
Benksi – DevojÄica pretresa vojnika
Istorija je prepuna ljudi koji jednostavno nisu. Oni su rekli āne, hvala,ā okrenuli se i pobegli u pustinju, živeli u buradima, spalili sopstvene kuÄe, ubili svoje silovatelje, odgurnuli veÄeru od sebe, meditirali prema svetlosti. Äak su i bebe sposobne odbiti, a takoÄe i starci. Životinje odbijaju: u zooloÅ”kim vrtovima dok zure kroz pleksiglas i bacaju izmet ka licima posetilaca. Klase odbijaju. SiromaÅ”ni bacaju svoje živote na barikade i radnici usporavaju proizvodnu liniju. Porobljeni su oduvek odbijali, trujuÄi gozbe i abortirajuÄi embrijone, a uporni, veseli peÅ”aci postavljaju se nasuprot saobraÄaju, predstavljajuÄi tako prvu i najvidljiviju dnevnu lekciju iz stava prosto nemoj.
Ne govoriti predstavlja pripremnu metodu za ne. Vežbati neizricanje znaÄi vežbati nesavitljivost, tim pre ukoliko smo u gomili. Ciceron je napisao cum tacent, clamant ā āÄuteÄi, oni viÄuā[1] ā i bio je u pravu: nikada nemojte pomeÅ”ati tiÅ”inu sa pristajanjem. Äutanje je podjednako Äesto znak zavere, koliko i pristanka. U prostoriji inaÄe prepunoj živahnih ljudi koji ne govore niÅ”ta i pomno posmatraju figuru autoriteta, tiÅ”ina predstavlja prvi zaÄetak misli neÄemo.
Ponekad se naÅ”e odbijanje ogleda u nepokretnosti. UsavrÅ”ili smo mirovanje pre negoli gibanje. Kao i bilo koje novoroÄenÄe, svako od nas je puÅ”tao da odrasli jurcaju oko naÅ”ih malenih tela, dok bismo zurili u detelinu ili ploÄice. Kao tinejdžeri gluvarili smo svuda i bilo je potrebno ObezbeÄenje da bi nas oterali. Videla sam tako da su se policajci, u zemlji prepunoj pasa lutalica, dosetili da je njihova glavna dužnost da im ne dozvole pristup javnim fontanama, a Äim bi ih oterali iz fontana na njihovo mesto bi doÅ”la druga grupa pasa. Isto je tako bilo biti tinejdžer u tržnom centru.
Ponekad, jedino moje sigurno mi pripada nama koji nismo, koji ne bismo, Äija tela ili duhovi nisu saraÄivali. To mi je usporilo, stajalo je naokolo, blokiralo put, imalo je skamenjeno lice dok su se drugi osmehivali postajuÄi sauÄesnici. JoÅ” i sada smo iÅ”Äezli, ne-pojavni, i u enigmi odbijanja otkrivamo da samostalno stvaramo sopstvenu nemoguÄnost da uopÅ”te pokuÅ”amo, Ā razboljevamo se, postajemo depresivni i nepomiÄni, usled nemilosrdnog kruženja kapitalistiÄkog da i prosto ne možemo, Äak i kad bismo pomislili da zaista hoÄemo. To je kao da je reka, koja je uvidela visinu svojih nasipa, odluÄila da ne želi da ih preplavi veÄ da ih nadmudri tako Å”to Äe presuÅ”iti.
Iako je taÄno da je odbijanje partner smrti ā mislim da je Meri Mekarti rekla da je Äak i piÅ”tolj prislonjen na glavu samo poziv ā smrt je isto tako partner odbijanju, kao opcija koja Äesto nije najbolja, ali ipak jeste opcija. Smrt kao odbijanje za materijal zahteva samo život, koji, ukoliko ga uslovi koji inspiriÅ”u odbijanje uÄine dovoljno jeftinim, može postati ponovo dragocen ukoliko se birano i herojski upotrebi kao ne.
Poezija je ponekad ne. Njena relativna tiÅ”ina je pritajena forma pevanja negacije. Njen beg u prostranstva unutraÅ”njosti, u svetu grozniÄavog spoljaÅ”njeg kretanja, ponekad je naÄin da se stoji u mestu. Poezija je polu-popularna kod tinejdžera i revolucionara i dobra je za suprotstavljanje, za izgovaranje onoga Å”to je suprotno od neÄeg drugog, nudeÄi besmisao naspram smisla i nalazeÄi smisao uprkos užasnom besmislu sveta. Od svih pesama koje izgovaraju ne, pesma venecuelanskog pesnika Migela Hamesa Protiv policije, u prevodu Giljerma Pare, najelegantniji je izraz odbijanja:
Protiv policije
Moje Äitavo Delo upereno je protiv policije
Ako piŔem pesmu o Ljubavi, ona je protiv policije
Ako pevam o nagosti tela, pevam protiv policije
Ako od ove Zemlje naÄinim metaforu, biÄe to metafora protiv policije
Ako govorim neobuzdano u svojim pesmama, govorim protiv policije
A ako uspem da naÄinim pesmu, to je uprkos policiji
Nisam napisao niti jednu reÄ, stih, niti jednu strofu, a da to nije protiv policije
Sva moja proza je protiv policije
Moje Äitavo Delo
UkljuÄujuÄi i ovu pesmu
Moje Äitavo delo
Upereno je protiv policije.
Pesnici su slavobitno uspevali da se smeste, izmeÄu monaha i svetaca, u klasu eksperata za odbijanje. Emili Dikinson, Gvendolin Bruks, Džordž Open, Amiri Baraka stoje u tom panteonu, govoreÄi āne želimā, u panteonu onih koji su ponekad svoje lovorike nosili poput krune od trnja. Panteon onih koji nisu hteli, neÅ”to je najbolje Å”to crkvena poezija ima da ponudi. To je hram okaÄen mirisima žrtvovanih književnih karijera, pretrpan obaveÅ”tenjima o bakrotima pred ciniÄnim kulturnim kapitalom, ugrejan na vatri unutrÅ”anjosti, u kome obitavaju najpoznatiji i najnoviji. U njemu neÄete naÄi poeziju oblikovanu u kukaviÄko možda, fluorescentno da, ili sladunjavo, kolaboracionistiÄko, reakcionarno, elitistiÄko i oÄajniÄko uradiÄu-Å”ta-god-da-zahtevaju-od-mene.
Volim ne. Pomalo podseÄa na obrnutu mantru (om). Tajnovito je, prenosivo i radeno. Ono diktira logiku mog stvaralaÅ”tva, a i kada se greÅ”kom izgovori postoji neÅ”to divljenja vredno u njegovom zvuÄanju. Ali Äak i najveÄi od pesnika odbijanja možda ga pomalo ironiÄno koriste, jer vrlo Äesto odbijeno samo pojaÄava ono Å”to se ne odbija. Ne jednog pesnika vrlo je Äesto zapravo da umotano u ljuÅ”turu tog ne. Ne jednog pesnika je ponekad, ali retko, ne upuÄeno pesmi, dok je ÄeÅ”Äe upuÄeno svim užasnim pejzažima i skupinama izvan pesme. To je ne upuÄeno banalnostima hemije i ratovima, ne zaposlenju i legalizmima, ne bednim ustrojstvima istorije i zemlji zasiÄenoj pohlepom.
Ponekad poezija svoje odbijanje izvodi kroz formalne strategije, a od tih formalnih strategija odbijanja, najprostija je poetska tehnika koju zovemo āobrtanje sveta naglavaÄkeā. Ova pesma Volta Vitmena, nazvana āTranspozicijeā, poÄiva na obrtanju kao sprovedenom odbijanju:
Neka reformatori siÄu sa podijuma na kojima veÄito
—kukumavÄe ā neka se idiot ili luda pojavi na svakom
—podijumu;
Neka sudije i kriminalci zamene svoja mesta ā neka Äuvari zavrÅ”e
—u zatvoru ā zatvorenici nek u svoje ruke
—uzmu kljuÄeve;
A oni Å”to nemaju poverenja ni u roÄenje ni u smrt ostale nek vode.
āTranspozicijeā izvrÄu druÅ”tvene klase tako da se struktura koja ih omoguÄava ogoljava kao neodrživa. Vitmanova pesma je velikoduÅ”na i aktuelna jer svako ko je proÄita može da sprovede isti naÄin odbijanja, može da napiÅ”e sopstvene transpozicije. Evo i kako: uzmite postojeÄi svet i okrenite ga naopaÄke. Ili uzmite ono Å”to postoji i pretvorite ga u ono Å”to ne postoji. Ili uzmite ono Å”to ne postoji i pretvorite u ga ono Å”to postoji. Ili uzmite ono Å”to postoji i protresite ga sve dok mu promena ne ispadne iz džepova. Ili uzmite bilo koju hijerarhiju i elemente sa njenog dna smestite u kategorije na njenom vrhu. Ili uzmite viÅ”e razliÄitih hijerarhija i pomeÅ”ajte njihove sastavne delove.
Bertold Breht u svom eseju iz 1935. āPet teÅ”koÄa u pisanju istineā[2] navodi odeljak staroegipatske pesme kojom se stvari potpuno obrÄu naglavaÄke:
I tako bi: plemiÄi tuguju, a sluge se raduju. Svaki grad reÄe: isterajmo moÄne napolje. ProvaliÅ”e u dvore i pobacaÅ”e spise. Robovi postaÅ”e gospodari.
I tako bi: sina uglednog Äoveka viÅ”e ne mogoÅ”e prepoznati. Dete gospodarice postade sin njene služavke.
I tako bi: moÄnike vezaÅ”e za žrvanj. Oni koji nikada dana ne videÅ”e, izaÄoÅ”e na svetlo.
I tako bi: kutije siromaha od ebonovine razbiÅ”e, a drvorede bogataÅ”a sasekoÅ”e i pretvoriÅ”e u krevete. Pogledajte: glavni grad se sruÅ”i zaÄas. Pogledajte, siromasi postadoÅ”e bogati.
Breht je napisao o ovoj pesmi: āOvaj opis je znaÄajan utoliko Å”to predstavlja onu vrstu nereda koji moraju delovati privlaÄno svim potlaÄenima. Ipak, namere pesnika nisu transparentne.ā SlužeÄi se obrtom, ova pesma uspeva da se saÄuva od politiÄkih opasnosti direktnog poziva na menjanje sveta dokĀ istovremeno približava ono Å”to se Äini nemoguÄim samim tim Å”to ga zamiÅ”lja. Nakon Å”to je nepoznatom poretku prireÄena kognitivna proba unutar sigurnog prostora pesme, viÅ”e ne delu sasvim nemoguÄe da gravni grad za Äas može da se sruÅ”i, ili da sirotinja postane bogata. Ali osim kognitivne, ruÅ”enje grada sada postaje i druÅ”tvena proba: jer se njegova inscenacija nije odigrala u svesti samo jedne osobe, veÄ je podeljena, a kroz gest deljenja želja iskazana u pesmi ā buduÄi da njeno ispunjenje podrazumeva druÅ”tvenu pretpostavku kolektivnog napora ā koraÄa ka svojoj izvedbi.
Odbijanje, koje je samo ponekad poezija, ne mora biti ograniÄeno na poeziju, a izvrtanje sveta naopaÄke, Å”to Äesto jeste poezija, ne mora da se zadrži samo na reÄima. ReÄi su korisne za preokretanje sveta zato Å”to su jeftine, obiÄne, prenosive, darežljive i niÅ”ta nam se previÅ”e straÅ”no neÄe desiti ako ih koristimo pogreÅ”no, za razliku od Å”ibica ili maÄeta. Poezija je, pak, saÄinjena od ideja, figura, tropa i sintakse podjednako koliko i reÄi. Možemo stvarati poeziju i bez jezika zato Å”to je jezik, kao poligon za uvežbavanje poezije, otvorio vrata za drugaÄiju pesmu ā pesmu predmeta, pokreta, okruženja i njihovog rasporeda. To ne znaÄi da je pesniÅ”tvo samo uvežbavanje preokretanja sveta: pokuÅ”ajte sada da stolicu stavite na glavu.
Prenosi i obrtanja, makar samo na trenutak, poriÄu a potom i preureÄuju svet. Na isti naÄin poezija preureÄuje reÄnik: jedno āprotivā poricaÄkog pesnika, predstavlja istovremeno jedno pokretno i snažno āzaā, proÅ”irujuÄi negaciju do genijalnog i naspramnog, do nepredviÄenih kolapsa i ukljuÄenja. Ove reÄi znaÄe neÅ”to drugo, ili kao Å”to je napisao britanski pesnik Å on Boni:
NaÅ”a reÄ za Satanu nije i njihova reÄ za Satanu. NaÅ”a reÄ za Zlo nije i njihova reÄ za Zlo. NaÅ”a reÄ za Smrt nije i njihova reÄ za Smrt.[3]
Ogroman je prostor za znaÄenje unutar āneā izgovorenog na osnovu veliÄanstvene logike poricanja poretka sveta. PesniÄko ne može da zaÅ”titi potencijalno da ā ili preciznije, pesniÄko ne može zaÅ”tititi pakleno da, ili bilo kakvu varijaciju tog pakleno da. Na ovaj naÄin, svaka pesma protiv policije takoÄe je baÅ”tinik ljubavi prema svetu.
Preveo sa engleskog Marko JovanoviÄ
[1] Iz Ciceronovih āGovora protiv Katilineā.
[2] Brehtov esej ukljuÄuje i ovaj koristan savet: āOni koji su protiv faÅ”izma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog barbarstva koje od barbarstva i potiÄe, liÄe na ljude koji hoÄe svoje parÄe teletine, ali da tele ne bude zaklano. Oni hoÄe da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego Å”to meso iznese na stol. Oni nisu protiv posedniÄkih odnosa koji dovode do barbarstva,veÄ samo protiv barbarstva. Oni dižu svoj glas protiv barbarstva i Äine to u zemljama gdje vladaju isti posjedniÄki odnosi, ali gde mesari i dalje peru ruke pre nego Å”to iznesu mesoā.
[3] Sa bloga Å ona Bonija, āNapuÅ”tene zgradeā.
En Bojer je ameriÄka pesnikinja i esejistkinja. RoÄena u Topeki, Kanzasu, 1973. godine. Objavila je pet knjiga: The Handbook of Disappointed Fate (2018), Garments Against Women (Ahsahta Press, 2015), za koju je 2016 nagraÄena Community of Literary Magazines and Presses Firecracker Award, My Common Heart (2011), The 2000s (2009) i The Romance of Happy Workers (Coffee House Press, 2008). Predaje na UnmetniÄkom institutu Kanzas Sitija od 2011. Dobitnica je Whiting nagrade za 2018. godinu. Živi u Kanzas Sitiju, Misuri.
Izbor iz njene poezije “Romansa sreÄnih radnika”, objavljen je na Rizomu na sledeÄem linku.