Najnoviji glasovi: Poezija (još uvek) može da donese tektonske promene [književna mašina]


Stevan Bradić (moderator), Nemanja Ćurćić, Tijana Sladoje, Katarina Pantović, Miloš Markov, Maja Stojanac, Anastasija Bijelić, Nenad Ignjatović, Jelena Marinkov, Ognjen Aksentijević, Dalibor Tomasović. Foto Jelena Hodak


U utorak 20. septembra 2022. iz nekadašnje fabrike za proizvodnju svile, a sada Kulturne stanice, simbolično nazvane Svilara, ponovo se čuo rad mašine, ali ovaj put Književne mašine. Protutnjali su, dupke punom salom, i za sobom ostavili trag Najnoviji glasovi. Ovo književno veče je otpočelo upravo tim glasovima, te su se desetoro pripadnika najmlađe generacije pesnika predstavili svojim stihovima. U programu su učestvovali: Miloš Markov, Maja Stojanac, Nenad Ignjatović, Katarina Pantović, Dalibor Tomasović, Tijana Sladoje, Ognjen Aksentijević, Anastasija Bijelić, Jelena Marinkov, Nemanja Ćurčić. Moderator programa bio je novosadski pesnik i kritičar, Stevan Bradić, koji je istakao da je predstavljanje poezijom, a ne biografijom, baš ono što je bio cilj takvog započinjanja događaja. Poenta je da se Najnoviji glasovi čuju, da se čuje samo stvaranje, te da se na osnovu saslušanog i vrednuje.

U tom maniru je pesnikinjama i pesnicima postavljeno prvo pitanje: Šta oni nalaze u poeziji? Koliko još ljudi pišu poeziju? Sa obzirom da je sve u znaku zvuka i zvučanja, pitanje bi moglo i da znači: da li se poezija čuje? Da li ima ko da je čuje? S obzirom da se čini da poezija ispliva u medijima samo kada pesnik umre ili dobije neku značajnu nagradu. Odgovori su bili šarenoliki, kao i sami učesnici književne večeri. Nemanja Ćurčić je rekao da poeziju pronalazi u sebi i da svi mi stvaramo poeziju na ovaj ili onaj način, Katarina Pantović je rekla da pesništvo ima terapeutski efekat sa čime se složila i Maja Stojanac koja je istakla i da u današnjoj poeziji svako može da pronađe nešto za sebe, dok Dalibor Tomasović smatra da poezija predstavlja deljenje sebe i artikulaciju intimnog prostora u odnosu sa svetom. Njihovi odgovori su sami otvorili naredno pitanje, jer se svuda mogao uočiti taj odnos pesnik – svet, umetnost – svet, unutra – spolja, ja – umetnost, te je moderator pitao: koje je mesto njihovog stvaralaštva u zajednici, koje je mesto poezije uopšte? Na šta se nadovezalo i pitanje kako oni kao mladi pesnici i pesnikinje, vide književnu scenu na koju stupaju? Na ova pitanja su se odgovori učesnika takođe dosta razlikovali, što je bilo iznenađujuće prijatno čuti, u smislu da se Najnoviji glasovi ne libe da iskažu sopstveno mišljenje i da kroz dijalog sa kolegama dođu do nekih novih saznanja. Većina se složila da proza zauzima vodeću ulogu u društvu u odnosu na poeziju, međutim, isticalo se i to da novi mediji, pre svega društvene mreže, jesu način prenošenja poezije publici, koji može biti izrazito viralan, brz, efikasan, onako kako to proza ne može da učini istim putem. Međutim, Jelena Marinkov je konstantovala da što se tiče same književne scene, a naročito kada su u pitanju mladi pesnici, ispostavlja se da uglavnom na svim događajima vrti isti krug ljudi i eventualno ako neko “dovuče” nekog novog sa sobom. Naravno, istaknut je i momenat „ekonomičnosti vremena“, gde se zaista čini da je uvek užurbanom čoveku 21. veka lakše da uzme i pročita nekoliko pesama preko telefona, nego da se posveti čitanju nekog romana.

Kada je u pitanju lični odnos spram književne scene i vlastitog mesta u istoj, možda i najinteresantniju priču je imala Anastasija Bijelić koja jedina od prisutnih pesnika nije direktno povezana sa filologijom, već je na studijama istorije, samim tim je imala drugačiji horizont čitanja pisanja i objavljivanja. Ona je rekla da je počela da piše za sebe i o stvarima koje ni razgovor sa prijateljicama nije mogao potpuno da razreši, te da o svom poetskom izgovoru ne može da govori na isti način kao većina pesnika koja je školovana da o takvim stvarima i govori. Takođe je specifična i pozicija Miloša Markova koji sada radi kao dizajner video igrica, te je uspeo i taj segment života da inkorporira u poeziju, na način da je “gejm dizajn” kičma video igre, te da je on tu formu video i u zbirci poezije i samom oblikovanju teksta. Ipak pitanje marginalizovanosti poezije je pitanje do kog se uvek dođe kada se o njoj govori i čini se da je stvar nešto kompleksija danas, na način da je istovremeno i na margini i nije, zavisi ko određuje šta je ta margina.

Kada su mladi umetnici pričali o svom iskustvu objavljivanja, dosta su se spominjali internet portali i stranice koji su omogućavali neafirmisanim autorima da objavljuju prve pesme i da, premda tu književnu scenu kojoj pripadaju čine uglavnom isti ljudi, isto tako je čini i duh zajedništva i otvorenost za nove članove. Među učesnicima je bilo ljudi koji ne dolaze iz filološke branše, što ide u prilog tezi toj otvorenosti i književno veče u okviru Književne mašine je istaknuto kao jedan od događaja gde pesnici koji nisu toliko povezani sa pesničkom scenom mogu da se osete prisutnije i prijatnije.

Ono što su skoro svi prisutni umetnici isticali jeste trud da sopstvenu poeziju učine komunikativnom, na način da je dostupna svakome ko želi da je pročita i da ne zahteva neka silna teorijska znanja, da bi se iskusila sama poetska reč. Kada je komunikativnost poezije u pitanju, Nenad Ignjatović je rekao da njegova poezija često nastaje iz komunikacije i sagledavanju iste koju susreće u svakodnevnom životu. Za Tijanu Sladoje komunikativnost poezije se održava i u pokretanju nekih ne tako ugodnih tema i izgovaranju nekih ne tako prijatnih istina. Razgovor je tekao i u pravcu odnosa sa drugim generacijama pesnika, pri čemu je Ognjen Aksentijević istakao da on ne veruje toliko u podelu među piscima prema generacijama, već poetikama. Međutim, ono što je bilo primetno na samoj knjževnoj večeri u Svilari, jeste odsustvo pesnika i pesnikinja srednje i starije generacije, o čijem poetičkom odnosu prema predstavljenim učesnicima stoga nismo mogli ništa da čujemo, te ostaje otvoreno pitanje prirode tog odsustva i onoga šta to govori o  našoj književnoj sceni uopšte.

Novo vreme, novi mediji, pa samim tim i nova poezija, koja se zaista čini otvorenom za svakodnevna iskustva: muke sa pranjem veša ako nije na 60 stepeni, mačke željne goveđih granula, Super Maria koji lupa glavom o cigle, matadore i bikove, za binarne brojeve, udvajanje vremena, pesimizam sa mirisom trave, krpelje od šest stihova, hibiskus i omekšivač i za devojčice koje mirišu na barbike. I zato čekamo da se Najnoviji glasovi ponovo stihovima oglase, jer je to poezija koja ima mogućnost da napravi „tektonske promene“.

Adriana Dondo


         

Foto Jelena Hodak

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *