Američki soneti – Terens Hejs [američka poezija]


Iza vrata (1983) – Žan-Mišel Baskijat


Neka blistava nevolja
(Za Beti Šabaz)

Čak ni sutrašnje jutro nas ne može spasiti –
——–Čak ni ovaj veličanstveni američki prostor,
Zvezdan i beo poput palate ne može me spasiti

——–Ili kuća u plamenu motori reže
Žure da polivaju zavese vijore na prozorima
——–Poput kose crna žena je zaključana

U blistavom snu – Ništa od toga.
——–Da, iako koračam kroz ovu kamenu
Dolinu što se odmotava, neću se bojati zla. Da li da pratim

——–Sirenu, ljude sa crvenim kapama
I crevima – anđele na kočijama,
——–Razjapljeni dim tamo –

Odmah preko brda; neke blistave nevolje?
——–Zašto ne bi buktala, blještava zvezdo? Bojim se da me ni zlo
Ni dobro neće voditi. Samo ova noć

——–Koja mi uzima oči, a ovi udovi
Otkrivaju svoje tajne,
——–Mlade se kraste ljušte sa rana

Kako inače to da kažem? Lišće
——–pada. Tri kvarta odavde
Plamen, a negde drugde dete

——–Belih dlanova koje ga je započelo. Da li vidiš
Kako dim i odsustvo mogu da oduvaju
——–Srce sa grane? Nedelja se završila.

Jesen je. Samo grešnici mekih dlanova.
——–I sladunjavi mesec: tužaljka
Sirene tu preko brda, blistavo nebo,

——–Crni udovi naspram njega.
Gde li je moj pastir i njegov štap?
——–Da, iako koračam … Gde god

Ova se noć zaputila i pratiću je,
——–Gde god da idem, već sam bio.


Američki sonet za Vandu C.

Ona koju poznajem zna zašto sve te umorne devojke privlačnih kostiju
Uzvikuju u pravcu u kome bi mesec trebalo da bude i trepavicom stiska
Njegovu lakoću. Niko je ne vidi bez obruča što blješte u njenim
Ušima jer niko ne vidi. Preko njenih grudi ona kaže da je tetovaža
POVEDI ME TAMO GDE MI JE VRELA KRV i želim da budem tu
Gde sam njen sin, sapet u crnilu dok odmotavam smirenost
Noći i dopuštam da ista krv i u meni plamti. U bombi njene kose:
Šrapneli puni groma; u njenim ustima: prsti nekog nereda,
Neko dovoljo lud da je voli ludo. Ko nije mogao da čuje
Muziku nije slušao – i kada to kažem kao da tvrdim
Da je elegija. Što se rimuje, zbog nje, sa efigija. Zbog nje,
Kada nema dima nema ni žurke. Mislim da tebe, gđice Rusvaj,
Svake nedelje. Mislim na tebe u ponedeljak. Mislim kako bacaš bol
Tamo gde bi mesec trebalo da bude i stupaš u našu tamu, smireno.


Američki soneti za mog prošlog i budućeg ubicu
[„Verovatno suton čini crnaštvo opasnim“]

Verovatno suton čini crnaštvo opasnom
Tamom. Verovatno su svi moji susreti
Egzistencijalni paprikaš. Drugim rečima,
Crnja može da preživi. Nešto se desilo
U Senfordu, nešto se desilo u Fergusonu
I Bruklinu & Čarlstonu, nešto se desilo
U Čikagu & Klivlendu & Baltimoru & dešava se
Skoro svuda u ovoj zemlji svaki dan.
Verovantno je neko plen u svim našim susretima.
Nećeš to priznati. Živa imena su kao imena
U grobovima. Verovatno suton čini crnaštvo
Tamnim. I kapijom. Verovatno se tamno plava koža
Crnog čoveka slaže sa tamno plavom kožom
Njegovog sina kao što se jedan suton slaže sa drugim.


Američki soneti za mog prošlog i budućeg ubicu
[„Zaključavam te u američki sonet koji je delom zatvor“]

Zaključavam te u američki sonet koji je delom zatvor
A delom sigurna soba, malo sklonište u zapaljenoj kući.
Zaključavam te u formu koja je delom muzička kutija, delom mašina
Za mlevenje mesa koja razdvaja pesmu ptice od kostiju.
Zaključavam tvoju ličnost u rvački zahvat koji te baca u san
Dok tvoje bolje sopstvo gleda sa tribina.
Pravim od tebe džim & krou ovde. Kao vrana
Zarobljena jedne noći među senkama sale za fizičko
Prolaziš kroz predivnu katarzu. Kao sala za fizičko osećaš izmet
Vrane koji pada po tvom parketu poput zvezda
Padalica sa postera srednjoškolskih navijača na tvojim zidovima.
Spremam ti kutiju tame sa pticom u srcu.
Volte akustike, intstinkta & metafore. Nije dovoljno
Voleti te. Nije dovoljno priželjkivati tvoju propast.


Američki soneti za mog prošlog i budućeg ubicu
[„Unutar mene je crnooka životinja“]

Unutar mene je crnooka životinja
Što se naslanja na stajsku pregradu. Kao da bi ptica
Mogla da naraste a da prvo ne polomi ljusku.
Kao da bi lepet hiljade crnih
Ptica koji pokreće oluju mogao da se zadrži
U ljusci. Unutar mene je ogroman crni
Bik sabijen toliko da može da stane u
Stoper pirsinga na bradavici. Nameravam da ostavim
Zapis o svojim rascepima. Vaspitao me je
Predivan čovek. Voleo sam njegovo shvatanje vremena.
Majka je oblikovala moje shvatanje prostora.
Da li bi radije proveo ostatak večnosti
Začuđujući svojim divljim krilma kavez ili
Sa svojim dobrim stopalima zaglavljenim u blatu.


Američki soneti za mog prošlog i budućeg ubicu
[„Zašto me smaraš smrdljiva mala ljušturo“]

Zašto me smaraš smrdljiva mala ljušturo
Mošusa, sabranosti & odlučivanja dok puziš preko razloga
I svojine koju jesam & nisam dodirnuo?
Ukoliko ne uspem sa insekticidom, molim se za crnog dečaka
Koji će te podići do plamena sa prokletim štipaljkama
Sve dok se milosrđe ne uzdigne & nestane. Malena si poput
Mucave kapljice tečnosti – mleka, mašinskog ulja,
Sperme, krvi. Da, opasni šmekeru, ti si taj dragulj
U dršci čepa za dupe, ušuškan između
Užitka & gađenja. Ti si miris truleži u srcu
Vođenja ljubavi. Meso unutar tvog egzoskeleta
Nežno je poput Isusa. Neruda je pisao o „bradavici
Što prosipa miris po zemlji“. Jeste, ti si miris, skoro
Neprimetna oda smrti, bedna, smrdljiva smrdibuba.


Mistični odskok

Čak i ako voliš reket uspona,
sigurno znaš kakvim te moć ostavlja.
Ko na ovoj visini tona uostalom ima vremena za meditaciju?
more ozidano građevinama. Nedostaje mi
tišina, a tebi? Kada sam rekao: „Jebeš jelena
sa rogovima umotanog u krzno“, to je zato
što sam video lica predsednika stisnuta u pesnicu.
Da sam glavni, znao bih kako da popravim
svet: besplatno zdravstvo, ili barem higijenski pregledi,
i trajna ljubav prema apstraktnom.
Kada sam rekao: „Čitava istorija je sačuvana za nas“,
to je zato što sam se rugao emancipovanom nebu.
Da li zaplačeš kad čuješ himnu? Kada sam pitao
Boga da li će dete robova umreti
kao rob, rekao mi je: „To je nesumnjivo, poput kamena
što se kotrlja niz padinu“. Zato nisam hrišćanin.


Kokteli sa Orfejem

Kad padne noć, bar pun žena koje jednim delom volim – onim koji je stajao
obnažen ispod prozora gđice Ženeve, nedavno razvedene što je posedovala
pištolj, O gđice Ženeva gde ste sada – Orfej kaže da nije

nestala, da se nije pretvorila u pepeo u brutalnom svetlu, da je našla
dobar posao, zarađivala dobro, da je imala sopstveno osiguranje,
kuću i bila pristojna supruga. Znam da pristojnost obitava u reči

pristojno. Kafanska buka stvara izvesnu tišinu. Kada mi Orfej preda
naočare za sunce, vidim kako vatra menja sve. U svom umu
ja sam iza žene čija suknja je zategnuta iznad kukova, vezana

koliko dodir dopušta, kaže mi ne zaboravi me kada postanem tečnost
iz koje se imena rađaju, slano-mleko, mleko-slatko i životinjskog-porekla.

Želim da budem čovek iznad tela, obeskorenjen i prav, prevoj
oslobođenih zahteva, ali ja sam crna rana, ono što preostaje od mrtvih.


Kako nacrtati savršen krug

Mogu da podražavam sfere tela modela, njenu glavu,
Njena usta, bradu koju odmara na prevoju lakta
Ali mi ništa ne kaže kako da učinim da se zavrte zenice

Njenog pogleda. Sve što oko vidi stupa u krug,
Svet je povezan sa krugom: dah se umotava iz nozdrva
I svaka ljubav prema otvorenosti postaje O. Oblik unutar kruga

Je krug, i kao što jaje ispalo iz gnezda leži u pogledu zmije
Koja gmiže oko njega, model leži u mom pogledu.
Ispisujući konture naslepo oko prati subjekt

Ne opažajući šta ruka radi. Sve je povezano
Linijom koja se kovrdža i samoponištava poput oblika zmije
Koja guta sopstveni dekadentni rep ili uma koji namerava da se uništi,

Kao čovek koji obilazi železnički nadvožnjak pre nego što napadne policajca.
Da bih nacrtao bradavice modela moram dopustiti da budem ponesen.
Volim svaki deo tela. Postoji toliko oblina

Koliko ima bračnih dragulja, toliko vrtloga koliko zuba
U čeljustima budućnosti: neme perle koje nevesta nosi na venčanju
Usnuli jajnici poput glava jahača naguranih u tunelu.

Vrata na vagonu metroa podražavaju O koje se otvara i zatvara,
U krvi O vrtloži svoj heliks poremećaja, genetskih senki,
Ali nema uputstava za prepoznavanje voljenih koji polude.

Kada jednog jutra crnac poseče saobraćajca crnca po licu
A ovaj, krvareći iz oka, ubije napadača, niko to na putu za
Metro ne vidi dovoljno brzo kako bi naterao kameru telefona da posvedoči.

Scena se mora poneti na jeziku, mora se poneti
Na vestima ka budućnosti gde će ometati oči kada povlače
Linije na papiru. U meni to priziva slepo crtanje kontura.

U središtu boga pomalja se O, đavo veruje da je pravda u obliku
Nule, militantni šlem ili bojni bubanj, pesnica ili burence pištolja,
Karton pokvarenih jaja ili lobanja. Da bi podigao bilo šta sa polja

Dizač tegova se savija kao preklopljeno O. Težina tela
Položenog u raku može svakoga da navede da kaže Oh: posmatrače,
Majku, braću i sestre. Predznak počinje sa O.

Kada sam se osvrnuo na svoju prošlost ugledao sam dečaka koga nisam video godinama
Kako radi salto unazad tako smelo da su ga posmatrači nazivali ludim.
Nisam video mesec beo poput glavice luka ali sam video paprini tanjir

Na kome je dečak držao plastični nož i raskvašeno meso.
Počinilac je čovek sa prošlošću. Njegova majka se muči
Da iseče luk pripremajući posluženje posle sahrane.

Luk je smibol za O. Iseckan, ispušta agresivan gas koji peče
Sekačeve oči zamagljuje ih za kaznu sve dok ne ugledaju
Što i zarobljenik pod vodenim pokrivom:

Svet umekšanih rubova, zamićenost cvetova na kojima pluta kovčeg.
Luk je oštar, njegov miris ispunjava vazduh tugom,
Svi nosači kovčega mogu da ga namirišu. Ožalošćeni se međusobno posmatraju,

Posmatraju ambivalentnost pastora, čekaju da se vrata otvore,
Čekaju pojavu ranjene jednooke žrtve
I njegovih advokata, stranaca koji u sahrani počinioca ne vide

Nadoknadu. Pre toga dana saobraćajac nikada nije opalio iz pištolja
Na poslu. Ćaskao je sa vozačem taksija
Ispod tračnica kada ga je moj brat od tetke zaobišao držeći nož.

Rana mu nije izazvala oštećenje mozga mada mu je očna jabučica presečena.
Nisam siguran kako čovek bez oka plače. U Odiseji se
Ružičasta tečnost sliva niz Kiklopovo razrovano lice nakon što je u njega Odisej

Zario užareni kolac. Svakome se to moglo desiti. Svako je mogao
Započeti dan sa očima da bi do kraja dana bio slep ili mrtav,
Svako može da izgubi um ili vid. Kada poludim

Plašim se da ću hodati ulicama go, plašim se da ću uzvikivati
Svaku jebenu stvar koja me muči ili očarava, da ću pokušati da ubijem
Ili da obljubim svakoga pre nego me policija uhvati ili ubije.

Iako metak napušta savršenu rupu on ne pravi savršene rupe
U telu. Rana je ćelija i kapija. Kada je nema krv teče
Bez prolivanja. Nemoguće je nacrtati lisice koristeći liniju

Oblikovanu poput simbola za beskonačnost, od latinskog infinitas
Što znači neograničenost. Do bilo čega dolaziš
Putem konteksta. U slepim konturama nije moguće svom subjektu dati

Izgubljen pogled. Odvojeno od ruke oko umetnika
Započinje sopstveno putovanje. Možda je tako bilo i sa Kiklopom,
Džinom čija je očna duplja bila tolika da je u nju mogla stati

Čitava glavica luka. Odvojeno od tela oko započinje
Sopstveno putovanje. Svet pravi pun krug: sati, žetve,
Kada se deo tela koji sadrži dušu konačno raspadne

Postaje krug, rupa koja sadrži sve: fleku, ćeliju,
Utrobu, organe koje niko ne može da vidi. Posmatrao sam model
Kako otkopčava dugme na farmericama i kako izlazi iz njih

Kao da napušta ponor u plavoj ravnici, more. Našao sam se
U mraku, zatekao sam se kako ulazim u njeno telo nežno poput ljušture
Ili meke pilule, poput mog oblog palca na njenim usnama.

Moraš gledati bez pogleda kako bi napravio savršeni krug.
Linija, um mora biti neprekidna slepa tečnost
Sve dok se crtež ne završi.

izbor i prevod Stevan Bradić


Terens Hejs (1971) je američki pesnik. Rođen je u Kolumbiji, Južna Karolina. Studije kreativnog pisanja završio je na Koker koleždu i Univerzitetu u Pitsburgu. Bio je profesor kreativnog pisanja na Karnegi Melon Univerzitetu, Univerzitetu u Pitsburgu, a trentno predaje na Njujork Univerzitetu. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, kao što su Mekartur, Nacionalna nagrada za knjigu poezije, Pegazus nagrada za književnu kritiku itd. Objavio je sedam knjiga poezije: American Sonnets for My Past And Future Assassin (2018), How to Be Drawn (2015), Lighthead (2010), Wind in a Box (2006), Muscular music. Reprint (2006), Hip Logic (2002), Muscular music (1999); i knjigu eseja To Float In The Space Between: Drawings and Essays in Conversation with Etheridge Knight (2018).

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *