Poezija na margini: Bili Ramzel i Mariađorđia Ulbar [književna.mašina]


Mariađorđia Ulbar, Bili Ramzel i Stevan Bradić, foto Sara Kecman

U drugom segmenu Nesaglasnost, održanom u knjižari Bulevar books, u sredu 23. novembra, sa početkom u 20h, učestvovali su italijanska pesnikinja Mariađorđia Ulbar i irski pesnik Bili Ramzel, dok je razgovor  moderirao Stevan Bradić, jedan od organizatora festivala, uz konsekutivni prevod Milana Đurišića.

Mariađorđia Ulbar je profesorka, književnica, i prevoditeljka. Njena poezija objavljivana je u časopisima širom Italije, kao i u Meksiku, Grčkoj, Španiji, Nemačkoj, Austriji, Poljskoj i Sjedinjenim državama. U periodu između 2012. i 2022. godine objavljuje sledeće knjige: Ponoćne pomorandže, Na kamenju sečenom i pomerenom, Osnabrik, Transkontinentale, Heroji su heroji, Bestijarijum, Ligea i Hotel Aster. 2012. godine, pokrenula je izdavačku kuću Kolana Izola, koja se bavi izdavanjem ilustrovanih pesničkih knjižica.

Bili Ramzel rođen je u Korku, gde je jedan od urednika izdavačke kuće za obrazovnu literaturu. Objavio je dve zbirke pesama, Komplikovana zadovoljstva, 2007. godine i San arhitekture o zimi, 2013.godine, kod izdavača Dedalus pres. Njegova druga zbirka bila je u užem izboru za nagradu za poeziju Irskog Tajmsa i prevedena je na italijanski. 2013. godine, postao je dobitnik nagrade Katedre za stipendiju Irske, a 2015. i rezidencijalnog boravka Poezija Irske. Učestvuje na brojnim književnim događajima i festivalima širom sveta.

Na početku razgovora, pesnici su se predstavili publici čitanjem svoje poezije na italijanskom, odnosno, engleskom jeziku, nakon čega je usledilo pitanje o procesu stvaranja ovih pesama. Mariađorđia Ulbar ističe da svoju poeziju najčešće piše u letnjem periodu, na obali mora jer oseća da vreme protiče sporije i samim tim reči koje joj naviru lakše dobijaju oblik i smisao. Bili Ramzel otkriva da je inspiraciju pronašao u nemačkom muzičaru tokom boravka u Irskoj, koji je veliki deo svog vremena provodio snimajući na obali. Zahvaljući izloženosti zvucima sa plaže, pesnik i sam stvara stihove koji zadobijaju oblik morskih talasa.

Razgovor se potom nastavio pitanjem o pristupu poetici i pisanju. Iako se njena poezija ne može nazvati vizuelnom, Ulbar odgovara da je njen pristup pisanju upravo takav. Proces započinje prikupljanjem reči koje se pojavljuju u njenom okruženju i njihovim zapisivanjem kojima se vraća satima, danima ili mesecima kasnije. Oko zabeležih reči gradi se pesma, ali tako da utisak i impresija imaju glavnu ulogu, dok određivanje značenja prepušta svojim čitaocima. Ramzel iznosi potpuno drugačiji pristup, koji počiva na zvuku. Pre samog pisanja, pesnik dugo čeka na reč koja ima zvuk potreban za oblikovanje stihova.

Učesnici su takođe govorili i o pesničkoj zajednici u zemljama iz kojih potiču. Ulbar uviđa da je u Italiji, kao i kod nas, pesnička zajednica relativno mala, te da su pesnici ujedno i kritičari te iste poezije. Pored toga što je književni krug mali, mladi pesnici koji se pojavljuju pokušavaju da oponašaju stil i narativ onih poznatih, pre svega muških pesnika, te je rezultat mnoštvo monotonih literarnih dela. Iako je u Italiji potenciran jedan određeni način pisanja, Ulbar ipak smatra da pesnik može ostati slobodan i dosledan svom pisanju, iako postoji posledica u vidu nedovoljnog prostora i popularnosti. Ramzel zapaža određene paralele sa situacijom u Italiji, ali takođe iznosi da engleski jezik, kojim pišu pesnici u Irskoj, obuhvata veći gegrafski prostor čime se otvara priliv uticaja iz različitih zemalja. Irski stil pisanja na engleskom jeziku, koji je postojao do 90ih godina prošlog veka, sa pojavom interneta ustupa mesto britanskom uticaju i konačno se gubi početkom 2000ih.

Što se tiče položaja poezije, Ramzel smatra da je u Irskoj on iznenađujuće visok, te da poezija svoje mesto nema samo u akademskim krugovima, već je deo tradicije i kulture čitave zemlje, pa čak i njen središnji deo, što po njegovom iskustvu nije slučaj u Italiji. Smatra da je jedan od razloga takvog stanja posledica imperijalizma, odnosno, da narodi nad kojima je vladano, čuvaju i neguju svoju kulturu na jednom višem nivou. S druge strane, Ulbar primećuje da je poezija u Italiji poslednjih decenija okrenuta upravo akademskim krugovima, pa čak i buržoaziji, iako je njeno iskustvo znatno drugačije.

Budući da su gosti drugog dela programa Nesaglasnoti iz različitih zemalja, imali smo priliku da se upoznamo ne samo sa njihovim stvaralaštvom i pristupom poeziji, već i sa opštim stanjem književnosti u Italiji i Irskoj i njenom značaju na polju kulture. Mariađorđia Ulbar i Bili Ramzel predstavljaju dokaz da publika i dalje traži originalnost i inovaciju u pesničkoj reči, iako postoje određeni izazovi koje treba savladati kako bi reč uopšte doprla do javnosti.

Marija Joka

Autorka svih fotografija: Sara Kecman

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *