Fernando Vallejo

(tekst koji zapravo nije ni o jednoj od te tri teme)

„Ništa ne posjeduje vlastitu stvarnost, sve je delirij, himera: vjetar što puše, kiša što pada, čovjek koji misli. Toga jutra u mokrom vrtu što se sušio na suncu, osjetio sam, jasno da ne može jasnije, varku u njezinoj najživopisnijoj istinitosti. Dok je Darío umirao para se dizala s kamenja, isprazna, prijevarna, podmukla, i, penjući se prema lažljivom suncu, poricala je samu sebe, kao najobičnija misao.

Ali najednom bum! S manga mi je pala zrela voćka na glavu i upalila mi lampicu: Newton je bio u krivu. Stao sam prezirati Newtona i jesti mango.“

„Iz trudnoće u trudnoću, iz poroda u porod, opsjednuta reproduktivnim ludilom koje ju je tjeralo da gomila silnu djecu u kući s ograničenim prostorom kojim nije upravljao napušen Einsteinov um nego neumoljiv aksiom da jedno tijelo ne može u istom trenutku zauzimati mjesto drugoga tijela, nastojeći izjednačiti dvanaest apostola, ali bez uspjeha jer su joj se rađale i žene, između dječaka i djevojčica Luda je prekoračila broj dvanaest i nastavila prema dvadesetki. Na dvanaestom djetetu moja se kuća pretvorila u ludnicu; na dvadesetom ludnica se pretvorila u pakao. U Kolumbiju u malom. Na kraju smo se svi prezirali, bratski mrzili jedni druge dok nas život nije raspršio.“

Fernando Vallejo, Sunovrat

U jeku nedavne pomame za Netflixovom superpopularnom dramskom serijom Narcos, čini se kao da je objavljivanje knjiga kolumbijskih autora, koji su, k tome, pisali upravo o kriminalnim miljeima u Kolumbiji, zapravo populistički potez. Spomenuta serija naišla je na pohvale svjetskog gledateljstva i na ogorčenje lokalnog stanovništva gradova u kojima se serija odvija – komentari su uglavnom išli u smjeru „to uopće nije tako (bilo)“. O nebitnosti toga kako nešto jest ili je bilo ovdje nema smisla puno raspredati. No, kako bilo, autor knjige o kojoj zapravo nešto želim reći naišao je na isti set problema na koji nailazi serija Narcos kod kolumbijske publike.

Fernando Vallejo, inače biolog, filmski redatelj, esejist i romanopisac, proslavio se prije svega romanom Bogorodica plaćenika (La virgen de los sicarios, 1994., Narodna knjiga, 2005.), u kojemu opisuje povratak junaka u njegov rodni grad, Medellín (ujedno i rodni grad samog autora), usred terora Escobarove mafijaške klike, korumpiranih političara i raznoraznih desnih i lijevih gerila. Zašto je pisati roman o medeljinskoj mafijaško-političkoj kliki usred njezina zenita problematično i/ili opasno, mislim da nije potrebno objašnjavati. Međutim, ono što je Valleja učinilo ‘kontroverznim’ nije samo pisanje o kontroverznim temama, nego i specifičan oblik proze, koji se obično naziva autofikcijom. Zbog korištenja takvih postupaka čini se kao da se radi o autobiografskoj prozi, u kojoj pripovjedač preuzima glas koji je zbog konteksta vrlo lako pripisati autoru.

Fernando Vallejo, karikatura – preuzeto sa sajta La Hojarasca;

Dok se u Bogorodici plaćenika Vallejov lik zove Bezimeni, u Sunovratu (El desbarrancadero, 2001.; Edicije Božičević, 2017.), možda i najboljem, najkompleksnijem dosad objavljenom djelu ovoga autora, pripovjedački glas pripada Fernandu Valleju. Pripovjedač se u Medellín vraća iz Meksika, u kojem živi već dugi niz godina, kako bi proveo zadnje dane uz brata Daría, koji umire od side. Vallejo detaljno opisuje posljednje dane svoga brata, ne štedeći čitatelja ni jednog jedinog detalja najgadnije smrti koju sida može donijeti čovjeku, davno prije nego što su izumljeni bilokakvi funkcionalni lijekovi za taj sindrom i njegovo ublažavanje. Kada bol postane preintenzivna, pripovjedač kroz niz prolepsi i analepsi počinje govoriti o vlastitoj mladosti, o vremenima kada su brat Darío i on zajedno osvajali mladiće, spavali s njima, isprobavali opijate, uživali u životu svom silinom, ne mareći nizašto, prisjeća se ludila i snage života u svom bratu, njegovog hodanja po rubu sunovrata, koje je moglo završiti samo na jedan jedini način. U meandriranjima vlastite struje svijesti pripovjedač uvlači čitatelja u vrtlog obiteljskih i društvenih patologija, od gotovo iracionalne mržnje prema majci i majčina odnosa prema očevoj smrti, do mržnje prema svome najmlađem bratu (kojega „od milja“ naziva Veliki Krele), prema političkoj situaciji, doktorima, crncima, djeci, katoličkoj Crkvi, papi i ljudskom rodu općenito. Kroz jetke, žučne izljeve bijesa pripovjedača i netrpeljivosti prema svemu i svima, u pozadini ocrtavanja svijeta najcrnjim mogućim bojama nazire se teška, snažna ljubav prema umirućem bratu, bol koja izaziva junaka da „vrišti“ mržnju kroz tekst, da proklinje, psuje i mrzi, kada već nema nikakvog načina i nikakva lijeka da pomogne svom bratu, on se želi zavaditi s cijelim svijetom. Bespomoćnost situacije, koja se ogleda i u suludim pokušajima da pronađe barem privremeno način da pomogne bratu, pa mu tako daje veterinarske pripravke za krave kako bi mu olakšao proljev, ostavlja samo mogućnost pisanja, a i to pisanje mu ide na živce – u jednom trenutku pripovjedač psuje buduće urednike svog teksta i proklinje ih unaprijed zbog loših uredničkih rješenja.

Upravo takav pristup čini Vallejov stil besprijekornim – izbor „autobiografskog“ glasa i autofikcijskih postupaka pridonosi snazi njegove proze, duge rečenice čiji ritam podsjeća gotovo na reperske rafale riječi omogućavaju mu da savršeno prenese osjećaj očaja koji pokušava ispoljiti riječima – mržnju iz sebe treba izbaciti naglo, nasilno; kao brutalno povraćanje nakon nemoguće količine droga i alkohola. Vallejo gotovo na svakom koraku provocira čitatelja, negirajući sve vrijednosti, pljujući po svemu, sipajući žuč i ubadajući uvijek tamo „gdje najviše boli“. Ako bi se moralo opisati autorov stil jednom riječju, ta bi riječ zasigurno bila „beskompromisan“, unatoč opasnosti da zazvuči poput klišeja, smatram da se radi o jednom od rijetkih autora za koje se to može reći mirne duše, bez pretjerivanja i publicističkih trikova.

Za roman Sunovrat  Vallejo je dobio jednu od najprestižnijih nagrada za španjolsko govorno područje, Rómulo Gallegos, a knjiga je doživjela trinaest izdanja u samo dvije godine od objavljivanja. Vallejo se danas smatra jednim od najvećih živućih kolumbijskih autora, a njegovo otvoreno pisanje o životima i problemima homoseksualnih i transseksualnih likova u Kolumbiji i Meksiku predstavlja svojevrsnu avangardu afirmacije LGBTIQ zajednica u kontekstu Južne Amerike, pa i cijelog hispanofonog svijeta.

Josip Ivanović