Prvi broj, konačno! – Stevan Bradić 3


Dizajn naslovne strane: Luka Prstojević


Rizom je konačno zadobio svoju štampanu varijantu! Časopis koji je pred vama rezultat je dugogodišnjeg rada grupe ljudi koji su smatrali da je važno da se otvori prostor na kome bi, bez posredovanja ma koje dosadašnje uredničke volje, bilo moguće podeliti ideje o književnosti, filozofiji i društvu. Cela priča je počela u Novom Sadu 2013. godine, kada je autor ovih redova, u saradnji sa vizuelnom umetnicom, Milicom Denković kao snimateljkom, odlučio da napravi nekoliko klipova o knjigama koje je tada čitao. Stvar je, naravno, tekla sporo, budući da je počivala isključlivo na entuzijazmu, a bilo je potrebno pronaći lokacije, prirpemiti sadržaje, obezbediti opremu, montirati snimke, postaviti ih na internet itd. Prvi snimci nisu bili isuviše kvalitetni, nisu ni mogli biti, ali bilo je važnije da se naprave i postave kako bi priča konačno krenula, bila nam je važnija sama stvar od tehničke forme, koja se vremenom ionako mogla usavršavati. Tako je pokrenut i Youtube kanal Mračne komore, prva zvanična platforma koja će narednih godina prerasti u organizaciju, a kojoj će se vremenom i u različitim periodima pridruživati i drugi autori i autorke, poput Nikole Oraveca, Jasne Radojičić, Marka Bogunovića, Sonje Jankov, Branislava Živanovića i Jelene Anđelovski. Ova organizacija je odgovorna za sve događaje i sadržaje koje ćemo organizovati narednih godina. Naziv je predložen kao metafora iz domena fotografije, budući da smo se bavili proizvodnjom klipova o književnosti, i smerala je na onaj još uvek do kraja nerazjašjeni prostor naše subjektivnosti, kroz koji iskustvo mora da prođe da bi iz njega nastao umetnički, teorijski ili kritički tekst. Neki od pomenutih autora i autorki su vremenom postali deo stalne postave Mračne komore, dok su drugi smanjili učestalost svoje participacije, sa mogućnošću da je u bilo kom trenutku obnove.

Budući da je obraćanje kameri bilo samo pola priče o napisanom i pročitanom, sledeći logičan korak bilo je organizovanje javnih čitanja i razgovora o književnosti. Format je morao biti dijaloški budući da su uobičajene „književne večeri“ predstavljale duge i često dosadne monologe o novoobjavljenim knjigama, dok su čitanja najčešće bila organizovana kao kolektivni nastupi velikog broja autora i autorki, na kojima nije bilo moguće steći celovitiji uvid u njihovo zasebno stvaralaštvo. Razrešenje ove situacije videli smo u organizovanju događaja na kome bi učestvovalo po dvoje autora/ki i koji bi kroz razgovor sa moderatorom predstavljali svoja dela, ali i svoja shvatanja o pisanju, izdavanju knjiga i iskustvima iz književnog života. Zbog sučeljavanja različith mišljenja ovi su događaji poneli naziv Nesaglasnost i trajali su na mesečnom nivou 2016. do 2018. godine, a na njima je učestvovalo preko 40 književnika/ca novije generacije, iz cele Srbije. Iako su trenutno pauzirani, ovi događaji će se nesumnjivo nastaviti, u sličnom formatu i sa širim spektrom učesnika/ca.

Konačno, svemu ovome bilo je potrebno dati neku vrstu krovne platforme, koja bi obuhvatala video klipove, razgovore i tekstove koje smo pisali i čitali, kroz decentriranu mrežu sa mnoštvom čvorišta, bez privilegovanja bilo koje pojedinačne tačke. Opisana logika pripadala je, naravno, rizomatskoj strukturi, koju su, kao što je poznato, u filozofskom smislu razvili Ž. Delez i F. Gatari. Zato smo 2017. godine postavili onlajn portal Rizom, u vidu elektronskog časopis za književnost, filozofiju i društvenu teoriju, ali koji ne bi funkcionisao kao klasična publikacija, već kao mesto presecanja različitih medija i sadržaja, sa potencijalom da se dalje otvara za nove.

Konačno, ove godine su se stekle okolnosti da se ovom decentriranom telu pridruži i materijalna publikacija, časopis koji će poneti njegovo ime, i time mu omogućiti da opstane i kada se računari ugase, a internet prestane da struji.


Jay Wennington, Unsplash archive


Prvi broj štampanog Rizoma donosi temat o savremenoj američkoj poeziji, koji je u delovima već postavljan na portalu. Za tako nešto imali smo više razloga, a prvi je činjenica da se savremena poezija, a pogotovo poezija mlađih autora/ki, retko ili skoro nikada ne prevodi na naš jezik. Na osnovu toga lako je zakuljučiti da su autori/ke zastupljeni u ovom tematu prvi put prevedeni, a to znači i prvi put uvedeni u našu kulturu (sa izuzetkom Luiz Glik). Potom, ovaj temat predstavlja celovit blok tekstova, koji su međusobno povezani, sa pratećim prevodima eseja i intervjua, koji ih dopunjavaju, bili oni pesnički ili teorijski i društveni. U tom smislu možemo da kažemo da je to naš najozbiljniji dosadašnji poduhvat. Njega sam priredio, najvećim delom, tokom svog boravka u Americi, na jesen 2019. godine, kada sam kao Fulbrajtov istraživač boravio na Univerzitetu Ilinois u Čikagu, proučavajući odnos modernističke poezije i tržišta (čitajući pisma i drugu arhivsku građu pisaca poput Ezre Paunda i T. S. Eliota), zbog čega se i prateći eseji temata bave pomenutom problematikom, bez koje se, smatram, teško uopšte može razumeti moderna umetnost. Paralelno sa mojim istraživanjem, u vremenu koje bi mi preostajalo i koga nije bilo na pretek, preturao sam biblioteke i knjižare u potrazi za savremenim američkim pesništvom, za onime što do nas još nije doprlo, a što se odigrava u sadašnjem trenutku, dakle, što je živo, dinamično i vredno pažnje. Na ovaj način došao sam do autora i autorki koji su pred čitaocima, ne pretendujući da pružim sveobuhvatan ili merodavan presek trenutnog stanja, već prosto presek do koga sam mogao da dođem u okolnostima u kojima sam se našao – od univerzitetske biblioteke Richard J. Daley, preko Poetry Foundation-a, Newberry biblioteke, pa do knjižara Myopic, Volumes i Quimby u Wicker parku. Vodio sam takođe računa da zastupljeni glasovi budu manje ili više prepoznatljivi u samoj SAD, da predstavljaju različite poetike, kao i različite zajednice (što je relativno bitan faktor u savremenom američkom pesništvu, o čemu nam u intervjuu svedoči i pesnik Danijel Borzucki). Nadam se da sam na ovaj način našim čitaocima i čitateljkama omogućio makar delimičan uvid u kompleksnost i raznovrsnost jednog zaista ogromnog književnog ekosistema kakav je američki, te da će se neke predrasude o „dominantnim“ poetikama bilo u Americi bilo kod nas na ovaj način raspršiti.

Tematski broj otvaramo poezijom ovogodišnje dobitnica Nobelove nagrade Luiz Glik, koju sam prevodio još 2017. godine, i koja se među prvima našla na našem portalu. Nakon toga dolazi esej Danijela Morisa o njenom pesništvu, u kome se analiziraju njegove karakteristike, postupci i teme, čime nam se njeno stvaralaštvo približava i na kritičko-teorijski način. Ostali pesnici i pesnikinje izloženi su po starosnoj dobi, pa će odmah posle Glik, doći Ričard Sajken, jedan od autora koje je Glik podržala kao članica žirija Jejlove edicije za mlade pesnike. U njegovom stvaralaštvu možemo prepoznati i određenu oporost blisku Glikinim analizama emotivnih odnosa među ljubavnicima, kao i prizemnost problematike, koja se ipak razrešava kroz neku vrstu jezičke epifanije. Potom sledi afroamerički pesnik Terens Hejs, majstor pesničke forme, čiji vezani stih mi je delovalo skoro nemoguće preneti na naš jezik. Problematika kojom se bavi je prevashodno društvena, on svedoči o nasilju i rasnim relacijama u savremenoj Americi, o poziciji afroamerikanaca i, konačno, o rasi kao političkoj konstrukciji koju je primoran da živi. Nakon Hejsove, sledi poezija En Bojer, pesnikinje bliske avangradnom pesničkom pokretu Flarf. U svom ranom stvaralaštvu ona razvija društveno kritičku percepciju sa femističkih i levičarskih pozicija, oslanjajući se na apsurdne, neočekivane i komične jezičke konstrukcije. Njeno potonje stvaralaštvo dalje zaoštrava društvenu kritiku, baveći se problemima revolucionarnog delovanja u modernom svetu, otpora policiji i moći, ali progovara i o ličnoj borbi sa bolešću. I sledeći pesnik zastupljen u ovom izboru, Danijel Borzucki, nastupa sa društveno kritičkih pozicija, ali je njegovo stvaralaštvo lišeno komike, a bavi se prevashodno ekstremnim oblicima nasilja koje trpi Latinx zajednica u Americi. Njegova se poezija bliži narativnosti i upravo zato postaje transparentna i komunikativna, artikulišući naporecivi zahtev za pravdom i dostojanstvom nedokumentovanih migranata i migrantkinja, radnika i radnica, i njihovih porodica, kao i svih onih koji se angažuju u njihovoj odbrani. Pored poezije, Borzucki je takođe dao intervju za Rizom u kome komentariše svoju poetiku, društveni angažman, ali i daje određene uvide o načinu na koji funkcioniše književno polje u SAD (čitalačka publika, izdavaštvo, tiraži i sl). Nakon njegove, dolazi poezija latinoameričke pesnikinje Ade Limon, koja se po mnogo čemu nalazi na sličnoj poetičkoj ravni kao i Luiz Glik, sa minucioznim radom na jeziku i intenzivnim fokusom na međuljudskim i ljubavničkim odnosima, ali je sada ovaj pogled predodređen njenim društvenom pozicijom i kulturnim nasleđem, pa tako izmešten i društveno zaoštreniji. Patriša Lokvud je sledeća autorka u tematu, sa svojim fantastičnim jezičkim intervencijama i humorom po kome je postala poznata, prvo na internetu i Tviteru, a potom i u najširim čitalačkim krugovima, bilo svojom poezijom ili prozom. Ona svedoči o preklapanju novca i kulture, o komodifikaciji obrazovanja, i problematizuje rodne relacije moći upisane u jeziku. Prevođenje njenih pesama bilo je posebno zahtevno zbog drastičnih sintaksičkih preloma i jezičkih igara koje su teško prenosive na druge jezike. Tao Lin je još jedan autor koji je stekao prepoznatljivost putem interneta, ali sada možemo govoriti o svesnom eksperimentisanju sa medijskom kulturom SAD, o pokušajima da se u postojećim kanalima komunikacije izvrši intervencija njihovim alatima, kako bi se književni tekst plasirao čitalaštvu (zbog čega je i trpeo izvesne kritike). Njegova poezija, međutim, svedoči o usamljenosti modernog čoveka u njegovim neveštim, a ponekad i komičnim pokušajima da je prevlada kroz ljubav. Naredni autor, Tomi Piko, pesnik je indijanskog porekla (nacija Kumejaj), koji veoma vešto, kroz ironijsku distancu, suočava svoj etnički, seksualni i pesnički identitet, razlažući njihove međusobne kontradikcije. Obraća nam se u razgovornom tonu, naizgled na neposredan način, ali raspravljajući o dramatičnim pitanjima prirode i prirodnosti, odnosno o njihovoj arbitrarnost, društvenoj konstruisanosti i opresivnosti. Poeziju temata zaključuje stvaralaštvo indijsko-američke pesnikinje Aditi Maćado, čiji izraz možemo videti kao neku vrstu jezičke lavine, strukturirane asocijativnim čvorištima, kakva su mesto žene i njenog odrastanje i oblikovanja u modernom društvu, značaj novca za sve moguće ljudske transakcije i problem govora sa njegovim implicitnim disciplinarnim preprekama i tokovima. Temat zaokružujemo esejom Dženifer Ešton, profesorke sa Univerzitetu Ilinois u Čikagu, u kome se obrađuje savremena američka pesnička scena iz perspektive estetskog rada, a stvaralaštvo pojedinih zastupljenih autora i autorki se eksplicitno komentariše. Ovaj tekst daje sveobuhvatniju perspektivu na pomenutu poeziju od bilo čega što sam lično mogao da pružim.

Ostatak Rizoma sačinjavaju dragoceni eseji Danijela Spoldinga i Nikol Dembi o umetnosti, tržištu i ulozi države u svemu tome, potom intervju sa Džulijanom Stalabrasom, jednim od vodećih marksističkih teoretičara umetnosti, esej Alison Gibons o kraju postmodernizma, vesti koja izgleda još nije dospela do mnogih kutaka naše književne i umetničke scene, esej Marka Bogunovića o politički aktuelnoj seriji Zavera protiv Amerike, zasnovanoj na motivu alternativne istorije, potom intervju koji sam 2019. godine uradio u Čikagu sa aktivistima Sindikata autonomnih stanara, a koji svedoče o situaciji sa krovom nad glavom u Americi (u periodu pre pandemije). Broj smo zatvorili prikazima aktuelnih dela proze, poezije i filozofije, najmlađih autora i autorki, Luke Rudića, Adriane Dondo, Miloša Markova i Žike Petakovića. ­Na prevodima su pored mene radili Marko Bogunović, Dorotej Nešković i Marko Jovanović.

Rizom raste, rizom se širi i polako savladava sve prepreke.

Stevan Bradić


Brad Knight, Unsplash archive


Leave a Reply to Katarina Kovačević Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

3 thoughts on “Prvi broj, konačno! – Stevan Bradić