Edgar Alan Po – Filozofija kompozicije


Edgar Alan Po, oko 1849 (dagerotip)


 

ČARLS DI­KENS, u be­le­šci ko­ja le­ži pre­da mnom, a po­vo­dom jed­nog mo­jeg ra­ni­jeg is­pi­ti­va­nja sklo­pa Bar­na­bi Ra­dža, ve­li: „Uz­gred bu­di re­če­no, zna­te li vi da je Go­dvin pi­sao svog Ka­le­ba Vi­li­jem­sa po­či­nju­ći s kra­ja? On je svog ju­na­ka pr­vo upleo u mre­žu te­ško­ća, ho­je sa­či­nja­va­ju dru­gu sve­sku, i tek je on­da, po­vo­dom pr­ve, stao da raz­mi­šlja ka­ko da oprav­da ono što se već zbi­lo.“

Ne mo­gu da za­mi­slim da je Go­dvin upra­vo ta­ko po­stu­pio, i za­i­sta, nje­go­vi iska­zi se ne sla­žu pot­pu­no s gle­di­štem go­spo­di­na Di­ken­sa, ali pi­sac Ka­le­ba Vi­li­jem­sa bio je i su­vi­še do­bar umet­nik da bi pre­vi­deo pre­i­muć­stvo ko­je pru­ža bar pri­bli­žno sli­čan po­stu­pak. Sa­vr­še­no je ja­sno da sva­ki za­plet, ko­ji za­slu­žu­je to ime, mo­ra bi­ti te­melj­no i mar­lji­vo raz­ra­đen do svog ras­ple­ta pre no što se uop­šte la­ti­mo pe­ra. Je­di­no ako stal­no ima­mo pred oči­ma ras­plet, mo­ći će­mo da pru­ži­mo de­lu onaj nje­mu neo­p­hod­no po­treb­ni iz­gled do­sled­no­sti, ili uzroč­ne po­ve­za­no­sti, ti­me što će­mo uči­ni­ti da svi do­ga­đa­ji, a na­ro­či­to ce­lo­ku­pan na­čin ob­rade, bu­du usme­re­ni na raz­vi­ja­nje osnov­ne za­mi­sli.

Po­sto­ji, či­ni mi se, jed­na osnov­na gre­ška u uobi­ča­je­nom na­či­nu gra­de­nja jed­nog knji­ževnčg de­la. Pred­met za ob­ra­du pru­ža ili isto­ri­ja, ili mu kao po­vod slu­ži ne­ki dnev­ni do­ga­daj, ili, u naj­bo­ljem slu­ča­ju, sam pi­sac sta­vi­ja u po­kret splet neo­bičnčh zbi­va­nja je­di­no da bi po­sta­vio osno­vu za svo­je delo, u na­me­ri, pra­vi­lu, da sve pra­zni­ne u po­gle­du či­nje­ni­ca ili rad­nji ko­je se u to­ku pi­sa­nja ov­de-on­de uka­žu po­pu­ni opi­si­ma, di­ja­lo­zi­ma ili sop­stve­nim raz­mi­šlja­nji­ma.

Ja ra­di­je po­či­njem raz­mi­šlja­njem o uti­sku. Ima­ju­ći uvek u vi­du no­vi­nu – jer ob­ma­nju­je sa­mog se­be onaj ko se usu­đu­je da se li­ši ta­ko oči­gled­nog i ta­ko do­stoj­nog iz­vo­ra za­ni­mlji­vo­sti – ka­žem se­bi na pr­vom me­stu: „Od svih bez­broj­nih uti­sa­ka ili pred­sta­va ko­je mo­že da pri­mi sr­ce, ili ra­zum, ili (op­šti­je re­če­no) du­ša, ko­ju ću ja, u ovoj pri­li­ci, da oda­be­rem?“ Po­što sam iza­brao, pr­vo, ne­ki nov i, dru­go, sna­žan uti­sak, po­či­njem da raz­mi­šljam o to­me da li će on naj­bo­lje bi­ti pro­iz­ve­den do­ga­đa­ji­ma ili iz­ra­zom – da li obič­nim do­ga­đa­ji­ma i na­ro­či­tim iz­ra­zom, ili obr­nu­to, ili isto­vre­me­no i na­ro­či­tim do­ga­đa­jem i na­ro­či­tim iz­ra­zom – po­sle če­ga tra­žim oko se­be (ili, bo­lje, u se­bi) ta­kva po­ve­zi­va­nja do­ga­đa­ja, ili iz­ra­za, ko­ja će mi bi­ti od naj­ve­će po­mo­ći pri pro­iz­vo­đe­nju uti­ska.

Če­sto sam po­mi­šljao ka­ko bi za­ni­mljiv čla­nak mo­gao da na­pi­še sva­ki pi­sac ko­ji bi hteo – što će re­ći, ko­ji bi mo­gao – da iz­lo­ži, ko­rak po ko­rak, na­čin na ko­ji je sva­ko od nje­go­vih de­la do­bi­lo svoj ko­nač­ni ob­lik. Za­što sve do da­nas ta­kav čla­nak ni­je ugle­dao sve­ta, to ni­ka­ko ne bih mo­gao re­ći – mo­žda je, me­đu­tim, ta pra­zni­na vi­še po­sle­di­ca knji­žev­ne ta­šti­ne no ma če­ga dru­gog. Ve­ć­i­na pi­sa­ca – na­ro­či­to pe­sni­ka – vi­še vo­li da svet mi­sli ka­ko oni stva­ra­ju u ne­koj vr­sti ple­me­ni­tog lu­di­la, pod­sve­snog za­no­sa, i ne­sum­nji­vo bi za­drh­ta­li od stra­ha kad bi pu­sti­li jav­nost da ba­ci po­gled iza ku­li­sa, na ono muč­no i ne­si­gur­no sa­zre­va­nje mi­sli, na pra­vi smi­sao ko­ji je shva­ćen tek u po­sled­njem tre­nut­ku, na one ne­bro­je­ne mi­sli ko­je su sa­mo si­nu­le u gla­vi, a ni­su do­spe­le do pu­ne zre­lo­sti i ja­sno­će, na one pot­pu­no uob­li­če­ne pred­sta­ve ko­je su u tre­nut­ku oča­ja­nja od­ba­če­ne kao ne­u­po­tre­blji­ve, na ono opre­zno oda­bi­ra­nje i od­ba­ci­va­nje, na muč­no bri­sa­nje i ume­ta­nje – jed­nom re­či, na toč­ko­ve i zup­ča­ni­ke, na spra­ve za po­kre­ta­nje po­zor­ni­ce, na le­stvi­ce i pod ko­ji se otva­ra, na pe­tlo­vo per­je, ru­me­ni­lo i ve­štač­ke mla­de­že – što u de­ve­de­set i de­vet od­sto slu­ča­je­va sa­či­nja­va knji­žev­nu po­zor­ni­cu.

S dru­ge stra­ne, sve­stan sam to­ga da se ret­ko de­ša­va da pi­sac uop­šte mo­že ko­rak po ko­rak da se vra­ti pu­tem ko­jim je do­šao do svo­jih za­klju­ča­ka. Uop­šte uzev, pod­sti­ca­ji, po­što su se ja­vi­li zbr­da-zdo­la, na isti su na­čin oba­vi­li svoj po­sao i pa­li u za­bo­rav.

Što se me­ne lič­no ti­če, ne sla­žem se ni s onim za­zi­ra­njem ko­je smo po­me­nu­li, ni­ti mi je i naj­ma­nje te­ško da se u sva­ko do­ba pri­se­tim po­stup­nog na­sto­ja­nja bi­lo ko­jeg od svo­jih de­la; a ka­ko je za­ni­mi­ji­vost to­ga raš­čla­nja­va­nja ili gra­đe­nja iz­no­va, ko­ju sam ozna­čio kao de­si­de­ra­tum, pot­pu­no ne­za­vi­sna od stvar­nog ili pri­vid­nog in­te­re­so­va­nja za raš­čla­nja­va­ni pred­met, ne­će se sma­tra­ti da sam od­re­dio pri­stoj­nost ako bu­dem pri­ka­zao mo­dus ope­ran­di po ko­jem je na­sta­lo jed­no od mo­jih de­la. Iza­bra­ću Ga­vra­na, kao naj­op­šti­je po­zna­to. Na­me­ra mi je da ja­sno po­ka­žem ka­ko se ni­jed­no me­sto u nje­go­vom sklo­pu me mo­že pri­pi­sa­ti slu­ča­ju ili pod­sve­sti – da je de­lo išlo na­pred ko­rak po ko­rak ka svom za­vr­šet­ku s ne­u­mit­no­šću i stro­gom do­sle­no­šću ma­te­ma­tič­kog pro­ble­ma.

Od­ba­ci­mo, kao be­za­čaj­nu po pe­smu per se, okol­nost – ili, re­ci­mo, po­tre­bu – zbog ko­je se, u pr­vom re­du, ro­di­la na­me­ra da se na­pi­še jed­na pe­sma ko­ja će od­go­va­ra­ti isto­vre­me­no uku­su i či­ta­la­ca i kri­ti­ke.

Po­la­zi­mo, da­kle, od te na­me­re.

Pr­vo pitanje ko­je se po­sta­vi­lo bi­lo je duži­na pe­sme. Ako je ne­ko knji­žev­no de­lo i su­vi­še du­gač­ko da bi se pro­či­ta­lo u jed­nomm da­hu, mo­ra­mo se od­re­ći ne­iz­mer­no va­žnog uti­ska ko­ji se po­sti­že je­din­stvom pred­sta­ve; jer, ako se mo­ra či­ta­ti u dva na­vra­ta, upli­ću se po­slo­vi sva­ki­da­šnji­ce, i ce­li­na je sa­mim tim od­mah raz­bi­je­na. A po­što se, ce­te­ris pa­ri­bus, ni­je­dan pe­snik ne mo­že od­re­ći niče­ga što je ka­dro da do­pri­ne­se ostva­re­nju nje­go­ve za­mi­sli, to tre­ba raz­mo­tri­ti da li ve­ća du­ži­na pru­ža ne­ko pre­i­muć­stvo ko­je će na­dok­na­di­ti s njom po­ve­za­ni gu­bi­tak je­din­stva. Na ovo bez pre­do­mi­šlja­nja ka­žem: ne. Ono što na­zi­va­mo du­gač­kom pe­smom u stva­ri je sa­mo niz krat­kih pe­sa­ma – što će re­ći, niz kratkih pe­snič­kih uti­sa­ka. Ne­po­treb­no je do­ka­zi­va­ti da pe­sma sa­mo on­da za­slu­žu­je svo­je ime ako sna­žno uz­bu­đu­je, uz­di­žu­ći du­šu; a sva sna­žna uz­bu­de­nja su po psi­hič­koj nu­žno­sti krat­ka. Iz to­ga raz­lo­ga je naj­ma­nje po­lo­vi­na Iz­gu­blje­nog ra­ja u su­šti­ni pro­za – niz pe­snič­kih uz­bu­đe­nja ko­ja su, ne­iz­be­žno, prot­ka­na od­go­va­ra­ju­ćim pa­do­vi­ma – i zbog nje­go­ve do kraj­no­sti ve­li­ke du­ži­ne sve­mu je od­u­zet ne­iz­mer­no va­žan umet­nič­ki či­ni­lac: ce­li­na ili je­din­stvo uti­ska.

Či­ni se, da­kle, oči­gled­no da po­sto­ji iz­ve­sna određena gra­ni­ca u po­gle­du du­ži­ne za sva knji­žev­na de­la, gra­ni­ca ko­ja zah­te­va da se de­lo mo­že pro­či­ta­ti u jed­nom da­hu, i ako se ta gra­ni­ca kod ne­kih pro­znih de­la (ko­ja ne zah­te­va­ju ni­ka­kvo je­din­stvo), kao što je Ro­bin­zon Kru­so, i mo­že s uspe­hom pre­ko­ra­či­ti, u pe­smi se ona ni­kad ne mo­že pre­ko­ra­či­ti u pra­vom smi­slu re­či. U to­me okvi­ru du­ži­na pe­sme tre­ba da bu­de u ma­te­ma­tič­kom od­no­su s nje­nom vred­no­šću, dru­gim re­či­ma, s uz­bu­đe­njem ili uz­di­za­njem – opet, dru­gim re­či­ma, sa ste­pe­nom pra­vog pe­snič­kog uti­ska ko­ji je u sta­nju da pro­iz­ve­de; jer ja­sno je da krat­ko­ća mo­ra da pu­de u pra­voj sra­zme­ri s ja­či­nom že­lje­nog uti­ska; i to pod jed­nim uslo­vom – da je za pro­iz­vo­đe­nje ma ko­je vr­ste uti­ska neo­p­hod­no iz­ve­sno tra­ja­nje.

Ima­ju­ći u vi­du te raz­lo­ge, kao i onaj ste­pen uz­bu­đe­nja za ko­ji sam sma­trao da ni­je iz­nad uku­sa či­ta­la­ca, a ni is­pod uku­sa kri­ti­ča­ra, do­šao sam odmah do po­god­ne du­ži­ne za pe­smu ko­ju sam nau- mio da na­pi­šem – du­ži­ne od stoti­nak sti­ho­va. Ona ih, u stva­ri, ima sto osam.

Dru­ga bri­ga bi­la mi je iz­bor pred­sta­ve ko­ju tre­ba iza­zva­ti ili uti­ska ko­ji tre­ba po­sti­ći: i tim po­vo­dom bih mo­gao isto ta­ko da pri­me­tim da sam, to­kom či­ta­vog pi­sa­nja, stal­no imao u vi­du na­me­ru da na­pišem de­lo ko­je će svi da ce­ne. Su­vi­še bih se uda­ljio od svog ne­po­sred­nog pred­me­ta ako bih hteo da do­ka­zu­jem po­stav­ku ko­ju sam ne­ko­li­ko pu­ta is­ti­cao, i ko­ju uop­šte ne tre­ba do­ka­zi­va­ti oni­ma ko­ji ose­ća­ju po­e­zi­ju – po­stav­ku, mi­slim, da je Le­po­ta je­di­no pri­zna­to pod­ruč­je pe­sme. Ne­ko­li­ko re­či, me­đu­tim, ra­di raz­ja­šnje­nja mog stvar­nog gle­di­šta, ko­je su ne­ki mo­ji pri­ja­te­lji sklo­ni da po­gre­šno pri­ka­žu. Ono za­do­volj­stvo ko­je je isto­vre­me­no naj­sil­ni­je, naj­u­zvi­še­ni­je i naj­či­sti­je na­lazi se, ve­ru­jem, u po­sma­tra­nju le­pog. Za­i­sta, kad lju­di go­vo­re o Le­po­ti, oni, u stva­ri, ne­ma­ju u vi­du ne­ko od­re­đe­no svoj­stvo, kao što se pret­posta­vlja, ne­go od­re­đen uti­sak, jed­nom re­či, oni mi­sle upra­vo na ono sna­žno i či­sto uz­di­za­nje du­še – ne ra­zu­ma, ili sr­ca – o ko­me sam go­vo­rio, a ko­je se do­ži­vlja­va kao po­sle­di­ca po­sma­tra­nja „le­pog“. Ja ozna­ča­vam, da­kle, Le­po­tu, kao pod­ruč­je pe­sme je­di­no zbog to­ga što je to oči­gle­dan za­kon Umet­no­sti da uti­sci tre­ba da pro­is­ti­ču iz ne­po­sred­nih uzro­ka – da ci­lje­ve tre­ba po­sti­za­ti sred­stvi­ma ko­ja su naj­bo­lje pri­la­go­đe­na nji­ho­vom po­sti­za­nju; ni­ko se do­sad ni­je po­ka­zao to­li­ko sla­bo­um­nim da bi po­ri­cao ka­ko se ono na­ro­či­to uz­di­za­nje o ko­me je bi­lo re­či naj­lak­še po­sti­že pe­smom. Me­du­tim Isti­na, ili za­do­vo­lje­nje ra­zu­ma, Strast, ili uz­bu­de­nje sr­ca, ma­da se do izve­sne me­re mo­gu po­sti­ći u po­e­zi­ji, da­le­ko se lak­še po­sti­žu u pro­zi. U stva­ri, Isti­na tra­ži tač­nost, a strast jed­no­stav­nost (oni ko­ji uisti­nu ima­ju stra­sti ra­zume­će me), što je pot­pu­no pro­tiv­no onoj Le­po­ti ko­ja je, pod­vla­čim, uz­bu­de­nje ili pri­jat­no uz­di­za­nje du­še. Iz sve­ga što je ov­de re­če­no ni u kom slu­ča­ju ne pro­iz­i­la­zi da se strast, pa čak i isti­na, ne mo­gu une­ti, i čak ko­ri­sno une­ti, u pe­smu – jer one mo­gu da po­slu­že kao ob­ja­šnje­nje ili da do­pri­ne­su op­štem uti­sku, kao što u mu­zi­ci slu­ži di­so­nan­ca; ali će pra­vi umet­nik uvek us­pe­ti da ih, pr­vo, u do­volj­noj me­ri pod­re­di osnov­noj svr­si, i, dru­go, da ih, koli­ko je to mo­gu­će, oba­vi­je onom Le­po­tom ko­ja sa­či­nja­va duh i su­šti­nu pe­sme.

Sma­tra­ju­ći, da­kle, Le­po­tu kao svo­je pod­ruč­je, idu­će pi­ta­nje ko­je se po­sta­vi­lo pre­da mnom od­no­si­lo se na iz­raz kroz ko­ji će ona u naj­vi­šoj me­ri da se is­po­lji – a ce­lo­kup­no is­ku­stvo po­ka­zu­je da je taj iz­raz tu­ga. Le­po­ta bi­lo ko­je vr­ste, na svom naj­višem ste­pe­nu raz­vit­ka, ne­iz­be­žno uz­bu­đu­je ose­tlji­vu du­šu do su­za. Se­ta je, ta­ko, naj­za­ko­ni­ti­ji od svih pe­snič­kih iz­ra­za.

Po­što su ta­ko od­re­đe­ni du­ži­na, pod­ruč­je i iz­raz, pri­hva­tio sam se uobi­ča­je­nog za­klju­či­va­nja, s na­me­rom da na na­đem ne­ki umet­nič­ki za­čin ko­ji bi mi po­slu­žio kao osnov­ni mo­tiv pri stva­ra­nju pe­sme – ne­ki sto­žer oko ko­jeg će mo­ći da se okre­će či­ta­va gra­đe­vi­na. Pa­žlji­vo raz­ma­tra­ju­ći sva ubi­ča­je­na umet­nič­ka sred­stva – ili, tač­ni­je, maj­sto­ri­je, u po­zo­ri­šnom smi­slu – od­mah mi je pa­lo u oči da se ni­jed­na ne na­la­zi u ta­ko op­štoj upo­tre­bi kao pri­pev. Okolnost što se on na­la­zi u ta­ko op­štoj upo­tre­bi bi­la je do­volj­na da me uve­ri u nje­go­vu stvar­nu unu­tra­šnju vred­nost, i ušte­de­la mi je trud da ga pod­vr­ga­vam raš­čla­mja­va­nju i is­pi­ti­va­nju. Po­sma­trao sam ga, me­đu­tim, s ob­zi­rom na mo­guć­nost nje­govog usa­vr­ša­va­nja, i ubr­zo sam uvi­deo da se on još na­la­zi na ni­skom stup­nju raz­vit­ka. Pri­pev, ili re­fren, ka­ko se obič­no upo­tre­blja­va, ne sa­mo da je ogra­ni­čen na lir­ski stih ne­go uti­sak ko­ji će na­či­ni­ti za­vi­si i od sna­ge jed­no­li­ko­sti – i zvu­ka i mi­sli. Pri­jat­nost po­či­va je­di­no na ose­ća­nju isto­vet­no­sti – po­na­vlja­nja. Od­lu­čio sam da u uti­sak ko­ji on pro­iz­vo­di une­sem ra­zno­li­kost i da ga ta­ko usa­vr­šim, osta­ju­ći uglav­nom pri jed­no­lič­no­sti zvu­ka, dok bih stal­no uno­sio pro­me­ne u jed­no­lič­nost mi­sli: što zna­či, od­lu­čio sam da stal­no pro­iz­vo­dim no­ve uti­ske uno­še­njem ra­zno­vr­sno­sti u pri­me­ni pri­pe­va, dok bi sam pri­pev ostao, naj­ve­ćim de­lom, ne­pro­me­njen.

 

1.

 

Po­što su ova pi­ta­nja re­še­na, po­čeo sam od­mah za­tim da raz­mi­šljam o pri­ro­di mo­jeg pri­pe­va. Ka­ko je na­čin nje­go­ve pri­me­ne tre­ba­lo vi­še pu­ta me­nja­ti, bi­lo je ja­sno da sam pri­pev mo­ra da bu­de kra­tak, ina­če bi se po­ja­vi­le ne­pre­mo­sti­ve te­ško­će pri če­stim pro­me­na­ma u pri­me­ni bi­lo ko­je du­že re­če­ni­ce. La­ko­ća me­nja­nja sto­ji, ra-z­u­me se, u sra­zme­ri s krat­ko­ćom re­če­ni­ce. To me je od­mah na­ve­lo na mi­sao da je naj­bo­lji onaj pri­pev ko­ji se sa­sto­ji iz jed­ne je­di­ne re­či.

Za­tim se po­ja­vi­lo pi­ta­nje pri­ro­de te re­či. Po­što sam se od­lu­čio za pri­pev, iz to­ga se ne­iz­be­žno na­me­tao za­klju­čak da pe­sma tre­ba da bu­de po­de­lje­na na stro­fe: pri­pev bi pred­sta­vi­jao za­vr­še­tak sva­ke stro­fe. Ni­je bi­lo ni­ka­kve sum­nje da ta­kav za­vr­še­tak, da bi de­lo­vao sna­žno, mo­ra da bu­de zvu­čan i po­go­dan za oteg­nu­to sve­ča­no na­gla­ša­va­nje: a ti raz­lo­zi su me ne­iz­be­žno upu­ti­li na du­go o, kao na naj­va­žni­ji sa­mo­gla­snik, u ve­zi sa r, kao naj­bo­ga­ti­jim su­gla­sni­kom.

Po­što je na taj na­čin re­še­no ka­ko će da zvu­či pri­pev, po­ja­vi­la se nužnost da iza­be­rem reč ko­ja će pred­sta­vlja­ti ova­plo­će­nje to­ga zvu­ka, i ko­ja će isto­vre­me­no u naj­ve­ćoj mo­gu­ćoj me­ri bi­ti u skla­du sa se­tom, ko­ju sam na­pred od­re­dio ka o iz­raz pe­sme. Pri ta­kvom tra­ga­nju bi­lo je pot­pu­no ne­mo­gu­će da se pre­đe pre­ko re­či „ne­ver­mo­re“ (ni­kad vi­še). U stva­ri, to je i bi­la pr­va reč ko­ja mi se sa­ma na­met­nu­la.

Idu­ći de­si­de­ra­tum bio je na­ći oprav­da­nje za stalnu upo­tre­bu te jed­ne re­či „ni­kad vi­še“. Za­pa­ziv­ši te­ško­ću na ko­ju sam od­mah na­i­šao pri­li­kom tra­že­nja do­volj­no oprav­da­nog raz­lo­ga za nje­no stal­no po­na­vlja­nje, shva­tio sam da ta te­ško­ća pa­ti­če je­di­no iz pret­hod­no usvo­je­ne pret­po­stav­ke, na­i­me, da iza­bra­nu reč tre­ba ta­ko ne­pre­kid­no ili jed­no­lič­no da iz­go­va­ra ne­ko ljud­sko bi­će – shva­tio sam, ukrat­ko, da te­ško­ća le­ži u izi­mi­re­nju te jed­no­lič­no­sti s po­sto­ja­njem ra­zu­ma kod stvo­re­nja ko­je po­na­vlja tu reč. Ov­de se da­kle, od­mah ja­vi­la mi­sao o stvo­re­nju ko­je ni­je ob­da­re­no ra­zu­mom a ko­je mo­že da go­vo­ri; i, sa­svim pri­rod­no, u pr­vom tre­nut­ku se na­met­nuo pa­pa­gaj, ali ga je od­mah za­me­nio ga­vran, ko­ji, isto ta­ko, mo­že da go­vo­ri, a ne­srav­nje­no je vi­še u skla­du s na­me­ra­va­nim iz­ra­zom.

Do­speo sam ta­ko do za­mi­sli o ga­vra­nu – zlo­slut­noj pti­ci – ko­ja jed­no­lič­no po­na­vlja onu jed­nu reč ni­kad vi­še na kra­ju sva­ke stro­fe, u set­noj pe­smi du­goj sto­ti­nak sti­ho­va. I on­da, ni­ka­ko ne gu­be­ći iz vi­da kao cilj vr­hu­nac, ili sa­vr­šen­stvo, u svim po­je­di­no­sti­ma, upi­tao sam se: „Od svih tu­žnih pred­me­ta, ko­ji je, po op­štem ljud­skom shva­ta­nju, naj­tu­žni­ji? Smrt – gla­sio je ne­sum­njiv od­go­vor. „A ka­da je“, re­koh, „taj naj­tu­žni­ji pred­met naj­vi­še pe­snič­ki?“ Iz onog što sam već po­drob­no iz­lo­žio, od­go­vor je i ov­de oči­gle­dan: „Kad je naj­te­šnje po­ve­zan s Le­po­tom: da­kle, smrt le­pe že­ne je neo­spor­no naj­pe­snič­ki­ji pred­met na sve­tu, i isto je ta­ko van sum­nje da je o ta­kvom pred­me­tu naj­po­zva­ni­ji da go­vo­ri oža­lo­šće­ni lju­bav­nik.“

Sad je tre­ba­lo da po­ve­žem te dve za­mi­sli, za­mi­sao o lju­bav­ni­ku ko­ji opla­ku­je svo­ju umr­lu dra­ga­nu i za­mi­sao o ga­vra­nu ko­ji stal­no po­na­vlja „ni­kad vi­še“. Tre­ba­lo je da ih po­ve­žem, ima­ju­ći stal­no na umu svo­ju na­me­ru da pri sva­koj upo­tre­bi me­njam na­čin pri­me­ne po­na­vlja­ne re­či: je­di­ni pri­hva­tljiv način ta­kvog po­ve­zi­va­nja je­ste, me­đu­tim, da se za­mi­sli ka­ko ga­vran upo­tre­blja­va ovu reč od­go­va­ra­ju­ći na pi­ta­nja lju­bav­ni­ka. I tu sam od­mah uočio po­volj­nu pri­li­ku ko­ja mi se pru­ža da po­stig­nem uti­sak na ko­ji sam ra­ču­nao, što će re­ći, uti­sak ra­zno­vr­sno­sti u pri­me­ni. Za­pa­zio sam da mo­gu pr­vo pi­ta­nje ko­je po­sta­vlja lju­bav­nik – pr­vo pi­ta­nje na ko­je ga­vran tre­ba da od­go­vo­ri „ni­kad vi­še“ – da od to­ga pr­vog pi­ta­nja mo­gu da uči­nim op­šte me­sto, od dru­gog ma­nje op­šte me­sto, od tre­ćeg još ma­nje, i ta­ko da­lje, dok naj­zad, lju­bavnik – pre­nut iz svo­je pr­vo­bit­ne rav­no­du­šno­sti set­nim pri­zvu­kom sa­me re­či, nje­nim če­stim po­na­vlja­njem, i uzi­ma­ju­ći u ob­zir zlo­slut­ni glas ko­ji uži­va pti­ca ko­ja je iz­go­va­ra – po­sta­je na kra­ju uz­bu­đen do su­je­ver­ja, te po­či­nje raz­dra­že­no da po­sta­vlja pi­ta­nja sa­svim dru­ge pri­ro­de, pi­ta­nja či­je mu re­še­nje stra­sno le­ži na sr­cu, po­sta­vlja ih po­la iz su­jever­ja a po­la u onoj vr­sti oča­ja­nja ko­je pred­sta­vlja sla­do­stra­sno mu­če­nje sa­mog se­be, po­sta­vlja ih sve za­jed­no ne za­to što ve­ru­je u pro­roč­ku ili de­mon­sku pri­ro­du pti­ce (ko­ja, ra­zum mu to go­vo­ri, sa­mo po­na­vlja ono što je na­pa­met na­u­či­la), ne­go za­to što ose­ća mah­ni­to za­do­volj­stvo po­de­ša­va­ju­ći ta­ko svo­ja či­ta­nja da mu oče­ki­va­no „ni­kad vi­še“ za­da bol ko­ji je naj­sla­đi, jer je naj­ne­pod­no­šljivi­ji. Uočiv­ši pri­li­ku ko­ja mi se ta­ko pru­ži­la – ili, tač­ni­je, ko­ja mi se ta­ko na­met­nu­la to­kom stva­ra­nja – pr­vo sam za­mi­slio vr­hu­nac, ili za­ključ­no pi­ta­nje – ono pi­ta­nje na ko­je će se po­sled­nji put od­go­vo­ri­ti s „ni­kad vi­še“, ono pi­ta­nje na ko­je će od­go­vor „ni­kad vi­še“ ostva­ri­ti kraj­nji mo­gu­ći ste­pen tu­ge i oča­ja­nja.

Mo­že se, da­kle, re­ći da je pe­sma ima­la svoj po­če­tak – na kra­ju, gde sva­ko umet­nič­ko de­lo tre­ba da za­poč­ne – jer sam ov­de, na ovom me­stu svo­jih raz­mi­šlja­nja, pr­vi put sta­vio pe­ro na har­ti­ju, sa­sta­vlja­ju­ći stro­fu:

 „Pro­ro­če“, re­hoh, „zlo­slut­ni­če! Pro­ro­če, sva­ka­ko, pa bio ti­ca

             ili đa­vo!

Ono­ga ti ne­ba što se sad nad na­ma svo­di – ono­ga ti bo­ga

            kom kla­nja­mo oba,

Re­ci ovoj du­ši, ko­ju tu­ga mo­ri, ho­ću li ikad u Ede­nu da­le­kom

Za­gr­li­ti de­voj­ku sve­tu ko­ju an­deli Le­no­rom zo­vu –

Za­gr­li­ti tu div­nuu de­voj­ku i baj­nu ko­ju an­đe­li Le­no­rom zo­vu?“

              Re­če ga­vran: „Ni­kad vi­še“.

 

Sa­sta­vio sam tu stro­fu, u to­me tre­nut­ku, da bih pr­vo, po­sta­vlja­ju­ći vr­hu­nac, uspe­šni­je mo­gao da me­njam i po­stup­no ras­po­re­đu­jem, pre­ma nji­ho­vom znača­ju i va­žno­sti, pi­ta­nja ko­ja pre ta­ga po­sta­vlja lju­bav­nik, i, dru­go, da bih ko­nač­no mo­gao da od­re­dim ri­tam, me­tar i du­ži­nu i op­šti sklop stro­fe, kao i da po­stup­no ras­po­re­dim pret­hod­ne stro­fe; ta­ko da ni­jed­na od njih po rit­mič­kom dej­stvu ne pre­va­zi­đe ovu. Da sam to­kom da­ljeg stva­ra­nja bio ka­dar da sa­sta­vim sna­žni­je stro­fe, ja bih ih, bez ste­za­nja, na­mer­no oslabio ka­ko ne bi sme­ta­le uti­sku ko­ji tre­ba da pro­iz­ve­de vr­hu­nac.

I ov­de mo­gu od­mah da ka­žem ne­ko­li­ko re­či o ver­si­fi­ka­ci­ji: Pr­vi mi je cilj uvek bio no­vi­na. Do ko­je je me­re taj cilj ver­si­fi­kaci­jom bio za­ne­ma­ren, pred­sta­vlja jed­no od naj­ne­o­bjašn­ji­vi­jih stva­ri na sve­tu. Do­pu­šta­ju­ći da ne po­sto­je ve­li­ke mo­guć­no­sti za ra­zno­vr­snost sa­mog rit­ma, ipak je ja­sno da su mo­gu­će ra­zno­li­ko­sti me­tra i štro­fe za­i­sta bes­kraj­ne; pa ipak, sto­le­ći­ma ni­ko u po­gle­du sti­ha ni­je ni­kad ostva­rio, čak ni po­ku­šao da ostva­ri, ne­što no­vo. Či­nje­ni­ca je da stva­ra­nje no­vog (sem kod du­ho­va sa­svim neo­bič­ne sna­ge) ni u kom slu­ča­ju ni­je stvar na­dah­nu­ća ili pod­sve­sti, kao što bi ne­ki hte­li. Uop­šte go­vo­re­ći, da bi se do­šlo do no­vog mo­ra se na­por­no i mar­lji­vo tra­ži­ti, i ma­da ono pred­sta­vlja ne­sum­nji­vu za­slu­gu naj­vi­še vr­ste, za nje­go­vo po­sti­za­nje zah­te­va se vi­še po­ri­ca­nja ne­go ma­šte.

Ja, raz­u­me se, ne tvr­dim da sam u Ga­vra­nu stvo­rio ma šta no­vo bi­lo u po­gle­du rit­ma bi­lo u po gle­du me­tra. Ri­tam je tro­hej­ski, stih je po­it­pun osme­rac, ko­ji se sme­nju­je s ne­pot­pu­nim sed­mer­cem, a ovaj se po­na­vlja u pri­pe­vu pe­tog sti­ha i za­vr­ša­va se ne­pot­pu­nim če­tvo­ro­sti­hom. Ma­nje ce­pi­dlač­ki – sto­pa ko­ja je svu­da upo­tre­blje­na (tro­hej) sa­sto­ji se od jed­nog dru­gog slo­ga za ko­jim do­la­zi kra­tak: pr­vi stih stro­fe sa­sto­ji se od osam ova­kvih sto­pa, dru­gi od se­dam i po (u stva­ri, dve tre­ći­ne), tre­ći od osam, če­tvr­ti od se­dam i po, pe­ti isto ta­ko; še­sti od tri i po. Sva­ki od tih sti­ho­va, uzev za se­be, bio je upo­tre­bi­ja­van i ra­ni­je, a ono što je no­vo kod Gavra­na to je po­ve­zi­va­nje u stro­fu; ni­kad ni­je uči­njen po­ku­šaj da se iz­ve­de ne­što što bi ma i pri­bli­žno bi­lo slič­no ovom na­či­nu po­ve­zi­va­nja. Uti­sku ko­ji osta­vi­ja no­vi­na u po­ve­zi­va­nju do­pri­no­se i dru­ga ne­u­bi­ča­je­na, a ne­ka od njih i sa­svim no­va, sred­stva, za­sno­va­na na pro­ši­re­noj pri­me­ni na­če­la sti­ha i ali­te­ra­ci­je.

Idu­će pi­ta­nje ko­je je tre­ba­lo uze­ti u ob­zir bi­lo je na­čin ka­ko da se do­ve­du u ve­zu llju­bav­nik i ga­vran, a pr­vi deo tog pi­ta­nja bi­lo je me­sto. Naj­pri­rod­ni­je bi bi­lo u tu svr­hu za­mi­sli­tii ne­ku šu­mu ili po­lje; ali me­ni se uvek či­ni­lo da je za po­sti­za­nje uti­ska iz­dvo­je­nog do­ga­đa­ja neo­p­hno stro­go ogra­ni­ča­va­nje pro­sto­ra: ono de­lu­je kao okvir na sli­ku. Ono ima neo­spor­nu du­hov­nu moć da odr­ža­va usred­sre­đe­nu pa­žnju, i, na­rav­no, ne sme se me­ša­ti s pro­stim je­din­stvom me­sta.

Od­lu­čio sam, shod­no to­me, da lju­bav­ni­ka po­sta­vim u nje­go­vu so­bu, u so­bu za nje­ga osve­će­nu uspo­me­na­ma na onu ko­ja je tu često do­la­zi­la. Oda­ja je za­mi­šlje­na kao bo­ga­to na­me­šte­na, što je sa­mo za­klju­čak ko­ji pro­is­tče iz mo­jih već iz­lo­že­nih shva­ta­nja o Le­po­ti kao je­di­nom pra­vom pred­me­tu pe­sni­štva.

Po­što je ta­ko od­re­đe­no me­sto, tre­ba­lo je sad da uve­dem pti­cu, i re­še­nje da je uve­dem kroz pro­zor po­sta­vlja­lo se kao ne­iz­be­žno. Za­mi­sao da lju­bavnik u pr­vom tre­nut­ku po­ve­ru­je da je uda­ra­nje pti­či­jih kri­la po pro­zor­skom kap­ku ne­ko „la­ko ku­ca­nje“ na vra­ti­ma po­ni­kla je iz že­lje da se pu­tem od­la­ga­nja oja­ča či­ta­o­če­va ra­do­zna­lost, kao i iz že­lje da se pro­iz­ve­de spo­red­ni uti­sak ko­ji se ja­vlja kad lju­bav­nik, na­glo otva­ra­ju­ći vra­ta, na­la­zi svu­da mrak i sto­ga po­či­nje upo­la da mu se pri­či­nja­va ka­ko je to ku­cao duh nje­go­ve dra­ga­ne.

Noć sam uči­nio bur­nom, pr­vo, da bi Ga­vran imao raz­lo­ga za­što tra­ži da uđe, i, dru­go, da bih is­ta­kao su­prot­nost s ti­ši­nom ko­ja vla­da u so­bi.

Pu­stio sam pti­cu da sle­ti na Pa­la­di­no po­pr­sje da bih, isto ta­ko, is­ta­kao su­prot­nost iz­me­du mer­me­ra i per­ja; ra­zu­mlji­vo je sa­mo po se­bi da me je na mi­sao o po­pr­sju na­ve­la tek pti­ca. Pa­la­di­no po­pr­sje iza­brao sam, pr­vo, kao naj­vi­še u skla­du s lju­bav­ni­ko­vom uče­no­šću, i, dru­go, zbog zvuč­no­sti sa­me re­či Pa­la­da.

Dej­stvom ko­je pro­iz­vo­di su­prot­nost po­slu­žio sam se i oko sre­di­ne pe­sme, s na­me­rom da pro­du­bim kraj­nji uti­sak. Ga­vra­no­vom ula­sku dao sam, na pri­mer, iz­gled neo­bič­no­sti, ko­ji se pri­bli­žu­je sme­šnom ko­li­ko se god to mo­glo do­pu­sti­ti. On ula­zi „ko­čo­pere­ći se mno­go i le­pr­ša­ju­ći.“

 

Ni naj­ma­nji po­klon da uči­ni, ni za tre­nut da je stao il’

    za­stao,

No s iz­ra­zom nad­me­nog go­spa­ra il’ go­spe, po­sa­di se iz­nad

vra­ta ma­je so­be.

 

U ovim dve­ma stro­fa­ma, ko­je do­la­ze za njom, ta na­me­ra je još oči­gled­ni­je do­šla do iz­ra­za:

 

I ta cr­na pti­ca na mom set­nom li­cu osmeh ro­di

Ozbilj­nim i stro­gim do­sto­jan­stvom li­ka svog,

„Iako ti je ću­ba ostri­že­na i još obri­ja­na“, re­koh,

„Ga­vra­ne, ti, na­tmu­re­ni i drev­ni, s noć­nih oba­la što ho­diš,

            ku­ka­vi­ca si­gur­no da ni­si,

Re­ci me­ni ka­ko gla­si go­spod­sko ti ime na Plu­to­no­vim tim

       Noć­nim oba­la­ma?“

        Re­če Ga­vran: „Ni­kad vi­še“.

 

Za­ču­dih se mno­go čuv­ši tu ne­zgrap­nu pti­cu ha­ko le­po

      raz­go­va­ra,

Iako joj taj od­go­vor ima­đa­še ma­lo smi­sla ma­lo ve­ze;

Jer pri­zna­ti mi mo­ra­mo da nije­dan ži­vi čo­vek

Ni­kad sre­će te ne be­še da po­sma­tra pti­cu iz­nad svo­jih

  sob­nih vra­ta –

Pti­cu ni­ti zver­ku ne­ku na po­pr­sju iz­nad svo­jih sob­nih vra­ta,

                                S tim ime­nom: „Ni­kad vi­še“ .

 

Po­što je na taj na­čin obez­be­đe­no dej­stvo ras ple­ta, od­mah sam neo­bič­no za­me­nio naj­du­bljom ozbilj­no­šću: taj no­vi pri­zvuk po­či­nje stro­fom ko­ja nepaosred­no do­la­zi za go­re­na­ve­de­nom, sti­hom:

 

Ali ga­vran, se­de­ći sa­mo­tan na tom po­pr­sju pu­nom

                spo­kuj­stva, reče samo itd.

 

Od ovog tre­nut­ka lju­bav­nik vi­še ne zbi­ja ša­lu, ne za­pa­ža vi­še čak ni ono što je ne­o­bič­no u ga­vra­no­vom dr­ža­nju. Go­vo­ri o nje­mu kao o „na­tmu­re­noj, ne­zgrap­noj, stra­šnoj, mr­koj i zlo­slut­noj pti­ci do­ba dav­na­šnje­ga“, i ose­ća ka­ko mu nje­go­ve „og­nje­ne oči sa­ži­žu sr­ce ži­vo“. Taj pre­o­kret u ras­po­lo­že­nju ili pred­sta­va­ma lju­bav­ni­ka tre­ba da pro­iz­ve­de sli­čan pre­o­kret i kod či­ta­o­ca, da bi se na od­go­va­ra­ju­ći na­čin pri­pre­mio za ras­plet, ko­ji se sad pri­vo­di kra­ju što je mo­gu­će br­že i što je mo­gu­će ne­po­sred­ni­je.

S ras­ple­tom u pravom smi­slu re­či – s ga­vra­no­vim od­go­vo­rom „ni­kad vi­še“ na lju­bav­ni­ko­vo po­sled­nje pi­ta­nje da li će sre­sti dra­ga­nu na dru­gom sve­tu – pe­sma je, mo­že se re­ći, za­vr­še­na u svom spo­lja­šnjem smi­slu, u smi­slu či­stog pri­po­ve­da­nja. Do­tle je sve u gra­ni­ca­ma ob­ja­šnji­vog, stvar­nog. Ne­ki ga­vran, na­u­čiv­ši na­pa­met je­dan je­di­ni iz­raz „ni­kad vi­še“, a po­što je po­be­gao od svog ga­spo­da­ra, pri­mo­ran je že­sto­kom bu­rom da u po­noć po­ku­ša da uđe kroz pro­zor ko­ji je još uvek osve­ti­jen – kroz pro­zor so­be jed­nog na­uč­ni­ka po­la za­du­blje­nog u ne­ku knji­gu a po­la za­ne­tog u sa­nja­ri­je o svo­joj vo­lje­noj pre­mi­nu­loj dra­ga­ni. Kad je na le­pr­ša­nje pti­či­jih kri­la otvo­ren pro­zor, pti­ca je ule­te­la i sme­sti­la se na naj­po­god­ni­je me­sto iz­van ne­po­sred­nog do­ma­ša­ja na­uč­ni­ko­vog, ko­ji, iz­ne­na­đen da­ga­đa­jem i čud nim dr­ža­njem po­se­ti­o­ca, u ša­li pi­ta pti­cu ka­ko se zo­ve, i ne oče­ku­je od­go­vor. Ga­vran, ko­me je pi­ta­nje upu­će­no, od­go­va­ra svo­jim uobi­ča­je­nim re­či­ma „ni­kad vi­še“ – re­či­ma ko­je od­mah na­la­ze odje­ka u tu­žnom sr­cu na­uč­ni­ko­vom. Do­ga­đaj bu­di u nje­mu iz­ve­sne mi­sli ko­ji­ma on da­je gla­snog iz­ra­za, ali se opet tr­za kad pti­ca po­no­vi svo­je „ni­kad vi­še“. Na­uč­nik sad po­ga­đa pra­vo sta­nje stva­ri, ali ga na­go­ni, kao što sam na­pred ob­ja­snio, ljud­ska žeđ za sa­mo­mu­če­njem, a de­lom i su­je­ver­je, da po­sta­vlja pti­ci ta­kva pi­ta­nja ko­ja će nje­mu, lju­bav­ni­ku, oče­ki­va­nim od­go­vo­rom „ni­kad vi­še“ do­ne­ti naj­vi­še sla­do­stra­šće bo­la. Da­ju­ći do kraj­no­sti ma­ha ovom sa­mo­mu­če­nju, pri­po­ve­da­nje je do­bi­lo svoj pri­ro­dan za­vr­še­tak, u onom što sam nazvao nje­go­vim pr­vim ili spo­lja­šnjim smi­slom, i sve do­tle ni­je bi­lo ni­čeg što bi pred­sta­vlja­lo pre­ko­ra­če­nje gra­ni­ca stvar­nog.

Ali pred­me­ti ta­ko ob­ra­đe­ni, ma ko­li­ko ve­što i ma s ko­li­ko ži­vim ni­zom do­ga­đa­ja, uvek za­dr­ža­va­ju iz­ve­snu gru­bost ili štu­rost, ko­ja vre­đa umet­ni­ko­vo oko. Dve stva­ri su ne­iz­o­stav­no po­treb­ne – pr­vo, iz­ve­sna slo­že­nost, tač­ni­je re­če­no, ce­lis­hod­nost; i, dru­go, iz­ve­sna moć na­go­ve­šta­va­nja – ne­ki du­blji, pod­zem­ni, iako neo­d­re­đe­ni smi­sao. Ovo dru­go na­ro­či­to da­je umet­nič­kom de­lu to­li­ko onog bo­gat­stva (da po­zaj­mi­mo iz sva­ko­dnev­nog go­vo­ra jed­nu iz­ra­zi­tu reč) ko­je mi ta­ko ra­do me­šamo sa sa­vr­še­nim. Pre­te­ra­nost na­go­ve­šte­nog smi­sla, ko­ja ga pre­tva­ra u gor­nji, vi­dlji­vi – ume­sto da osta­ne do­nji, skri­ve­ni – sloj ob­ra­đe­nog pred­me­ta, upra­vo je ona od­li­ka ko­ja pre­o­bra­ža­va u pro­zu (i to naj­ni­že vr­ste) ta­ko­zva­nu po­e­zi­ju ta­ko­zva­nih tran­scen­den­ta­li­sta.

Dr­že­ći se ta­kvih na­zo­ra, do­dao sam pe­smi dve za­vr­šne stro­fe; nji­ho­va moć na­go­ve­šta­va­nja tre­ba, da­kle, da osve­tli či­ta­vo iz­la­ga­nje ko­je im je pret­ho­di­lo. Skri­ve­ni smi­sao pr­vi put se ja­vlja u sti­ho­vi­ma:

 

„Iz­vu­ci svoj kljun iz sr­ca mo­ga, i sklo­ni spo­do­bu svo­ju

     iz­nad mo­jih vra­ta!“

                                Re­če ga­vran: „Ni­kad vi­še!“

 

Pri­me­ti­će se da re­či „iz sr­ca mo­ga“ pred­sta­vlja­ju pr­vi iz­raz s pre­ne­se­nim zna­če­njem u pe­smi. On, uz od­go­vor „ni­kad vi­še“, na­vo­di duh da tra­ži du­bi­ji smi­sao u sve­mu što je ra­ni­je pri­po­ve­da­no. Či­ta­lac po­či­nje da sma­tra ga­vra­na ne­kim zna­me­njem; ali se tek u po­sled­njem sti­hu po­sled­nje stro­fe ja­sno uvi­đa na­me­ra da se on uči­ni zna­me­njem tu­žne i ve­či­tu uspo­me­ne:

 

Ne­po­mi­čan, ga­vran se­di još i sa­da, još i sa­da,

Na po­pr­sju ble­dom Pa­la­di­nom iz­nad sa­mih mo­jih sob­nih

vra­ta;

A oči su mu kao u de­mo­na ko­ji sa­nja,

Sve­tlost lam­pe što ga za­ri po po­du mu ba­ca sen­ku;

Iz te sen­ke, što po po­du leb­di, du­ša mi se

Di­ći ne­će – ni­kad vi­še.

 

 

Pre­veo Bo­ži­dar Mar­ko­vić

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *