Maja Stojanac – Putovanja [književna.mašina]



Maja Stojanac

 

PUTOVANJA

1.
Sintija
zaželela sam se običnih stvari
neumorno slažem narandže u gajbice pokušavajući da napravim
red u glavi
učim se strpljenju na teži način simbolikom trojke štapova
za mene najteže arkane u tarot špilu
plaši me osećaj da ću stalno nešto da čekam
zarobljena geografijom ovog mesta
dok vreme prolazi

2.
šta misliš
koga sam ja stvarno izdala
i kada ćemo se opet naći u krugu vremena
koje otvara svoja vrata kada se poklopi pravi trenutak
hoćemo li se uopšte više videti
moje misli su ostale tik do onog prozora
kraj koga je uskisla zlatna jabuka petrovača kraj
prozora na koji se lepi belo vlažno perje
tada je za dugo vremena prekinut naš zdravi smeh
tada smo se zapravo razdvojili
prvi put
i dalje mi nije jasno šta se dogodilo
njegovo i moje moje i njegovo se razdvojilo
rozeta je napukla u svojoj osnovi
tako da više ne mogu da razaberem
čija je ova crna kupina krivice
u čijem džepu pulsira i gde je njeno zemljište
zaračvani smo kao jezik zmije kao dva puta što u bajkama braća biraju
nesretnici
na ovo sam mesto pobegla i tu nema šta da se doda
a sada sam u njemu zarobljena
i vreme prolazi svaki dan ga odlomim po komad dok
dok posmatram sa terase magistralu i ljude povratnike
i ljude kobne i one što žele da počnu ispočetka i
one veoma grešne

tako sve dok ne osetim veliku glad ili žeđ
negde na dnu stomaka

 

 

PRECI

zazivam ih svakodnevno nesvesnim gestovima
kosa mi se kod vrata uvija i grana u lokne
kao izvesnoj dalekoj ženi koja je slutila da će njene oči
skrivene ispod taloga vrele čipke i mirisa domaćeg sapuna
odjeknuti u mom zategnutom telu što miriše na kafu
hibiskus i omekšivač
tako je bilo odmalena
ovakve butine imala je moja prababa
nervoznu krv i tugu
svu u nagoveštaju
zadimljenu u sfumatu
zrnce istine što isparava pod jezikom

znam i na koga sam po ženskoj liniji
ovako slepa i do kosti sama
večno zaključana u obrvama
plačljiva


U PAUZI

Sintija
pletena prostirka poda mnom otvara topla sazvežđa
što prekrivaju bolna mesta i pretvaraju ih u zvezde
bila si u pravu
svuda je ostala zemlja sa mirisom tamne paprati
teške marame ulja za sunčanje biljni parfemi
volšeban su deo pesme
položaj sunca određuje mesto čežnje
pod talogom mokre i guste kose
to svedoči da ovo mesto gde si jednom čekala Mahmuda
pripada čistoj lirici


Maja Stojanac rođena je 1994. godine u Novom Sadu.  Osnovne akademske studije završila je na Odseku za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je trenutno na master akademskim studijama. Piše i objavljuje poeziju u domaćim i regionalnim zbornicima i na internet portalima. U okviru 35. Festivala mladih pesnika u Zaječaru, kao pobednica, objavila je zbirku pesama Pisma Sintiji. Živi u Novom Sadu. Radi kao novinarka na Radio – televiziji Vojvodine.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *