JEZIK
Jezik možeš pobjediti jedino ako mu dobro služiš.
(Igor Zidić)
Našao se u svakome od nas.
Bilo nam prosto što je tu, činilo se, taj obični komad mišića.
A bez njega ni riječ ne složismo.
Unio je fingirani hibrid u dimenziju.
Znao biti jednak, a zvali ga različito.
Jedan je jezik stvarao jezike razne.
Neko naučio nekoliko, a da svog upoznao nije.
Neko naučio svoj, s tuđim se nije snalazio.
Neko bi, usvajajući prvi, usvojio i druge – gotovo iste.
A neko bi (se) razumio i bez jezika.
Čuda je činio.
Mirio zavađene, a spokojne u ratnike pretvarao.
Stvarao bajke.
I tragedije.
Donosio ljudstvo i radost – odnosio brige.
Donosio mržnju i žalost – odnosio rahatluk.
Pratio misao ili se od nje razdruživao.
Sa dva rješenja: sretan živio ili nesretan umro.
Gospodarili bi neizgovorenim: izrečenim bi gospodario svijet.
Neizgovoreno bi ostalo samo za sebe: izrečeno bi postalo svačije.
„Nemoj još ići kući!“-molili smo one što su ga plemenito koristili.
„Daleko ti bila kuća!“-govorili smo onima što su zlobe prosipali.
Jedan jezik i drugi ljudi.
Jednima na korist i drugima na štetu.
Stalno je činio da mjerimo sebe.
Bio trn i latica, sječivo i mehlem.
Manifest i palimpsest.
Mudrost je bila potrefiti balans: glasa i tišine, saznanja i samosvladavanja.
Nemam utjehu.
Nismo se pokazali, niti smo ga porazili.
Trebali smo mu bolje služiti.
EMPATIJA
Onima što umiju čekati, vrijeme će otvoriti vrata.
(Ibn Arabi)
Uranjajući u sebe, često je potražujem i naslućujem.
Postajem autoinspekt – samo naoko umoran od služenja.
Vremenit, okupljam prevažnu supstancu,
za ustanak protiv internog bezdušja,
za izgon iz pokopavajuće ravnodušnosti.
Nevelikim iskustvom i nagomilanim razumom jamčim da ljudstvo nije na cijeni.
I da ga humanoidi, dupke ispunjeni prazninama, sve manje razmjenjuju k’o milodar.
Gradovi postaju palanke, a palanke se prazne od suvislog života.
Stvarne inteligencije gotovo da više nema:
iskoristili su kartu bez prava na povratak.
Svoju su empatiju poklonili daljinama:
imenovani u domaji prodaju empatiju u bescijenje.
* * *
Osvanuli u slitini,
složenoj od hrpe kalendara za zaborav,
mahniti a galvanizirani,
sve smo manje u stanju samjeriti očigledne plemenitosti.
Da, da, baš te – što su nas izvajale, raščovječile, uljudile…
Izbjeglice u sopstvenim tijelima,
Minhauzeni,
tavorimo,
bijedom sve više ubijeđeni u „ispravnost“ tkanja egoizma.
–
Posmatramo krunidbe nedostojnih, uzdignuća plazeće služinčadi:
s gnušanjem okrećemo glave od njihovih nedjel(ovanj)a.
I barem verbalno, incestuozno općimo sa tlom što nas je iznjedrilo.
–
Sažimamo prizore iz bliske, a duboke prošlosti: pozitive dragih negativa.
Čini se kako više nismo ni do koljena onim reliktima.
Onim negdanjim nama.
–
* Minhauzen (Karl Fridrih Hijeronim) je njemački baron i lažov, prepoznat u istoriji
–
ALEGORIJA NA ALERGIJU
–
Šta li mi je ovo proljeće priredilo!
Kao da se šćućurilo i pritajeno čekalo da mu kalendar ovjeri ime pa da krene u blitzkrieg.
–
Trebao sam, ali nisam…
Nisam se snašao, ma ni pomislio na ovo što me snašlo.
Linije odbrane su listom isprobijane čim sam rek’o: „Behar!“
–
Sada se upinjem pronaći pitanja za sijaset odgovora što zvižde u glavi.
Iskliznuo sam iz čehre.
Nalik rasklimanom reliktu pradavnog austrougarskog vodovoda,
nezaustavljivo curim na sve strane.
Sa kapaka, iz nosa, ni ustima tečnosti ne fali.
–
A šta mi nedostaje?
Nedostaje vode u meni, papirnih maramica, pa pomalo i razložnosti.
Neumitno, ostajem bez rafinmana, svježine prethodne mimike,
nevoljno dobijajući ovaj raščovječeni, nimalo poželjni izgled.
–
Oči, kao u glumaca na ključnim scenama, plamte podražene svrbežom,
našikane crvenilom i nemoći da se oduprem lebdećim protivnicima.
Nevidljivo trunje je spopalo i vidni aparat,
zamaglilo ga, ne libeći se rasplakati mu vlasnika.
–
Umjesto valjane terce, kišem u paroksizmima, zatomljujući okolne požare.
Gasim i ove što iz mene vrve, logistički opskrbljene navalom histamina.
–
Istovremeno suzim i hripam, snužden, ne i nesretan,
pa jetko poručujem generacijama što dolaze:
Dok sve rađa, izniče, raste, pa čak i buja,
dok Priroda emanira prekrasni čin opetovanog stvaranja,
preostaje jedino, ako ti je već do produšetka trajanja,
da se mudro ukloniš pred ovom veličanstvenom svetkovinom što slavi raskoš života.
Kao prpošan mrav pred demonskom poplavom što će kadli-tadli, presušiti.
A on, strpljen-spašen, preživjeti.
–
Analiza zapisa bi nedvojbeno pokazala kako se radi o neuspjeloj alegoriji na alergiju.
–
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u brojnim bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima. Publikovao je knjige: «Boje Sunca» (proza, 2000), «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007), «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja), «Obične riječi» (poezija, 2012), «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012), «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014), «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja), «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018), «Memento vivere» (proza, 2021). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.), «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.) i «Antologija savremene kratke književne forme» (Skoplje, 2021.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.
Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).
Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publikovao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.