Povodom 54. Goranovog proljeća, razgovarali smo sa Markom Pogačarem, članom Programskog odbora festivala i jednim od njegovih glavnih organizatora. Razgovor je rađen uživo, a naknadno je skinut sa “trake” pa je i njegov ritam razgovorni. Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pesama, četiri knjige eseja te knjigu kratkih priča. Priredio je antologiju Hrvatska mlada lirika 2014. Sauređivao Quorum i Zarez, sada Proletter. Bio je stipendista fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Literarische Colloquium Berlin, Internationales Haus der Autoren Graz, Krokodil Beograd, Literaturhaus NÖ, Récollets-Paris, itd. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku te prevođen na tridesetak jezika.

Rizom: Na otvaranju Goranovog proljeća u kinu Europa bilo je reči o određenim zastojima u podršci festivalu od strane državnih institucija odgovornih za kulturu, da li možeš da prokomentarišeš za naše čitaoce o čemu se radi? Da li država danas podržava festival i u kojoj meri, a kakva ste imali iskustva proteklih godina?

Marko Pogačar: Ovo je 54. izdanje Goranovog proljeća, što ga čini najdugovječnijim, najstarijim hrvatskim pjesničkim festivalom, nekad naravno jugoslavenskim. Festival je na budžetu Ministarstva kulture i budžetu grada Zagreba, nešto malo para je dobivao od lokalnih zajednica, već prema tome gdje se te godine putuje, te od Goranovog rodnog Lukovdola. Recimo da je struktura financiranja bila, otprilike, 75% Ministarstvo kulture, 15% grad Zagreb i 10% lokalne zajednice. Taj tip financiranja je načelno bio stabilan, osim što smo, prema birokratskim običajima ovih prostora, često bili u situaciji da novac nemamo do zadnjeg trena, da nemamo para ni da izlijemo vijenac, inače rad Vojina Bakića kojega je skupo i delikatno proizvesti. Ali smo barem imali potpisane ugovore, pa bi se stvari nekako riješile, to je bio naš prilog globalnoj ekonomiji duga. Takođe, Goran je, nije nebitno reći, prilično evoluirao u poslednjih desetak godina. U početku je bio zamišljen kao jedan od centralnih jugoslavenskih pjesničkih festivala za domaće autore. Struga je bila fokusirana na strane pjesnike, kao i još neki događaji, Goran je uvek bio manje-više usmjeren na Jugoslaviju. Sa  našim ratovima to se preko noći promijenilo i petnaestak godina, i duže, je festival vegetirao kao lokalna manifestacija – godišnji pjesnički izlet svaki put u drugu županiju, s čitanjima u osnovnim školama, knjižnicama i slično. Prije desetak godina odlučili smo, sa promenom odbora i rukovodstva festivala, da ga internacionaliziramo. Prvih par godina to je uglavnom rađeno kroz zemlju partnera i s po nekoliko pjesnika sa jugoslavenskog prostora, a pre jedno pet-šest godina smo odlučili da ga u pravom smislu internacionaliziramo. To je, naravno, enormno podiglo troškove manifestacije i udvadesetostručilo količinu rada. Nije nebitno reći da je riječ o neplaćenom, volonterskom radu, što je donekle bilo održivo kada je bila riječ o događaju lokalnog karaktera. Sada govorimo o sasvim drugom opsegu posla, šest meseci godišnje ozbiljnog rada, produkcijskog, organizacionog, prevodnog, izdavačkog itd. Takođe, europski projekat Versopolis, platforma koje smo dio, zahtjeva jako puno posla – svako ko se ikada suočio sa EU birokratijom zna o čemu govorim. Troškovi su se jako popeli, a nadležne institucije nisu uopće reagirale na nove uvjete, dapače, sa političkom promjenom, sa dolaskom radikalne desnice na vlast prije neku godinu dana, Goran je pao i u evidentnu političku nemilost. Hrvatske je vladajuće oduvijek, od ’91. žuljalo to što festival nosi ime antifašista i partizana Ivana Gorana Kovačića. Već su ’91. htjeli sve skupa ukinuti, a tadašnji predsjednik Slavko Mihalić svojim se simboličkim kapitalom i političkim vezama nekako izborio da Goran ostane Goran. Ipak i dalje se, svake godine, suočavamo sa napadima desničarskih i konzervativno-klerikalnih struktura kojima je sve što evocira socijalističko jedinstvo i borbu koja je do njega dovela trn u oku. Tako smo se, u drugom valu sječe politički nepodobnih medija, manifestacija, autora i javnih ličnosti, suočili s velikim i vrlo neugodnim budžetskim rezovima, s kojima smo upoznati mesec ipo-dva prije početka manifestacije, kada je produkcijski dio uglavnom odrađen. Ove godine, u recesijskim uvjetima, imamo petnaest stranih gostiju, od Švedske do Amerike. Suočili smo se sa gubitkom dvije trećine svih sredstava i samo je održavanje manifestacija bilo do zadnjeg dana upitno. Tvrdim da problem nije u „permanentnoj krizi“ i budžetskim rezovima; mnogo manje važne manifestacije dobile su ista sredstva, ili su im čak povećana. Radi se o političkom pritisku, pokušaju da se disciplinira i ušutka jednu neovisnu instituciju, obračunu s njezinim odborom, nasljeđem, programom i konceptom.

R: Kakvi su program i koncept Goranovog proljeća, budući da su pod napadom?

MP: Goranovo proljeće dodeljuje dvije najvažnije, pa moguće i jedine zaista relevantne hrvatske nagrade za pjesništvo: Goranov vijenac za izuzetno postignuće u poeziji, što je, najčešće, Nagrada za životno djelo, i nagradu „Goran“ za mlade pjesnike koja se dodjeljuje pjesnicima mlađim od trideset godina za prvi rukopis, koja desetlećima služi kao inkubator najmlađe lirike. Naši rotirajući žiriji, za razliku od najveće većine žirija drugih, pogotovo nacionalnih i gradskih nagrada, potpuno su nezavisni te ne podliježu političkim i esnafskim trgovinama i ucjenama. Tako da verujem da se i tom praksom, izborom laureata (što uključuje financijski dio nagrade), pokušalo manipulirati. A dotirani smo točno toliko da se nagrade mogu dodijeliti, da ne bi došlo do skandala i prekida u višedesetljetnom kontinuitetu. Sam festival bi morali ukinuti. Odlučili smo na to ne pristati, pa smo prepolovili iznos nagrade, odrekli smo se svih štampanih materijala, honorara za suradnike i slično.

R: Uzimajući sve to u obzir, a pogotovo navedene sukobe, kako vidiš ulogu festivala u Hrvatskoj i u regiji?

MP: Goranovo proljeće je, već desetlećima, središnja pjesnička manifestacija u Hrvatskoj. Nema iole ozbiljnu konkurenciju te je, osim jednog malog festivala koji se i ne dešava svake godine, zapravo jedina platforma koja hrvatsko pjesništvo promišljeno i sistematski vezuje sa svijetom, redovito dovodi s jedne strane mlade i svježe, a s druge kultne autore starijih generacija, u vrlo širokom rasponu. Kod nas ne postoje klasični modeli poput, recimo, periodičkih reading series koji bi uhodano dovodili strane autore. Goran je jedina manifestacija tog karaktera i bilo bi zaista tužno i sramotno kada bi ono palo ispod razine na kojoj je sada. GP bi se, naprotiv, trebalo razvijati i rasti, čitav niz stvari bi se trebao odrađivati bolje, kvalitetnije, prostora za napredak svakako ima. Optimalna projekcija je, naravno, da izgradimo još mnogo veći, snažniji festival, koji bi bio samostalna institucija, imao jaču izdavačku delatnost, jaču prevodilačku delatnost, koji bi osim tih četiri ili pet dana bio aktivan cele godine, oko promicanja našeg pjesništva u inozemstvu, kroz prevode i gostovanja, i jednako tako naravno, dovođenja svetske poezije kod nas. Bez kontakta sa drugim pjesničkim tradicijama domaće se pjesništvo zatvara u neku svoju autarkiju, iznimno osiromašuje, ne razvija se i ne napreduje. Moramo ostati na tom internacionalnom, odnosno nadnacionalnom pjesničkom expressu.

R: Kako vidiš značaj festivala koji organizujete u odnosu na prostor u kome se on uspostavlja, kakva je njegova pozicija u odnosu na politiku kutlurnog i književnog polja?

MP: Hrvatska je, kao uostalom i najveći dio jugoslavenskog prostora, na zadivljujuće i zatupljujuće niskoj točki sveopće političke i društvene regresije koju živimo već tridesetak godina. A konkretne štete posljednjeg desno-klerikalnog udara u hrvatskom političkom i kulturnom polju neće se moći sanirati ni u deset godina, sve da danas počnemo. Razmjeri su upravo katastrofalni – totalni pomor u nezavisnim medijima i medijskoj politici općenito, u svim segmentima kulture – izdavaštvu, filmu, nezavisnoj muzici, teatarskoj sceni i slično. Reč je o izuzetno agresivno, promišljenom i istovremeno ostrašćenom kulturkampfu, o jednoj otvorenoj borbi, ratu koji je novi režim, predvođen bivšim ministrom kulture kao glavnim križarom, poveo protiv svega što je za njih imalo makar i naznaku jugoslavenskog socijalističkog nasljeđa ili imalo neki iole levi, anacionalni ili još gore otvoreni antinacionalističiki predznak. Po prvi put je jedna vlada ušla u tako otvoreni rat. Ranije su, a uglavnom smo od ’91. imali desne, HDZ-ove vlade, uvek igrale prokušanom tehnikom štapa i mrkve. To je  bio neki vid pacificirajuće uravnilovke. Zarezu kao lijevom mediju pola miliona, Vijencu kao desnom pola miliona, Hrvatskom slovu, oni su otvoreno ustaše, ajd njima dvesta pedeset hiljada, njima baš ne možemo pola miliona. Ovi su međutim prvo posmicali kompletne nezavisne medije, sistemski im ukinuli svaki pristup javnim sredstvima. Mediji poput Zareza su ugašeni preko noći. Sva kulturna vijeća, koja se bave rasporedom budžetskih sredstava, smijenjena su a instalirani su podobni i mahom potpuno nekompetentni, pa i vrlo opasni ljudi. Došlo je do situacije da je žena s vrlo ozbiljnim optužbama za ratne zločine u splitskoj Lori, koja je u međuvremenu napisala nekakav „antiratni“ romančić, instalirana u jednu takvu komisiju, koja piscima dodjeljuje radne stipendije. Posmicano je jako puno urednika i novinara sa radija, televizije. Samo na Trećem programu, koji je dugo odolijevao nacionalističkoj hegemoniji i sve donedavno bio jedna od rijetkih oaza kritičke misli i slobode izražavanja, sklonjeno je petnaestak urednika. Poskidane su sve emisije koje su imale ikakve veze sa ljevicom, „regionom“ i slično. Zamijenjene su uglavnom programima religioznog karaktera, revizionističkim emisijama o novijoj povijesti i slično. Knjige nepodobnih autora ne dobivaju više izdavačke potpore, ne otkupljuju se za knjižnice, ti autori ne dobivaju stipendije. Sve je skupa bilo, moguće, dobro samo u jednom smislu: kao poticaj za homogenizaciju ljevice, jasniju artikulaciju pozicija, početak organiziranijeg otpora. Lakše je stvoriti frontu kada imate jasnog, opipljivog protivnika koji iz svih oružja udara na vas. A aktualna vlada, koja je samo umivena, ušminkanija varijanta one koja je prošle godine pala, nastavlja potpuno istom trasom – pa i u kulturi – samo uz nešto manje buke, u rukavicama. Mirne duše možemo reći da sadašnje ministarstvo, usprkos nominalnim tehnokratskim okvirima i ublaženoj retorici, vrlo učinkovito provodi politiku prethodnog ministra, ustašofila i revizioniste Zlatka Hasanbegovića. Nije, naravno, problem u pojedinim ministrima. Za njima stoje  konzekventne politike čitavih vlada. A te su politike, ukratko, kriminalne.

R: Zanima me kakva je strategija otpora, šta može da se uradi da se tako nečemu suprotstavi?

MP: Pa, na našem mikro-primjeru, prvo mora da se izbegnu jeftini trikovi. Da odbor kaže nešto kao „OK, ne možemo raditi, to je uvredljivo, mi to nećemo uzeti, odstupamo“, preko noći bi se instalirao novi odbor, manifestacija prekrojila po lokal-folklornim kriterijima aktualnih vlasti, ustoličili se podobni žiriji i slično. Treba prozreti takve manevre i jednostavno nastaviti i volonterski raditi i gurati svoje, bez obzira na govna na glavi. Naravno, nužno je misliti i izvan izvan pojedinačnih okvira. Općenito ne pristati na novonametnute kulturne modele. Ostati otvoren prema jugoslavenskom prostoru i prema općenito svetskoj lirici svih kontinenata. Još upornije raditi oko izdavačke i promotorske delatnosti u oba smjera. I sama nagrada Goranov vijenac, mislim, mora evoluirati, jer je naše pjesničko polje jednostavno premalo da bi takvo priznanje zadržalo težinu u anualnom ritmu. Nagrada se mora reartikulirati, otvoriti ponovo za ceo jugoslavenski prostor, moguće i bijenalizirati ako je potrebno, kako bi zadržala svoju relevantnost. Strategije se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, kako se mijenjaju strukture i strategije napada. Ispada da je ono priglupo obrambeno-zaštitno „neprijatelj nikada ne spava“ u ovom slučaju točno.

Razgovor za Rizom vodili Jelena Anđelovski i Stevan Bradić