod pojedinaca koji imaju statička oštećenja, koja se ne pogoršavaju niti izazivaju medicinske komplikacije, moguće je smatrati da je invaliditet nametnut od strane društva. Kod onih koji pate od degenerativnih stanja koja mogu prouzrokovati prevremenu smrt ili od onih oštećenja koja izazivaju bol i nelagodu, teže je zanemariti njihove negativne aspekte. Kao što je Sajmon Vilijams tvrdio:

sagledavanje invaliditeta isključivo kao društvenog ugnjetavanja zaista je samo jedna od opcija, i to pogrešna u smislu da se može primeniti samo kod osoba pošteđenih razaranja koje izazivaju hronične bolesti. (Williams, 1999, 812)

Kerol Tomas (1999) pokušala je da razvije socijalni model tako da obuhvati, kako ih ona naziva „efekte oštećenja“, da bi uzela u obzir ograničenja i poteškoće prouzrokovane medicinskim stanjima. Potom je sugerisala da relaciono tumačenje socijalnog modela omogućava da se onemogućavajući aspekti pripišu oštećenju, kao i društvenom ugnjetavanju:

kada se striktno odredi da termin „invalidnost“ označava oblike ugnjetavajućih reakcija društva kojima su izložene osobe sa oštećenjima, nema potrebe poricati da oštećenje i bolest uzrokuju ograničenja aktivnosti u određenoj meri, ili da u mnogim situacijama efekti invaliditeta i oštećenja u međusobnom delovanju ograničavaju aktivnosti. (2004, 29)

Iz ove genijalne preformulacije proisteklo je da se samo osobe sa oštećenjima koje se suočavaju sa ugnjetavanjem mogu nazvati onemogućavane osobe. To je povezano sa još jednim problemom:

2. Socijalni model pretpostavlja ono što treba da dokaže: da su onemogućavane osobe ugnjetavane. Razlika između pola i roda definiše rod kao socijalnu dimenziju, a ne kao ugnjetavanje. Feministkinje su tvrdile da rodni odnosi uključuju ugnjetavanje, ali rodne odnose nisu definisale kao ugnjetavanje. Međutim, socijalni model invalidnost definiše kao ugnjetavanje. Drugim rečima, ne dovodi se u pitanje da li su onemogućavane osobe ugnjetavane u određenoj situaciji, već samo u kojoj meri su izložene ugnjetavanju. Istraživanja o invalidnosti postaju kružna: logički je nemoguće da kvalitativni istraživač pronađe onemogućavane osobe koje nisu ugnjetavane.

3. Analogija sa feminističkim raspravama o polu i rodu ističe još jedan problem: gruba razliku između oštećenja (medicinsko) i invaliditeta (društveno). Svaki istraživač koji radi kvalitativno istraživanje o onemogućavanim osobama odmah otkriva da je u svakodnevnom životu vrlo teško jasno razlikovati uticaj oštećenja i uticaj društvenih prepreka (videti Watson, 2002; Sherry, 2002). U praksi, invaliditet stvara interakcija tela pojedinaca i društvenog okruženja. Na primer, stepenice postaju prepreka samo ako neko ima oštećenje pokretljivosti: svaki element je neophodan, ali ne i dovoljan da bi pojedinac bio onemogućen. Ako je osoba sa multiplom sklerozom depresivna, koliko je lako napraviti uzročno-posledičnu razliku između efekta samog oštećenja i njene reakcije na oštećenje, pa i reakcije na ugnjetavanje i isključivanje na osnovu oštećenja ili nekih drugih razloga zbog kojih je ona depresivna? U praksi su socijalni i individualni aspekti gotovo neraskidivi kada se radi o složenosti iskustva života s invaliditetom.

Štaviše, feministkinje sada ne prave razliku između pola i roda, jer to implicira da pol nije društveni koncept. Džudit Batler (1990) i ostali, pokazuju da se ono što mi smatramo polnom razlikom uvek posmatra kroz prizmu roda. Šeli Tremejn (2002) je govorila slično – da socijalni model oštećenje tretira kao nesocijalizovan i univerzalni koncept, dok je, poput pola, oštećenje uvek društvena kategorija.

4. Koncept utopije bez barijera. Ideja o omogućavajućem okruženju, u kojem se uklanjaju sve društveno nametnute prepreke, obično je implicitna, a ne eksplicitna u socijalnom modelu razmišljanja, iako čini naslov velike akademske kolekcije (Swain et al.,1993). Vik Finkelstin (1981) je takođe napisao jednostavnu parabolu o selu dizajniranom za korisnike invalidskih kolica kako bi ilustrovao način na koji je socijalni model razmišljanja preokrenuo posmatranje problema invalidnosti naglavačke. Ipak, uprkos značaju koji imaju pristupi poput Univerzalnog dizajna, koncept sveta u kojem su ljudi sa oštećenjima oslobođeni prepreka u svom okruženju teško je operacionalizovati. Na primer, mnoge stvari iz sveta prirode ostaće nedostupne mnogim osobama sa invaliditetom: gotovo je nemoguće da osobe u invalidskim kolicima pređu preko planina, močvara, plaže, dok je za ljude sa oštećenim vidom i sluhom teško da dožive zalaske sunca, pesme ptica i druge aspekte prirode. U urbanim sredinama, mnoge prepreke je moguće ublažiti, iako istorijske građevine često nije lako adaptirati. Međutim, prilagođavanje ponekad nije kompatibilno jer ljudima sa različitim oštećenjima mogu biti potrebna različita rešenja: slepim osobama odgovaraju stepenice, izdignuti ivičnjaci i taktilne staze, dok su korisnicima invalidskih kolica potrebne rampe, spušteni ivičnjaci i glatke površine. Ponekad su čak i ljudima sa istim oštećenjem neophodna različita rešenja: neke osobe sa oštećenim vidom pristupaju tekstu na Brajevom pismu, drugi čitaju tekst štampan krupnim slovima, dok su nekima neophodne audio trake ili digitalni fajlovi. Zbog praktičnosti i ograničenih resursa nemoguće je prevazići svaku prepreku: na primer, za metro u Njujorku i Londonu potrebna su ogromna ulaganja da bi svaka linija i svaka stanica bile pristupačne korisnicima invalidskih kolica. Biblioteka autorskih prava od pet miliona knjiga nikada ne bi mogla da priušti da svi ovi tekstovi budu dostupni u svim neophodnim formatima koji bi potencijalno bili potrebni korisnicima sa oštećenim vidom. U ovakvim situacijama čini se da je praktičnije pronaći drugačija rešenja za prevazilaženje problema: na primer, Transport za London ima gotovo potpuno pristupačan vozni park autobusa, kako bi se nadomestilo to što neki ljudi nisu u mogućnosti da koriste metro, dok biblioteke imaju sve više sporazuma da određene knjige učine pristupačnim na zahtev korisnika.

Ipak, prilagođavanja su najjednostavnija kada se radi o fizičkim i senzornim oštećenjima. Šta bi sve podrazumevalo stvaranje utopije bez barijera za ljude sa poteškoćama u učenju? Čitanje, pisanje i druge kognitivne sposobnosti neophodne su za puno učešće u mnogim oblastima savremenog života u razvijenim zemljama. Šta je sa ljudima iz autističnog spektra, kojima je možda komplikovano da ostvaruju društvene kontakte: utopija bez barijera može biti mesto na kojem ne moraju da se sastaju i komuniciraju sa drugim ljudima ili da tumače njihovo ponašanje. Kada se radi o rešenjima za problem invalidnosti, čini se da je kod mnogih koncept fokusiranja na posebne potrebe koherentniji od koncepta utopije bez barijera. Moguće su enklave bez barijera, ali ne i svet bez barijera.

Iako okruženja i usluge mogu i treba da se prilagode kad god je to moguće, i dalje postoji problem u smislu mnogih oštećenja koja ne mogu biti eliminisana promenama u okruženju. Ljudi koji koriste invalidska kolica, personalnu asistenciju ili druge usluge su ranjiviji i imaju manje izbora od većine zdravih ljudi. Majkl Oliver smatra

da je avion pomoćno sredstvo za kretanje neletača na potpuno isti način kao što su invalidska kolica pomoćno sredstvo za kretanje nehodača. (Oliver, 1996, 108)

Njegova sugestija je zabavna i podstiče na razmišljanje, ali ne može se shvatiti ozbiljno. Majkl Bjuri smatra da je,

teško zamisliti bilo koje moderno industrijsko društvo (koliko god da je organizovano) u kojem, na primer, ozbiljan gubitak pokretljivosti, spretnosti, ili senzorna oštećenja, ne bi bili „onesposobljavajući“ u smislu ograničavanja aktivnosti u određenoj meri. Uklanjanje prepreka za učestvovanje u društvu ne može se izjednačiti sa ukidanjem invalidnosti u celini. (Bury,1997, 137)

Povezujući sve slabosti socijalnog modela, treba napraviti konačnu i važnu razliku. Invalidski pokret često povlači paralele sa drugim oblicima identiteta, kao što sam i ja činio u ovom poglavlju. Borba za prava osoba sa invaliditetom nazvana je čak i „Poslednji oslobodilački pokret“ (Driedger, 1989). Ipak, iako se onemogućavane osobe suočavaju sa diskriminacijom i predrasudama, kao i žene, homoseksualaci, lezbejke i zajednice etničkih manjina, i mada pokret za prava osoba sa invaliditetom po svojim oblicima i aktivnostima nalikuje mnogim od ovih drugih pokreta, postoji centralna i važna razlika. Ne postoji ništa što je suštinski problematično u tome što ste žensko ili imate drugačiju seksualnu orijentaciju, drugačiju pigmentaciju kože ili oblik tela. Ta druga iskustva povezana su sa pogrešnim ograničavanjem slobode u negativnom smislu. Uklonite diskriminaciju društva i žene ili ljudi druge boje kože, homoseksualci i lezbejke moći će da napreduju i učestvuju u tom društvu. Ali onemogućavane osobe suočavaju se i sa diskriminacijom i sa suštinskim ograničavanjima. Ova tvrdnja ima tri implikacije. Prvo, čak i ako se društvene barijere uklone koliko je to moguće, i dalje će vaša oštećenja biti smatrano manom. Drugo, teže je proslavljati dan invaliditeta, nego dan ljudi tamne boje kože, Gej prajd ili sopstvenu ženskost. „Invalidski prajd“ je problematičan, jer je invalidnost teško oporaviti kao koncept budući da se odnosi ili na ograničenje i nesposobnost, ili na ugnjetavanje i isključivanje, ili na obe ove dimenzije istovremeno. Treće, ako će onemogućavane osobe biti emancipovane, društvo će morati da obezbedi dodatne resurse kako bi zadovoljilo potrebe i obezbedilo prevazilaženje nedostataka koji proizlaze iz oštećenja, a ne samo da radi na smanjivanju diskriminacije (Bickenbach et al., 1999).

Dalje od socijalnog modela?

U ovom poglavlju sam pokušao da ponudim uravnoteženu procenu prednosti i mana britanskog socijalnog modela invalidnosti. Iako priznajem dobrobiti socijalnog modela kada se radi o stvaranju invalidskog pokreta, promovisanju pozitivnog identiteta invalidnosti i zahtevanju zakonodavstva o građanskim pravima i uklanjanju barijera, uveren sam da je socijalni model sada postao prepreka za dalji napredak. Kao istraživač, smatram da socijalni model nije od koristi u razumevanju složene interakcije pojedinačnih faktora i faktora okruženja u životu onemogućavanih osoba. U političkom smislu, čini mi se da je socijalni model tupi instrument za objašnjavanje i borbu protiv socijalne isključenosti sa kojom se onemogućavani ljudi suočavaju i složenosti naših potreba. S političke tačke gledišta, socijalni model je stvorio oblik politike identiteta koji je postao unutrašnji i separatistički. Socijalni pristup invalidnosti je neophodan. Medikalizacija invalidnosti je neprikladna i prepreka je efikasnoj analizi i politici. Ali socijalni model je samo jedna od dostupnih opcija za teoretizovanje invalidnosti. Potrebni su sofisticiraniji i složeniji pristupi, možda oni koji se nadovezuju na inicijativu SZO za stvaranje Međunarodne klasifikacije funkcionisanja, invaliditeta i zdravlja. Jedna od prednosti ovog pristupa je prepoznavanje invalidnosti kao složenog fenomena koji zahteva različite nivoe analize i intervencije, u rasponu od medicinskog do društveno-političkog. Druga je uvid da invalidnost nije manjinsko pitanje, koje pogađa samo one ljude koji su definisani kao onemogućavane osobe. Kao što je tvrdio Irving Zola (1989), invalidnost je univerzalno iskustvo čovečanstva.

prevela sa engleskog Dragana Marković