Oda revoluciji – Vladimir Majakovski [protesti/poeziija]


Tebi,
izviždanoj,
praćenoj kikotom topova,
tebi,
koju rani bajoneta ogovaranje zlo,
ushićeno uznosim
nad lebdećim psovkama
ode svečano
ā€žO!ā€œ
O, zverinja!
O, detinjska!
O, petparačka!
O, velika!
Kakva ti imena joÅ” nisu doneli?
I koji ćeÅ” joÅ” lik uzeti, dvolika?
Oblik građevine skladne
ilā€™ ruÅ”evina gomile?
MaÅ”inovođi,
Što je obasut praŔinom ugljenom,
rudaru, Ŕto probija slojeve ruda,
ti kadiÅ”,
kadiŔ rečju oduŔevljenom
u slavu čovekova truda.
A sutra
hram Blaženog
ukrase svoga krova
uzalud uznosi, milosti željan ā€“
tvoji Ŕestopalačni, poput veprova,
ruŔe vekove Kremlja.
ā€žSlavaā€œ
Na predsmrtnom putovanju cvili bono.
Cik sirena ā€“ ko da se priguÅ”eno plače.
Ti ŔaljeŔ mornare
na krstaricu Ŕto tone,
onamo
gde mauče
zaboravljeno mače.
A posle!
Pijanu gomilu krici nose.
KicoŔki ufitiljeni brkovi se viju.
Kundacima goniÅ” admirale sede kose,
glavama nadole
s mosta u Helsinkiju.
Neprestano liže rane Ŕto ih juče dobi,
pa opet vidim splet otvorenih vena.
Tebi malograđansko:
ā€“ O , neka te kletva trostruka zgromi! ā€“
i moje, pesnikovo:
ā€“ O, neka si četvorostruko slavna i blagoslovena!

1917-1918.

Preveo sa ruskog Lav Zaharov
Antologija ruske lirike (X ā€“ XXI vek) knjiga 2, Beograd: Paideia, 2007.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *