“Divna stvar u vezi sa pesmama je što one ne moraju da postoje” – intervju sa Benom Klarkom


Ben Klark, na Nesaglasnosti, foto Jelena Hodak


Ben Klark je pesnik sa Ibice, Španija. Završio je engleski jezik na Univerzitetu u Salamanci, gde trenutno predaje poeziju na onlajn master programu kreativnog pisanja. Objavio je nekoliko zbirki poezije na španskom jeziku: Los hijos de los hijos de la ira  (2006), Cabotaje (2008), Basura (2011), La Fiera (2014), Los últimos perros de Shackleton (2016), La policía celeste (2018), Armisticio (2008-2018) (2019) i ¿Y por qué no lo hacemos en el suelo? (2020). Drži rezidencije za mlade pisce i prevodi književnost sa engleskog na špansko govorno područje. Među njegovim mnogim nagradama, izdvaja se ona iz 2006, za zbirku Los hijos de los hijos de la ira, koja je proglašena jednom od najznačajnijih zbirki poezije objavljenih u Španiji (‘El País’. 28-12-2006).Trenutno živi u Meridi, Španija. Intervju je održan u okviru septembarskog ciklusa festivala Književna mašina #3. Za Rizom je razgovor vodila Alisa Pajtić.

Rizom: Ono što prvo privuče pažnju u vašoj biografiji jeste to da ste španski pisac sa britanskim korenima. Da li možete da nam kažete nešto više o svom poreklu i da li i kako je ono uticalo na Vaš književni rad? Gde vidite svoje mesto u savremenom stvaralaštvu?

Ben Klark: U principu, sebe smatram španskim piscem, ali tačno je, naravno, da postoje određeni aspekti mog života koji uopšte nisu španski. To u određenoj meri utiče na način na koji pišem. Moja percepcija onoga što jesam je Španac, zato što sam rođen u Španiji i nikad nisam živeo van nje. Ne smatram da sam pola-pola, iako su oba moja roditelja Britanci. Doduše, jezik kojim smo govorili kod kuće i televizija i kultura koju sam dobijao, pogotovo kada sam bio mlađi, je bila ili direktan prenos sa britanske televizije ili ono što bi mi roditelji ili baka doneli iz Engleske. Na sreću, celo moje školovanje je bilo na španskom. Možda mi je sve to pomoglo da vidim svet na dualan način. Ali suštinski smatram sebe španskim piscem i doživljavam špansku tradiciju kao svoju. Kada razmišljam o poeziji i vrsti poezije koju pišem, određenoj metrici, praćenju određenog principa koji se uklapa u špansku tradiciju. Nadam se da me i drugi smatraju španskim piscem, uvek je teško zbog mog imena (Smeh).

R: Vaše prvo objavljeno književno delo je bilo napisano na katalonskom jeziku, ali ste rekli da sada pišete isključivo na španskom. Kakav je bio put promene jezika na kome pišete?

BK: Uvek mi je bilo prirodno da pišem na jeziku na kom sam živeo i radio. Kada sam pisao na katalonskom, to je bilo jer je celo moje školovanje bilo na katalonskom. Takođe sam bio u nekoliko pozorišnih grupa koje su sve bile na katalonskom. U tom momentu moji prijatelji u kulturi su bili stariji od mene i sa donekle nacionalističke katalonske scene. Zatim, kad sam se preselio u Salamanku, jednostavno sam počeo da pišem na španskom zbog svog okruženja. Vremenom je moj katalonski zarđao, pogotovo u pisanju. Takođe mislim da je to odličan jezik kada je u pitanju pisanje poezije, dozvoljava i malo više igre reči od španskog. Na kraju, sada sam pisac na španskom.

R: Kada ste recitovali svoju poeziju, uvek biste prvo pitali asistenta da prvo pročita prevod i tek onda biste pročitali original. Zbog čega birate da svoju poeziju prikazujete tim redom?

BK: Smatram da, pogtovo kada je u pitanju čitanje poezije, najčešće pesnik pročita original, a zatim prevod. Međutim ako se uradi obrnuto, ljudi mogu da čuju pesmu na svom jeziku i onda kada je čuju na drugom jeziku, čak i kada ga ne razumeju, oni manje više mogu da se sećaju o čemu pesnik govori. Mislim da je od velike pomoći kada smo u mogućnosti da slušamo i uživamo u jeziku, bez da moramo da se pitamo o tome šta neka reč znači jer to već znamo, to je po mom mišljenju najbolji mogući način.

R: Preferirate da neko drugi prevodi Vašu poeziju, čak i na engleski jezik. Možete li nam reći zbog čega?

BK: Zbog toga što bi drugi prevodilac doneo odluke koje ja ne bih. Postoji iskušenje da iznova napišemo pesmu kada je sami prevodimo. Možda bismo hteli da je prilagodimo drugom jeziku, možda da je promenimo, a ja sam mišljenja da pesme predstavljaju jedan trenutak u vremenu i da ih zaista ne bi trebalo prerađivati. Smatram da možemo ispraviti pesmu, možemo je načiniti boljom ukoliko u njoj pronađemo nešto pogrešno ili nešto što zvuči neobično, ali u suštini ona bi trebalo da ostane trenutak u vremenu. Tako moja pesma, stara deset ili petnaest godina je pesma koja je na taj način napisana u tom trenutku. Ukoliko je prevedem, na neki način je usavršavam, a to nije u njenoj suštini.To može biti interesantno, postoje mnogi pesnici koji su tako radili, njihovi prevodi nisu potpuno isti. Ako se osvrnemo na katalonski, poznati pesnik Joan Margarit je prevodio svoje pesme na španski jezik, ali pesme na španskom su drugačije. Zbog toga smatram da je bolje ukoliko neko drugi donese odluku u odnosu na to kako on vidi pesmu i misli da je najprihvatljivije.

R: Tematski okvir vase poezije je veoma širok, pišete o temama poput izgubljene ljubavi, čežnje, vremena, prošlosti, tradicije, mladih ljudi i tako dalje. Da li postoje teme koje smatra svojim najopsesivnijim?

BK: Čini mi se da se svako vraća manje više istim temama, “velikim temama” poput proticanja vremena, ljubavi, svim tim stvarima koje mislim da su prisutne u svačijoj poeziji u određenoj meri. U mom slučaju, imao sam različite periode sa različitim opsesijama. Ideja o deci koju nemaš, ideja o tome da nisi roditelj. Ne toliko kao kajanje, više kao ideja o tome šta znači biti u neku ruku na kraju reda. Interesuje me vreme generalno. Zatim me interesuje i sam process pisanja, volim da pišem pesme koje rešerišu na samu pesmu, rekleksije na samu kreaciju pesme, ili možda da se obraćam čitaocu i učinim ga svesnim toga da čita pesmu. Zaista zavisi. Isto tako me interesuje poezija kao način uspostavljanja dijaloga sa sadašnjim događajima. Zanimljivo mi je i da pronalazim vezu između poezije i ekologije, poezije i rata i slično. Možda ne u smislu pamfleta, nego u pokušaju da razumemo stvarnost koju živimo. Ekologija je u pozadini mnogih mojih pesama. Ne toliko kao poruka, više kao refleksija o prirodi i načinu na koji sve nekako nestaje.

Kornelija Hilmbauer, Ben Klark i Stevan Bradić, na Nesaglasnosti, foto Jelena Hodak

R: Na koji način stvarate zbirke poezije?

BK: Postoje dva načina. Veovatno, najčešći način je sakupljanje pesama i potraga za zajedničkom niti među njima, pronalaskom narativa i načina da se one zaokruže. Sa druge strane, bilo je i drugačijih slučajeva, primer je moja zbirka Basura (Smeće), koja je cela o smeću, gde sam doslovno seo i pokušao da radim na jednoj temi. Ideja u Smeću je razmišljanje o rasipanju, o otpadu. Ovaj način je veoma zanimljiv jer postanemo pomalo istraživači, radimo sa podacima, Internetom, fascinantno je. Međutim, ne možemo uvek  tako raditi jer, najdivnija stvar u vezi sa pesmom, je onda kada nas iznenadi i kad ne znamo odakle je zapravo došla. Imam ideje koje lutaju naokolo i još nisu našle svoje mesto u pesmi, ponekad ta potraga traje godinama. Ali kada se pronađu, osećam veliko zadovoljstvo. Generalno govoreći, rekao bih da zbirka sama sebe otkrije, odjednom postane mesto gde su pesme povezane jedna sa drugom. Stoga neke pesme moramo i odbaciti, sačuvati ih za neku drugu zbirku, to je ono najkomplikovanije (Smeh).

R: Rekli ste da je za vas poezija nešto veoma lično, ali da želite da doprete do što više ljudi. Kako se osećate kada čitateljskoj publici izlažete nešto lično?

BK: Smatram da, kako bismo se povezali sa ljudima, moramo biti svesni toga da je sudbina onoga što napišemo da ga neko pročita. Ako imate osećaj da je ono što pišete samo za vas, to će biti nešto drugo. Možda je to forma dnevnika, ali čak i kada pišu dnevnik, mnogi ljudi razmišljaju o budućem čitaocu. Veoma malo ljudi koji pišu dnevnike zaista smatraju da su oni samo za njih i ja mislim da su takvi najzanimljiviji. Da se vratimo na poeziju, uvek kažem kako bi trebalo da ostavimo mesta za čitaoca u pesmi, pesnik odradi samo osamdeset posto posla, postoji dvadeset posto gde čitalac dolazi sa svojim iskustvom i “dovršava” pesmu. Mislim da svaka pesma može da dopre do savršenog čitaoca u savršeno vreme. Ljudima koji izjavljuju da ne vole poeziju uvek poručim: “Negde postoji pesma za tebe i jednog dana ćeš doživeti neko iskustvo, koje će biti dobro ili loše, srećno ili tužno, ali negde postoji pesma koja će učiniti da potpunije razumeš to iskustvo”. U tom smislu verujem da je poezija za sve i da nam je ona svima donekle potrebna, svi imamo potrebu za prisustvom poetskog u našim životima u nekom trenutku.

R: Napisali ste esej koji se obraća ljudima koji ne vole poeziju, gde ste rekli kako poezija ne predstavlja sve u nečijem životu, iako govori o svemu što on sadrži. Možete li nam reći nešto više o tome?

BK: To je zato što je poezija shvaćena kao pisani izraz određenih ideja, ali poetsko je prisutno u svim formama umetnosti, kao i u našem svakodnevnom životu. Kada uradimo nešto lepo za nekoga, to je poetski gest zato što radimo nešto dodatno, nešto što verovatno ni ne moramo da uradimo. Divna stvar u vezi sa pesmama je ta što one ne moraju da postoje. One postoje zbog toga što smo uspeli u tome da kreiramo društvo u kome možemo da proizvedemo višak stvari, poput umetnosti. Ipak, čak i u praistorijskom vremenu, ukoliko bi nečija ćerka bila bolesna, sve što bi imali bila je poezija. Imali bi pojanje, neku vrstu molitve. Naposletku ovo je dokaz da nam je potrebno nešto misteriozno, gotovo kao religija.

R: Možete li nam reći koje su najprisutnije teme u savremenoj španskoj poeziji?

BK: Komplikovano je zbog toga što, na sreću, postoji mnogo različitih trendova. Rekao bih da je posle španskog građanskog rata bilo mnogo religiozne i mnogo socijalne poezije. Poeziju je zanimalo da probudi socijalnu revoluciju, da se bori sa režimom, ali otkako je demokratija uspostavljena u Španiji, prisutno je mnogo različitih tema. Rekao bih da sada pesnici koji su u ranim dvadesetim godinama su na neki način u potrazi za svojim korenima, govore o svojim bakama I dekama, o svom identitetu, stoga mislim da zasigurno postoji novi trend pesnika koji su takođe zabrinuti za način na koji su međusobno povezani preko stvari poput aplikacija, Tindera i slično. Postoji mnogo različitih talasa.

R: Rekli ste da volite latinoameričku kulturu i književnost, da li je ona uticala da vaš rad i da li postoje neki posebni motivi, karakteristike ili autor/ka koje biste izdvojili?

BK: Ono što je latinoamerička književnost učinila jeste to da me je podsetila da poezija može biti mnogo slobodnija i mnogo više “divlja” nego kakvom je mi činimo u Evropi. Barem u odnosu na ono što bih video u Španiji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Poezija Južne Amerike je ponekad poput divlje reke. Pesme su katkad duge, pune slika, sve se dešava, stvari se samo gomilaju. Način na koji oni prave ponavljanja je skoro kao kod napeva. Smatram da imaju mnogo pozitivnih stvari i možda neke negativne, ali one pozitivne su definitivno te da ljudi pišu sa mnogo više slobode, slobode od sebe samih. U Španiji često, pogotovo u mojoj generaciji pišemo u skladu a formalnim restrikcijama stiha, koji možda dozvoljava jedanaest ili sedam slogova. Meni se to sviđa, navodi me da razmišljam dok pišem i taj proces me dovodi do novih stvari. Međutim većina latinoameričke poezije je potpuno rasterećeno svega toga, poput poezije Volta Vitmana. Sa dugim stihovima, bez brige o strukturi, što mislim da je sjajno, ali takođe postoje problemi kada se ne postave jasne granice onoga što poezija formalno jeste. U smislu gde počinje proza, a gde poezija. Naravno, ne možemo generalizovati, ali ono što Latinoamerikance čini simpatičnim je ta što ih nije briga (Smeh). Autor koga bih posebno preporučio je čileanski pisac Raul Zurita.

R: Spomenuli ste i to da latinoamerička kutlura postaje sve prisutnija u Španiji, kakva je njena generalna percepcija u Španiji danas? Da li su građani i umetnici iz Latinske Amerike i dalje diskriminisani?

BK: Čini mi se da su diskriminisani do određenog stepena. Mnogo manje nego ranije, srećom verovatno sve manje i manje vremenom. Mislim da oni takođe i sami sebe diskriminišu, pogotovo u Latinskoj Americi, gde smatraju da je sve što mi radimo u Španiju iz nekog razloga superiornije, što nije tačno. Oni sa mnogo manje resursa urade mnogo više, imaju časopise, imaju fanzine, imaju publikacije. U Španiji, ukoliko nemamo potpunu strukturu za distribuciju nečega, uopšte to ne radimo, oni se upuste bez obzira. Mnogo Latinoamerikanaca živi i piše u Španiji, sada već dugo vremena. Mnogi su veoma uspešni i španska publika ih čita. Međutim mislim da je diskriminacija u smislu toga da, na kraju, španski pisci teže tome da se zaštite, međusobno se malo više čitaju. Ipak mislim da to nestaje.  Srećom danas je objavljeno sve više knjiga direktno od mladih autora iz Latinske Amerike u Španiji. Međutim, pred nama je i dalje dug put. Dijalog se definitivno ne odvija istom jačinom od obe strane. Oni nas čitaju više nego što mi čitamo njih. Mislim da mi imamo veoma eurocentričan pogled na svet, ali “čista Internet” generacija, koja je odrasla sa Internetom kao svakodnevnom stvarnošću, nečim što je uvek bilo tu, ima osećaj da je Latinska Amerika mnogo bliže. Lično mislim da je zanimljivo to što gledam mnogo latinoameričkih filmova. Književnost nije jedina, stvar je i muzike, serija, čini mi se da sada delimo sve više umetnika, poput fenomena Rosalije u Španiji, koja je velika Zvezda u Južnoj, a i u Severnoj Americi. Ista stvar se dešava i obrnuto, veoma polako. Razlika između sadašnjeg trenutka i pre dvadeset i pet godina je ogromna, nadam se da će kroz narednih dvadeset i pet biti još veća. Doduše mnogo vekova je prošlo bez ikakvog kontakta.

Ben Klark, na Zajedničkom čitanju, foto Jelena Hodak

R: Predajete kreativno pisanje na Univezitetu u Salamanki, ali takođe postoji Vaš veoma intrigantan online kurs (na domestika.com), o digitalnoj književnosti i poeziji za društvene mreže. Možete li nam reći nešto više o tome? Kako su, po Vašem mišljenju, moderne komunikacije promenile samu poeziju, ali i mesto pesnika u društvu?

BK: Kurs je nastao iz dvostrukog fenomena, jedan je činjenica da je jedna moja pesma samostalno postala viralna. Nešto u njoj je kliknulo i ona je jedno deset godina putovala naokolo, neki ljudi su pravili sitne izmene. Zatim postoji još jedan fenomen, veoma prisutan u Španiji, ali mislim i u drugim zemljama, definitivno u Severnoj Americi, koji možemo zvati Instagram poezijom. Smatram je veoma interesantnom, mnogi pesnici je veoma kritikuju, pogotovo oni tradicionalniji, i smatram da bi je i trebalo kritikovati u smislu da postoje različita očekivanja od pisca, kao i od čitaoca. Međutim tu je, i jeste fenomen. Ima na hiljade čitaoca, ljudi prate ove pesnike poput zvezda. U Španiji imamo veoma interesantnu mladu pesnikinju, Elviru Sastre, ona je poput pop zvezde. Ona je pesnikinja koja čak snima reklame na televiziji. U tom smislu je dobro to što je pisani jezik podignut na viši nivo. Istina je da postoji problem ukalupljivanja načina na koji pišemo i pokušaj pronalaska formule koja bi mu odgovarala. Moj kurs je više refleksija na pisanje ukoliko želite da pišete na društvemim mrežama. Daje vam određene savete, ali ne i magičnu formulu kako to da uradite. Navodi vas na razmišljanje o tome šta želite da postignete svojim pisanjem. Zbog toga što mislim da problem nastaje kada počnete da pišete I kažete: “U redu, pesma mora da stane u ovaj prostor, kako bih napravio objavu ili priču”, to je u redu, ali onda, da li je to ono što je potrebno pesmi ili društvenim mrežama? Rekao bih da je ovo najveći problem. Takođe, čak i Instagram poeziji je potrebno vreme, vreme tokom koga bi čitaoc mogao da “svari” ono što on ili ona čita. Mislim da je ovo izuzetno interesantan fenomen i podržavam ga, ali isto tako smatram da moramo da se potrudimo da ga učinimo fenomenom koji će proizvoditi dobre stvari, ili makar zanimljive stvari. Činjenica je da je tu i da se dešava i divno je to što je poezija odjednom van svog mesta u neverovatno brzom vizuelnom svetu. Pre nekoliko godina je izgledalo kao će društvene mreže biti samo u vezi sa slikom, što je poprilično tačno, ali takođe postoji mesto i za određeni poetski sadržaj, što je ipak nešto (Smeh). Puki minimum. U osnovnim i srednjim školama profesori počinju da koriste ove pesnike kako bi privukli pažnju učenika. To je dobro, ali moramo se podsetiti toga da je knjiga ono mesto u kome pesma ima vremena da diše. Kada čitamo pesmu, pesnik je možda vekovima udaljen od nas, i ona komunicira direktno sa nama, tako da nam ne treba Instagram, treba nam zaista minimum. Komunikacija se dešava između same stranice i nas koji je čitamo. To je ono što održava poeziju u životu, Instagram jednog dana neće postojati, ali poezija hoće. To je poruka.

R: Pošto radite sa studentima, da li nam možete preneti koji su njihovi utisci kada je u pitanju poezija, pre svega kao čitaoca, a zatim i potencijalnih pisaca?

BK: Smatram da su studenti posebno začuđeni kada otkriju u kojoj meri poezija može da ih gane. Ponekad ih sopstvena osećanja iznenade, što je fantastično. Mislim da postoji negativna reakcija prema poeziji zato što osećaju da će biti teška ili dosadna, ali kada radimo na pesmama koje je napisao možda veliki pesnik, ali to zaboravimo i samo razmišljamo o tome šta on govori, a to je nešto veoma jednostavno. Smatram da učenici generalno jesu zaitneresovani za poeziju, ali takođe i za ono što momentalno utiče na njihove živote, tinejdžeri su zainteresovani za ljubav jer proživljavaju sva ta osećanja zaljubljivanja i odljubljivanja, neki isto tako postanu zainteresovani za ideju smrti, jer počinju da osećaju sve to, generalno ih privlači.

R: Držali ste i držite rezidencije za mlade umetnike I pisce, možete li nam reći nešto više o tome?

BK: Zanimljivo je razmišljati o poeziji koja je vezana za mesto na kojem je pišete. Čak i kada to nije direktno odraženo u radu, postoji nešto posebno u mestu gde možete pisati pesme, koje mislim da ne možete pisati nigde drugde. Rezidencije takođe znače posvećivanje određenog vremena pesmi ili pisanju pesme. Mislim da u svetu u kome smo veoma zauzeti, ukoliko odvojite određeno vreme i kažete “Ovo vreme će biti za poeziju”, to je veoma interesantno, ali i zastrašujuće, ponovo zaranjate u čin kreacije. Mislim da je to veoma pozitivno, pogotovo podržavam mlade pisce u tome da pokušaju da izdvoje vreme, da razbiju svoje strahove od učenja ili budućnosti, svih stvari koje pokušavaju i kažu “Ovo vreme ću posvetiti isključivo pisanju”.

R: Na kraju, koje utiske sa festivala ćete poneti sa sobom?

Bk: Veoma pozitivne, jer da nije bilo festivala Književna mašina i definitivno da Novi Sad nije Evropska prestonica kulture ove godine, možda bi mi trebalo mnogo više da u svom životu posetim Srbiju i pogotovo Novi Sad. Stoga sam veoma srećan i zahvalan što sam ovde. Mislim da je festival bio odličan, zasigurno ću istražiti mlade srpske autore da bismo videli da li možda možemo nešto da uradimo zajedno u Španiji. Mislim da su svi ovi institucionalni izgovori za davanja titule gradu (Siguran sam da je Novi Sad bio sjajan i ranije i da će biti i nakon titule evropske prestonice kulture), da nas okupe. Mislim da nam ovi veliki događaji omogućavaju to okupljanje, pod isti kišobran, što je veoma pozitivno i takođe mi je dokazalo da postoje ljubitelji poezije širom sveta.

R: Da li imate neki završni savet za mlade pesnike u Španiji, Sribiji ili bilo gde u svetu?

BK: Pored onoga što se uvek savetuje, a to je da morate mnogo da čitate. Isto tako morate više pisati o onome što znate. Mislim da bi trebalo da više istražujete sopstveni život, jer u globalizovanom svetu to je najvažnija stvar koju imate – sopstveno iskustvo. I mislim da je svačiji život neverovatan i poseban na svoj način. Možda mislite da je vaš život dosadan, ali ako razmislite i napišete nešto o njemu, možda vama neće delovati veoma uzbudljivo, ali nekom drugom, možda neko u Meksiku to pročita i kaže “Vau, nikad nisam razmišljao o ovome!”. Ovde, živite na mestu gde imate bogatu kulturnu istoriju, bivše konflikte, vi ste Evropljani na različit način od onoga kako su Francuzi Evropljani. Smatram da bi svako trebalo da piše o svojim sopstvenim stvarima jer su one mnogo vrednije nego što vi mislite da jesu. Morate zaroniti unutar svog sopstvenog iskustva, vratiti se istoriji svoje porodice ili se isto tako okrenuti budućnosti, jer to je ono što vas čini jedinstvenim i svakoga čini podjednako jedinstvenim.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *