U radu se na temelju suvremenih književno-teorijskih rasprava o svjetskoj književnosti propituju dometi, ograničenja i upotrebljivost nacije, odnosno nacionalne književnosti, kao temeljne književno-historiografske kategorije. Iznosi se pregled rasprava koje su tijekom posljednjih četvrt stoljeća otvorene integracijom analize svjetskog sistema Immanuela Wallersteina u književnu teoriju gdje su na historijsko-materijalističkom dijelu teorijskog spektra ključni doprinosi bili oni Franca Morettija i Warwick Research Collectivea. Razrađuju se koncepti koje su uveli spomenuti autori te se oni koriste za propitivanje odnosa nacije i književnosti koncipiranog u kanonskom modernizmu, odnosno u teorijskim opservacijama T. S. Eliota, kao i za kritiku kategorijalnog aparata karakterističnog za velik dio post-socijalističke humanistike. Na ovaj se način razvija teorijski i historiografski okvir kojim se adekvatnije može pristupiti suvremenom srpskom pjesništvu kao integralnom dijelu suvremene svjetske književnosti, odnosno književnosti suvremenog svjetskog sistema. Druga polovica rada taj okvir koristi kako bi ponudila pomno čitanje i kritičku obradu zbirke Stevana Tatalovića Malme u afektu objavljene 2021. godine u Beogradu. Rasprava o ovom književnom tekstu otkriva diskurzivne strategije, formalne adaptacije i književne postupke koji su korišteni u zbirci kako bi se u kontekstu suvremenog svjetskog sistema i za njega karakterističnih društvenih fenomena na književno uvjerljiv način reartikulirao i tom kontekstu prilagodio niz političko-estetskih problema naslijeđenih iz perioda modernizma i šireg historijskog konteksta socijalističke društvene izgradnje. Rasprava o Tatalovićevoj poeziji također otkriva i karakteristična diskurzivna ograničenja, historijski uvjetovana post-socijalističkim transformacijama svjetskog sistema, s kojima je suočena suvremena književna proizvodnja, te ukazuje na Tatalovićeve strategije da im se prilagodi ili ih prevaziđe.  

Ključne reči: suvremena poezija, modernizam, Stevan Tatalović, književna teorija, nacija, svjetski sistem, Immanuel Wallerstein, periferija, rad, migracije

I

U predavanju iz 1943. godine, naslovljenom „Društvena funkcija poezije“, T. S. Eliot ističe kako „Nema umjetnosti koja je tvrdoglavije nacionalna nego što je to poezija“ (439)[1]. Eliot je ovaj sud u istom obliku iznio i u nacrtu govora koji je te godine trebao održati u Reykjaviku te ga ponovio i dvije godine kasnije u još jednom, iako različitom, predavanju pod istim naslovom održanom u Parizu. Očigledna je, dakle, Eliotova namjera da zadrži i istakne ovaj sud, kao i teorijske opservacije koje su uz njega vezane. Neke od tih opservacija opisuju neodvojivost pjesništva od njegove „lokalnosti“, njegovu čvrstu uklopljenost u konkretna historijska iskustva pojedinaca u zajednici, kao i uvjerenje u njegov doprinos razvoju jezika (nacionalne) zajednice kojim se takvim iskustvima daje oblik u kojem ih se čini spoznatljivima i artikulira kao zajednička. No stavimo zasad na stranu ove sofisticiranije elemente Eliotovog mišljenja o poeziji kao nacionalnoj, a koji ukazuju na to da je Eliotovo „nacionalno“ možda bolje čitati uže i politički labavije, kao već spomenuto „lokalno“, te se zadržimo na razini površinske sentencioznosti njegovog suda. Primijetit ćemo da taj sud predstavlja neku vrstu historiografskog, recepcijskog, filozofskog common sensea književnosti – nju, općenito govoreći, uvijek i „spontano“ čitamo kao nacionalnu. Možemo s time na umu reći da se kod Eliota ovdje radi više o usputnoj opasci nego o presudnom uvidu i da je fenomen na koji se ta opaska odnosi odavno već i duboko upisan u metaknjiževne kategorije i koncepte kojima se književnost proizvodi kao institucija i posreduje kao aspekt kulture neke zajednice: od dominantne koncepcije književne historiografije kao historiografije nacionalnih književnosti, do načina na koji se u školskim kurikulumima pažnja gotovo isključivo poklanja nacionalnoj književnosti kao herderovski shvaćenoj ekspresiji jedinstvene nacionalne povijesti.[2] Ta je koncepcija ovim putem svakako upisana i u recepcijske navike i očekivanja pojedinačnih čitatelja te kao takva ima ideološku sposobnost da reproducira naciju kao misaonu figuru i identifikacijski referent, te na taj način učvršćuje nacionalni imaginarij i kroz svakodnevne prakse održava na životu naciju kao dobro poznatu „zamišljenu zajednicu“ Benedicta Andersona.

Upravo zbog opstojnosti te koncepcije i žilavosti s njome povezanih pretpostavki epigram koji otvara zbirku pjesama Stevana Tatalovića Malme u afektu, objavljenu 2021. godine u Beogradu, djeluje u svom pjesničkom kontekstu neočekivano i začudno, gotovo iščašeno. Radi se o kratkom odlomku preuzetom iz posljednjeg poglavlja knjige Immanuela Wallersteina objavljene 2004. godine na engleskom jeziku, a bez da zasad citiramo epigram i ulazimo u pomno čitanje, njegova začudnost mogla bi se objasniti na dva načina. Prvo, ona bi se mogla pripisati upadljivoj diskrepanciji između dva tipa diskursa – poetskog i teorijskog (tj. društvenoznanstvenog). Ako postoji književna forma koja je u stanju apsorbirati i bez spomenute začudnosti integrirati strano tijelo nekog „vanjskog“ diskursa, onda je to, naučili smo odavno od Mihaila Bahtina, roman, a ne lirska pjesma. Postupak, dakle, koji diskurs društveno-humanističke znanosti postavlja na mjesto epigrama, odnosno okvira za čitanje jedne zbirke poezije, na tu začudnost eksplicitno računa i na taj način u kontekstu zbirke proizvodi novi označitelj na koji treba obratiti pažnju.

Drugo, pažnju bi svakako trebalo obratiti i na implikacije koje za zbirku ima jedan od podređenih označitelja koji je uveden u epigramu, odnosno trebalo bi sagledati i razumjeti konotacije samog imena Immanuela Wallersteina od kojeg je epigram preuzet. Radi se, naravno, o teoretičaru, sociologu, političkom ekonomistu i historičaru čiji je rad tijekom dugih desetljeća druge polovice dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća, između ostalog, presudno doprineo i onome što bismo mogli nazvati „transnacionalnom paradigmom“ u znanosti čija su tema društvo i čovjek.[3] Wallersteinov glavni teorijski doprinos jest utjecajan oblik teorije svjetskog sistema, odnosno analize svjetskog sistema. Jedan od ključnih aksioma ovog analitičkog modusa jest da nacija nije adekvatna jedinica analize pri promatranju fenomena moderne društvene povijesti, odnosno da „nacionalne“ fenomene nije moguće objasniti bez postavljanja same nacije u odnos s nadređenom sistemskom dinamikom koja se odvija u okviru svjetskog sistema (svijeta-sistema) koji ne mora nužno, ali već neko vrijeme to čini, geografski obuhvaćati čitav globus. Možemo se već sada, bez da detaljnije ulazimo u Wallersteinovu teorijsku aparaturu, vratiti na Eliotov sud s početka. Ako bi i bilo opravdano tvrditi, uz teorijsku opreznost i dodatna pojašnjenja kojih kod Eliota ne nedostaje, da je poezija „najtvrdoglavije nacionalna“ od svih umjetnosti, taj sud gubi na značenju ako uzmemo u obzir Wallersteinov uvid – a to je da već i sama nacija nije „tvrdoglavo nacionalna“, nego je društveni fenomen čija se povijesna dinamika, promatrana kroz adekvatan analitički modus, pokazuje presudno ovisnom o njenom položaju unutar nadređenih sistemskih cjelina.

No moguće je, naravno, čak i nakon ove uvodne problematizacije nacije kao fundamentalnog lokusa književne proizvodnje – kako je shvaća i Eliot u svom sudu, a svakako i idealni tip „prosječnog čitatelja“, čitateljski i misaono odgojen unutar nacionalne paradigme – postaviti pitanje kakve to sve zapravo veze ima s književnosti, ili u kontekstu ovog zbornika, sa srpskim pjesništvom „poslije neoavangarde“. Odgovor je jednostavan, i opet dvostruk: s jedne strane, upravo je utjecaj Immanuela Wallersteina bio presudan za neke recentne književnoteorijske debate i pomake u polju bez kojih je, po našem mišljenju, nemoguće shvatiti na što se točno književno-periodizacijska odrednica „poslije neoavangarde“ i književno-sociološka odrednica „srpsko pjesništvo“ referiraju. S druge strane, upravo je pjesnik Stevan Tatalović u tkivo srpske poezije poslije neoavangarde direktno upisao označitelj „Immanuel Wallerstein“. Tako da je rasprava o implikacijama tog upisivanja motivirana kako realno postojećom književnom teorijom, tako i realno postojećom književnom praksom i trebala bi poslužiti ne samo kao oslonac za razumijevanje spomenute Tatalovićeve zbirke, već i književno-historijskog i društveno-historijskog konteksta u kojem je nastala.

U nastavku ćemo stoga posvetiti pažnju obama navedenim aspektima ovog odgovora. Najprije ćemo ponuditi sažet pregled dijela spomenutih književnoteorijskih diskusija koje bi, naše je mišljenje, trebalo izuzetno pozorno proučiti i proraditi upravo u kontekstu jugoslavenskih post-socijalističkih država u kojima je upravo u tom periodu, poslije neoavangarde, dominantna ideološka forma postala identitetska politika poznata pod nazivom nacionalizam. A nakon toga, pokušat ćemo u tom okviru ponuditi i čitanje Tatalovićeve druge pjesničke zbirke Malme u afektu kako bismo ukazali na njene doprinose poetskoj formi i javnom diskursu u istom periodu.

II

Da bismo produbili gornje napomene o naciji kao kategoriji koja je hermeneutički presudna kako za recepciju, tako i za metodiku, historiografiju, pa i samu kritiku i proizvodnju književnosti, nije se naodmet prisjetiti teorijske opservacije Fredrica Jamesona iz Političkog nesvjesnog / The Political Uncoscious: Narrative as a Socially Symbolic Act (1981), jedne od najvažnijih njegovih književnoteorijskih knjiga. Na samom početku, u predgovoru, Jameson tako navodi kako svaka historicistička operacija može slijediti dva puta: s jedne strane, put objekta, tj. put konkretnih književnih formi i njihovih transformacija kroz povijest, te put subjekta, odnosno neopipljivu povijest kategorija i koncepata koje koristimo da bismo ovim prvima konceptualno pristupili i bili ih u stanju razumjeti (Jameson 1981: ix). Prema toj Jamesonovoj podjeli, rasprava o naciji kao književno-historiografskoj kategoriji svakako slijedi drugi navedeni put. Ključno pitanje koje ona zaziva treba postaviti eksplicitno: koja su konceptualna ograničenja nacije, odnosno nacionalne književnosti, kao jedne od osnovnih književno-historiografskih i recepcijskih kategorija i, s obzirom na ta ograničenja, koliko je sama kategorija opravdana i upotrebljiva?

 U kontekstu zbornika o srpskoj poeziji poslije neoavangarde, ovo pitanje trebalo bi biti jedan od glavnih alata teorijske autorefleksije budući da se radi o historiografskoj kategoriji koja organizira i omeđuje kako konceptualni tako i tematski okvir knjige. Dovesti u pitanje kategoriju tog tipa, moglo bi se tvrditi, nužno znači i rezati granu na kojoj se sjedi, tim više što je, kako je višekratno naglašavano i na skupu koji je prethodio zborniku, građa obuhvaćena njome još nedovoljno istražena. No upravo zbog toga što se u našem kontekstu radi o intervenciji koja tek otvara i ispituje novo područje važno je biti oprezan oko automatskog preuzimanja kategorija ustaljenih unutar discipline konstituirane u ranijim historijskim momentima i s nekom drugačijom historijskom svrhom. Tim više što se u ovom slučaju radi o kategoriji koja predstavlja i središnji nacionalistički ideologem, odnosno središnji ideologem dominantnih ideologija u državama i društvima nastalim nakon pada jugoslavenskog socijalizma. Minimum teorijske i kritičke opreznosti zahtijeva stoga da ustanovimo, prije nego što počnemo govoriti o srpskom pjesništvu poslije neoavangarde, što sama Srbija, ili bilo koja analogna nacija u svjetskom sistemu, u istom periodu jest i što to znači za književnost. To ne znači u potpunosti odbaciti naciju kao upotrebljivu kategoriju, ali svakako znači ispitati kakva nam je koncepcija nacije s kojom, po dobro uhodanoj književno-historiografskoj navici, identificiramo dati pjesnički korpus te u kakvoj vezi s nacionalnim (nacionalističkim) društvenim imaginarijem stoje tekstovi koje analiziramo.

Drugim riječima, i konkretnije: koliko je opravdano u eri globalno integriranog svjetskog sistema, u eri uznapredovale i (barem donedavno) čvrsto konsolidirane globalne podjele rada i kapitalističke globalizacije, govoriti o naciji kao autonomnoj historijskoj determinanti? Koliko uopće „nacionalan“ može biti društveni imaginarij unutar kojeg se danas proizvodi neka formalna književna distinkcija? Nema potrebe ovdje ponovno otvarati sociološke ili kulturološke rasprave koje su bile aktualne krajem dvadesetog stoljeća te postavljati inicijalno i odavno iscijeđeno pitanje „hoće li zbog globalizacije nestati nacije“. Val globalizacijskog trijumfalizma karakterističnog za devedesete odavno je prošao i to se pitanje danas odgovara samo od sebe: nacija i nacionalni imaginarij su, u svim svojim pojavnostima i transformacijama, i dalje ovdje. Ako to i nije bilo sasvim jasno prije desetak godina, jasnije je danas kad je vidljivo da recentna društveno-politička previranja kako u zemljama jezgre tako i (polu)periferije uključuju jačanje društvenih pokreta i izborne pobjede tradicionalističkih političkih struja koji se uvelike oslanjaju na nacionalni imaginarij, retoriku „renacionalizacije“ i (relativnog) otpora ustanovljenom globalizacijskom poretku. U doba višestrukih ukrštenih kriza svjetskog sistema, nacija zamjetnom broju ljudi predstavlja sigurno tlo i obećanje slobode, neku vrstu stabilizacijske retro-utopije prikladne dobu koje je sa svim zrelijim utopijama raskrstilo. Pri čemu se nacionalni društveni imaginarij s današnjih tradicionalističkih, konzervativnih pozicija konstituira u opoziciji prema globalnom[4] i kao svoj osnovni politički sadržaj nudi pitanje autonomije – nacija je ideološki zamišljena (ili treba biti obnovljena) kao garancija autonomne povijesne egzistencije neke ekskluzivne, esencijalistički definirane zajednice. Globalizacija u doba sistemske krize pak ni izdaleka ne predstavlja više uzbudljivi potencijal, oslobođenje od statičnosti nacionalnog kroz hibridnost globalnog, već heteronomiju i otuđenje. Nije, naravno, teško prepoznati u ovoj formuli klicu teorije urote koja je bila karakteristična još za povijesne fašizme – apstrakciji, anonimnosti i integrativnim tendencijama kapitala suprotstavljeni su konkretnost, osobnost i jamstvo identitetske različitosti etno-kolektiva, koje navodno nudi nacija[5]. Ako danas više antisemitizam i nije ključna ideološka forma i klasični fašizam, moćna realpolitička sila u kojoj se realizira ovakav imaginarij sa svojim temeljnim opozicijama, epohalna povijesna katastrofa koju su potaknuli trebala bi biti dostatan poticaj da se s nacionalnim imaginarijem koji danas reaktivira spomenute opozicije postupa vrlo oprezno.

Jedan od načina na koji taj oprez možemo prakticirati unutar književne historiografije mogao bi biti i taj da ozbiljno shvatimo već spomenutog Immanuela Wallersteina – odnosno da povijest modernosti shvatimo kao povijest izgradnje jedinstvenog kapitalističkog svjetskog sistema, a modernu naciju kao simptom takvog povijesnog razvoja, a ne kao njegovu opoziciju, nedodirljivu transhistorijsku jedinicu oko koje je taj sistem rastao kao oko prirodne prepreke. Ako je na taj način promatramo, a posredno i kulturu koja se u njenom okviru proizvodi, postaje jasno da naciju u svjetskom sistemu iz strukturnih razloga ne možemo promatrati kao autonomnu jedinicu. Stupanj razvoja proizvodnje određene nacije, pa onda i njeno šire historijsko iskustvo, presudno su određeni položajem u svjetskom sistemu koji je najšire diferenciran na jezgru, poluperiferiju i periferiju. U književnoj historiografiji ova bitna činjenica vrlo se rijetko uzima u obzir. Dakle teza, ili čak bolje rečeno, apel koji bi ovdje trebalo ponuditi jest da bi se to moralo promijeniti i da prije nego što govorimo o srpskoj, hrvatskoj, francuskoj, nigerijskoj ili bilo kojoj drugoj nacionalnoj književnosti moramo uzeti u obzir da, iz perspektive teorije svjetskog sistema, govorimo o jezgrenoj, perifernoj ili poluperifernoj nacionalnoj književnosti. To ne samo da nam daje precizniji historiografski, materijalistički utemeljen okvir i otvara nove perspektive za književnu komparaciju, već i relativizira često prešutno prihvaćenu autonomističku književno-historiografsku koncepciju nacije kao osnovne društveno-povijesne determinante za proizvodnju književnih formi. Ovakva perspektiva također ne dozvoljava da se nacionalne granice i ono što se unutar njih događa tretiraju kao hermeneutički limiti za čitanje i razumijevanje književnosti. Umjesto toga, kao što smo već naveli, ona otvara nove prilike za komparacije, uočavanje i objašnjavanje formalnih analogija ili diskurzivnih trendova koji nastaju u odgovoru na materijalne zahtjeve konteksta u svjetskom sistemu u kojem tekst nastaje.

Ove napomene nadovezuju se na recentne rasprave koje su u području sociologije književnosti i književne teorije i historiografije bile vrlo produktivne od početka dvadeset i prvog stoljeća naovamo pod etiketom „svjetske književnosti“. No njihovi korijeni sežu dublje od toga budući da je još Goethe u prvoj polovici 19. stoljeća najavio kraj doba nacionalne književnosti i njenu smjenu svjetskom književnošću, a usputne opservacije o svjetskoj književnosti naspram nacionalne mogu se naći i u Komunističkom manifestu Marxa i Engelsa[6]. Na toj pozadini, spomenute su recentne rasprave uvelike promijenile lice znanosti o književnosti i „nacionalno“ shvaćanje književne historiografije. Možda je i najpoznatiji pojedinačni doprinos u tom kontekstu onaj Franca Morettija koji u slavnom eseju „Nagađanja o svjetskoj književnosti“ / „Conjectures on World Literature“ objavljenom 2000. godine negativno ocjenjuje dotadašnje transnacionalne ili globalne domete znanosti o književnosti te zaziva „novu kritičku metodu“ koja svjetsku književnost ne tretira kao gotov i dan objekt koji treba šire obraditi postojećim metodama, već je rekonceptualizira kao nov problem koji zahtijeva nove analitičke metode (Moretti 2010: 55). U istom eseju Moretti se referira i na Wallersteina te suvremenu književnost naziva „planetarnim sistemom“, a kao ključni zadatak znanosti o književnosti, ili proučavanja svjetske književnosti, vidi obavezu da ona bude „trn u oku, vječiti intelektualni izazov nacionalnim književnostima“ (Moretti 2010: 68). Na donekle sličan način, no s još eksplicitnijim političkim i etičkim naglaskom, zadaću transnacionalnog pristupa književnosti vidi i Jahan Ramazani, autor knjige Transnacionalna poetika / A Transnational Poetics iz 2009. godine u kojoj navodi: „Književni transnacionalizam kakav ovdje predstavlja modernistička poezija mogao bi ponuditi drugačiji disciplinarni model ‘građanstva’: umjesto da proizvodi kopiju centripetalnog vrtloga nacije-države ili njenog, šire gledano, pandana koji predstavljaju unitarne zajednice migranata, među-kulturno pisanje i čitanje moglo bi, ako bude ozbiljno shvaćeno u kritici i u učionici, evocirati forme transnacionalne imaginativne pripadnosti koje nisu prisilne niti atavističke“ (Ramazani 2009: 42). Bez obzira na legitimnu kritiku koju možemo uputiti Ramazanijevom kozmopolitskom idealizmu, njegovom reduktivnom i pomalo elitističkom shvaćanju nacije, kao i tendenciji da precjenjuje rad književnosti i pripisuje mu donekle magična svojstva, te bez obzira na relativnu marginalnost književnosti u simboličkom poretku kulture 21. stoljeća, svakako treba uzeti u obzir kakvi su ulozi u ovoj raspravi: Ramazani s pravom ističe učionicu, obrazovne institucije, kao temeljne ideološke aparate države te s njima povezanu znanost o književnosti i metodike njenog poučavanja kao bitne instrumente ideološke reprodukcije nacije i nacionalizma.

No da bi se u tu raspravu uvele potrebne nijanse i da bi se ona materijalistički uzemljila, potrebno je uključiti i doprinos grupe autora Warwick Research Collective sa Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji. U knjizi Kombiniran i nejednak razvoj: prema novoj teoriji svjetske književnosti / Combined and Uneven Development: Towards a New Theory of World-Literature iz 2015. godine naglašavaju, naspram „post-teoretskih“ inzistiranja na „različitosti“ – odnosno naspram rasprava o identitetskoj ekspresiji i koncepcije o međusobnoj nesvodivosti, čak neusporedivosti, književnih formi nastalih u različitim kontekstima – upravo sistemsku prirodu svjetske književnosti. Pritom imaju dva osnovna konceptualna oslonca: s jedne strane je Wallersteinova analiza svjetskog sistema koja je našla svoj put do znanosti o književnosti kroz Morettija, a s druge strane marksistički uvid o „kombiniranom i nejednakom razvoju“ kao imanentnoj karakteristici kapitalizma koja presudno određuje asimetričnu prirodu svjetskog sistema i raznoliko iskustvo onih koji ga nastavaju. WReC naglašava kako ni svjetski sistem u cjelini, ni pojedinačni elementi njegove stratifikacije (jezgra, poluperiferija i periferija) nisu homogeno razvijeni te kako su, iako dijelimo jednu zajedničku modernost i jedinstven svjetski sistem, njegove pojavnosti različite i nejednako distribuirane – u zemljama jezgre, na primjer, postoje zone koje su razvojno, tj. ekonomsko-tehnološki, sličnije zemljama periferije, i obrnuto. Ta „kombiniranost i nejednakost“, pretpostavlja materijalistička hipoteza, onda svakako do određene mjere utječe i na kulturno-ideološku proizvodnju u tim zonama te se registrira i u književnim formama koje tamo pronalazimo. Iz te perspektive, na primjer, analogije pjesništvu post-socijalističke (polu)periferije te srodne mu diskurzivne forme možemo opravdano tražiti u zonama koje su u recentnim transformacijama svjetskog sistema prolazile deindustrijalizaciju, porast nejednakosti i sudbine usporedive s onime što mi zovemo „tranzicijom“, usprkos tome što se nalaze u zemljama kapitalističke jezgre.

Takvi teorijski alati otvaraju nam dakle izuzetno važnu mogućnost: da se „iskustvo nacije“ podredi puno konkretnijem i puno opipljivijem iskustvu neposrednih materijalnih uvjeta rada i društvene reprodukcije, što je, usudit ćemo se tvrditi, ne samo znanstveno opravdanije već i teorijski i kritički presudno u post-socijalističkom kontekstu u kojem je nacija ne samo književno-historiografska kategorija već je i nacionalizam dominantna ideološka forma. U tom kontekstu ovakvo je šire i materijalistički dosljednije sistemsko određenje presudno i zbog toga što otežava tržišno motivirane pokušaje da se eksploatira i egzotizira nadnacionalno post-socijalističko historijsko iskustvo[7], budući da to iskustvo nužno postavlja u konkretne povijesne odnose.

Krajnji ulog u ovim teorijskim raspravama jest, kao što to naglašavaju i Moretti i WReC, institucionalni oblik disciplinarnih formacija unutar kojih se prakticira znanost o književnosti, a koji odražava „način na koji vidimo svijet“. (WReC 48) Ako nacija u dominantnoj ideologiji post-socijalističke tranzicije predstavlja jedini horizont unutar kojeg je moguće promotriti društvenu zbilju, neku vrstu hermeneutičkog ključa za razumijevanje kako povijesnog iskustva zajednice, tako i njene kulturne proizvodnje, onda teorijske intervencije koje naciju relativiziraju kao kategoriju otvaraju vrata alternativnoj percepciji povijesnog iskustva i otvaraju put prema izgradnji drugačijih institucija. Osim toga, ako slijedeći Viktora Šklovskog sposobnost generiranja „alternativnih doživljaja“ i destabilizaciju uhodane percepcije shvatimo kao formalne kriterije književnosti, onda postaje jasno da proizvodnja alternativne percepcije povijesnog iskustva kakvu smo opisali iznad predstavlja i sam uvjet mogućnosti estetskog.

III

Posvetimo se ovdje konačno pjesničkom radu Stevana Tatalovića čija zbirka Malme u afektu predstavlja konzistentno proveden pokušaj da se u svojim proturječjima i transnacionalnoj dinamici prikaže reprezentativan aspekt života u suvremenom svjetskom sistemu – migrantski rad. U kontekstu gornje rasprave, ovaj je pokušaj važan zbog toga što uključuje i izradu poetske forme u kojoj bi bilo moguće artikulirati neo-internacionalistički društveni imaginarij adekvatan kako za izbjegavanje ekskluzivizma i esencijalizma onog nacionalnog, tako i u svrhu potrage za putem prema izlazu iz društvenog odnosa globalne eksploatacije kojim je inicijalno motiviran.

Kao što smo već sugerirali, tekst Tatalovićeve druge zbirke pjesama uokviren je epigramom koji sadrži odlomak preuzet iz posljednjeg poglavlja knjige Immanuela Wallersteina Uvod u analizu svjetskog sistema / World-Systems Analysis: An Introduction. Provizorno smo na početku ocijenili ovaj sudar diskursa u zbirci, pjesničkog i društveno-znanstvenog ili političko-teoretskog, neočekivanim i začudnim. Štoviše, nema sumnje da bi upravo zbog političke analize predstavljene u epigramu i upisivanja eksplicitnog političkog sadržaja u pjesnički tekst klasična formalističko-estetska kritika, i drugi kritički pristupi koje s ovom dijele pretpostavke, ocijenila ovaj sudar neugodnim i zanijekala mogućnost da on rezultira autentičnim estetskim efektom. Wallersteinov odlomak, naime, analizira jedan aspekt socijalne psihologije društvenih klasa koji se pojavio nakon neuspjeha da se „svjetska revolucija 1968. godine“ institucionalizira. On ukazuje na to kako su u naknadnom periodu destabilizacije svjetskog sistema (kroz koji još uvijek prolazimo) „višebrojni proizvođači kapitalističke svjetske ekonomije izgubili glavni tajni stabilizator sistema, optimizam potlačenih“ (Wallerstein 2004: 84-5).

Međutim, upravo je uključivanje takvog političkog sadržaja u tekst zbirke, odnosno povezivanje pjesničkog teksta s jednom specifičnom teoretizacijom recentnog društveno-povijesnog razvoja, ono što pomaže Tatalovićevom lirskom subjektu da se diferencira i oblikovan izroni iz onoga što bi inače mogla biti bezoblična melasa nagomilanog fenomenološkog iskustva. Već prvi stih prve pjesme u zbirci, naslovljene „1. maj“, potvrđuje nam ovu pretpostavku budući da se taj stih ostvaruje u kontrastu s epigramom. On donosi nasumičnu privatnu opservaciju lirskog subjekta, dakle upravo tip jezika koji smo skloni po automatiziranoj navici nazivati „poetskim“: „Prašina se vidi jedino kroz roletne“ (7). Ovaj kontrast odmah na početku zbirke skreće nam pažnju na to da je nužno povijesno ukotviti subjektivno iskustvo ukoliko ga želimo zadovoljavajuće razumjeti. Ili drugim riječima: ako u obzir ne uzme činjenicu da je jezik, dakle sam medij u kojem vlastito iskustvo spoznaje i osmišljava, povijestan, te da je povijest od koje je povijestan imanentno povijest društvenih antagonizama i nejednakosti, fenomenološki „čist“ subjekt osuđen je na to da se gubi u aporijama u kojima mu se društveni prividi ukazuju kao autentična privatna iskustva, pa da onda i samoga sebe površno doživljava kao sazdanog od apsolutne privatnosti.

Upravo je ta inicijalna injekcija povijesti i političkog u jezik poezije, i to u dobu „Kraja povijesti“ u kojem su koncepti povijesnog razvoja i kontradikcije izgnani iz simboličkog poretka društva, ono što Tataloviću omogućuje da aktivira estetsko. Jer ako je diskurs javne sfere u kapitalističkom svjetskom sistemu ograničen onime što je Mark Fisher nazvao „kapitalističkim realizmom“, odnosno ako je za taj diskurs karakterističan Denkverbot koji onemogućuje da sistemski i povijesno uvjetovana iskustva shvatimo kao takva pa ih naprosto shvaćamo kao prirodna, slučajna, „realna“ – onda je ono što je danas potrebno da bi se govorilo književnim jezikom upravo potraga za formom u kojoj je moguće prizvati iz simboličkog poretka izgnanu avet povijesti.  

A književnim jezikom Tatalović svakako govori. Kao što može zaključiti informirani čitatelj, spomenuti odlomak iz knjige Immaneula Wallersteina nije do Malmea u afektu došao direktno preko Wallersteina, već preko suvremene švedske pjesnikinje Ide Börjel. Njena zbirka/pjesnički projekt[8] Miximum Ca’ Canny – Priručnici za sabotažu / Miximum Ca’ Canny – Sabotagemanualerna you cutta da pay, we cutta da shob objavljena je 2013. godine i u uvodnoj programatskoj pjesmi donosi fusnotu koja sadrži identičan odlomak iz Wallersteinove knjige koji sadrži i Tatalovićev Malme. Börjel je u svom pjesničkom radu motivirana između ostalog i željom da se u jeziku mapiraju posljedice destabilizacije svjetskog sistema, kao i željom da se iz povijesnog materijala otkopa ili ponovno iskuje jezična forma u kojoj je moguće poetski uvjerljivo artikulirati politički afekt onih koji u tome sistemu lutaju od nemila do nedraga, odnosno onih koji nisu nužno investirani u projekt njegovog održanja. U navedenoj zbirci radi se o konceptualno sofisticiranoj poetskoj intervenciji u tekst priručnika za industrijsku sabotažu koji je 1916. godine izdao američki revolucionarni sindikat Industrial Workers of the World. (Sam Tatalović u Malmeu podsjeća: „Severna Amerika je nekada bila / sindikalna zemlja“) (Tatalović 2021: 8). Tako je i prva pjesma u Börjelinoj zbirci meditacija o povijesti i etimologiji riječi „sabotaža“ te sugerira da autorica i pjesnički rad vidi kao neku vrstu sabotaže, destabilizacije uhodanih semantičkih odnosa, koji su pak u bitnome uvjetovani uhodanim društvenim odnosima. Pjesnički rad tako služi tome da se rastegne trenutni kapacitet jezika kako bi on bio u stanju uklopiti neke još nerealizirane ili nedovoljno razvijene semantičke potencijale te njima označiti jednako tako još nerealizirane društvene. Ista Börjelina pjesma o sabotaži prerađena je i djelomično parafrazirana u Tatalovićevoj pjesmi „After“, 26. po redu u Malmeu i ova vrlo jaka veza između dvije pjesničke knjige jasan je dokaz da isti Wallersteinov citat koji u njima nalazimo nije puka slučajnost, niti se Tatalovićev intertekstualni postupak iscrpljuje u parolaštvu ili nastojanju da se poetski jezik reducira u svrhu političke analize, već je on važan aspekt složenog konceptualnog okvira zbirke. Uzevši sve ovo u obzir, i sam Malme u afektu mogao bi se nazvati nekom vrstom sabotaže. Kako bismo pokušali utvrditi kakve, koncentrirat ćemo se na analizu lirskog subjekta konstruiranog u zbirci, a uvidom u taj problem dadu se ocrtati i šira diskurzivna ograničenja s kojima je suočen suvremeni pjesnik koji se pokuša kritički uhvatiti u koštac s problemom poetizacije političkog.

U kratkom prikazu zbirke objavljenom u časopisu Strane, Senka Marić detektira kao njen centralni projekt problematizaciju društvene pozicije lirskog subjekta unutar simboličkog poretka koji je raskrstio i s eshatološkim i s utopijskim temporalitetom. Nakon što skicira historijske koordinate unutar kojih se Tatalovićev subjekt kreće („Bog je odavno mrtav, socijalizam isto.“), Marić naglašava kako „ova zbirka priča priču. Svako uspješno pričanje priče podrazumijeva četiri tačke: ko govori, kome, kako i iz koje životne situacije. Termin lirski subjekt ne odgovara, primjerenije je ga je zvati (anti)junakom “ (Marić).

Marićkin prikaz pruža korisne uvide u Tatalovićev tekst, no pristupimo njenoj posljednjoj tvrdnji oprezno. Točno je da je zbirka Malme u afektu organizirana uz pomoć rudimentarne narativne strukture koja se ostvaruje variranjem i narativnim razvojem epizoda i provodnih motiva (kao što su npr. odnos s kolegama na poslu, ozljeda na radu, ili razmišljanja o nerođenom djetetu u matičnoj zemlji). Ove varijacije ostvaruju se u konkretnom fizičkom prostoru omeđenom označiteljem „Malme“ čija relativna statičnost/stabilnost služi kao uzemljenje koje lirskom subjektu omogućuje česte izlete u apstraktne opservacije, nagle promjene perspektive, te rezove između stihova nalik modernističkoj montaži (na primjer: „Tog dana neko je konačno kidnapovao decu tajkuna / Belo roblje, tržište otkupnina / U torbu za otkup složeno belo rublje / Spakovala ga je Mari Kondo / Prevozi ga Volter Vajt / Vlasnik države koga u ovom trenutku imam na umu ima sedu kosu / Iz pritvora ga izvoze autom na struju”) (Tatalović 2021: 27). Fiksiranost prostorne dimenzije zbirke, sitne varijacije provodnih motiva i repetitivnost navode na pomisao da je središnji „afekt“ u statičnom „Malmeu“, jednoj od prijestolnica gastarbajterske, post-socijalističke emigracije u zapadnoj Europi, onaj klaustrofobije ili bezizlaznosti. Ali montažne jukstapozicije, naglašena historijska i politička svijest lirskog subjekta, kao i bogat intertekst stvaraju semantički univerzum zbirke koji je širok onoliko koliko su široki moderna povijest i svjetski sistem koji je pokreće. (Na razini sintakse ovaj bogati značenjski potencijal sugeriran je i dosljednim izostankom točaka na kraju sintaktičkih cjelina.) S time na umu, ne možemo se složiti s Marić da je lirski subjekt moguće nedvosmisleno okarakterizirati „antijunačkim“, ako pod pojmom „antijunaka“ mislimo na subjektnu poziciju obilježenu skepsom ili ironijom, odnosno na subjektnu poziciju koja je od svih mogućih identifikacijskih referenata i s njim povezanih politika na jednakoj distanci i koja je uz relativističku rezignaciju pomirena s mišlju na nedostatak izlaznih točaka iz sistemske cjeline kojoj pripada.

No ipak, nema sumnje da lirski subjekt u zbirci održava opreznu distancu od klasičnih političko-estetskih opozicija koje su barem od modernizma sačinjavale glavne osi rasprava o društvenoj ulozi i estetskoj misiji poezije i književnosti. Pod tim opozicijama mislimo na, primjerice, problem odnosa između političkog i estetskog koji argumentacija dominantna u javnom diskursu obično reducira na binarnu opoziciju između „umjetnosti“ i „propagande“. Na jednom mjestu u Malmeu lirski subjekt iskazuje svijest o ovoj opoziciji i autoironijski se odnosi prema ograničenjima koja takva diskurzivna konfiguracija pred njega postavlja: „Danima do mene stižu fotografije / na kojima sagoreva Notr Dam / Pisao sam o tome u Ustupanju mesta / Svi znaju kako umem da glorifikujem terorizam / Ali izgleda da se crkva slučajno zapalila / Što samo po sebi nije zanimljivo“ (Tatalović 2021: 22). Također, u Malmeu pronalazimo i za kanonizirani modernizam relativno periferno, ali za ono što Mark A. Sanders naziva „heterodoksnim modernizmima“[9] središnje, pitanje artikulacije komunalnog identiteta u književnosti: „Kada sam se javio nikog nije bilo s druge strane / Nisam hteo da psujem na našem jeziku / Ali krenulo je samo od sebe“ (Tatalović 2021: 24). S treće strane tu je i problem artikulacije utopijskog u kojem se tijekom dvadesetog stoljeća prevalio put od modernističkih egzaltacija do postmoderne ironijske sabotaže i u kojem, ako uzmemo u obzir sljedeći citat, Tatalovićev lirski subjekt ipak suptilno naginje ovom prvom: „A svako ko bar deo života posveti neevropskom svetu / u svoje nasleđe unese beskonačnost“ (Tatalović 2021: 50).

U Malmeu svi su ovi klasični problemi, zajedno s opozicijama oko kojih su konstituirani, na razne načine i na različitim mjestima indeksirani u formi teksta. No oni niti su ironizirani s namjerom da ih se odbaci kao lažne ili prevaziđene, niti su prevedeni u formalno zavodljive aporije koje bi svjedočile o superiornosti teksta nad povijesti, niti subjekt prema njima zauzima stav fatalističke rezignacije ili relativističke blaziranosti. On svakako jest dosljedan u namjeri da se niti s jednim od starih odgovora ponuđenih kao njihovo rješenje u potpunosti ne identificira. No inzistirati na tome da zbirku čitamo kroz filter „antijunaštva“, ustvrditi da se u njoj budućnost koncipira kao „jednaka besmislu sadašnjosti“ te da „Svaki pristupni ugao dovodi do iste spoznaje. Poražavajući odgovori se nameću sami od sebe”, kao što to čini Marić, ne uzima u obzir eksplicitnu, koliko god opreznu, afilijaciju lirskog subjekta s nasljeđem emancipatornih projekata dvadesetog stoljeća i potencijalima onoga što sam Wallerstein naziva „antisistemskim pokretima“. Marić je svakako u pravu kad ukazuje na prisutnost dijagnostike Kraja povijesti i kapitalističkog realizma u Malmeu, odnosno kad ukazuje na to da je Tatalovićev lirski subjekt dobar i trezven čitatelj simptoma vlastitog vremena. No važno je uzeti u obzir na koji način je ta dijagnostika formalno provedena u tekstu zbirke. A tu se čitatelj ne može oteti dojmu da je za antijunaka sklonog detekciji nedostatka povijesnog smisla, kako ga čita Marić, lirski subjekt izrazito sklon izricanju kategoričkih sudova koji pritom vrlo često funkcioniraju i kao ideološki eksplicitna, vrijednosna, politička opredjeljenja: „Pronalazak vremena jedan je od najvećih zločina / protiv čovečnosti o čemu planira da piše / Silvija Federiči, samo neka poživi još malo“ (Tatalović 2021: 50). Ili: „Vanredno stanje savremene istorije meri se kroz doprinose / javnom budžetu za privatne džepove“ (Tatalović 2021: 11). Tim više je ova ideološka afilijacija uočljiva ako sagledamo dodatna dva detalja: prvo, varijacije refrena koji se pojavljuje na pet mjesta u zbirci i u kojem se lirski subjekt u prvom licu jednine transformira u prvo lice množine. U tom refrenu, kao i kroz čitavu zbirku, osim ove kolektivističke transformacije, apostrofiran je i temeljni društveni odnos koji u kapitalizmu uopće strukturira subjektivitet – a to je rad. Metafora „deca rada“ od koje je sastavljen refren jasno ukazuje na ovu historijsku datost, a prva njegova instanca u zbirci glasi: „Mi, deca neprestanog rada“ (Tatalović 2021: 9). U ostalim instancama taj je rad, redom, „neprekidan“ (Tatalović 2021: 11), „nepoželjan“ (Tatalović 2021: 33) i „neukaljan“ (Tatalović 2021: 43). Dodatna varijacija „Mi, deca televizije“ (Tatalović 2021: 41) naizgled je različita, no njome se, vrijedi istaknuti, indeksira još jedna klasična opozicija naslijeđena iz tradicije modernističke emancipatorne društvene misli, odnosno često zloupotrebljavana (i izvorno tek heuristički iskorištena) marksistička koncepcija baze („rad“, ekonomija) i nadgradnje („televizija“, kultura). Uzete zajedno, kao dijalektička cjelina, ove dvije kategorije zatvaraju formu društvenih silnica koje u materijalističkoj koncepciji uvjetuju konstrukciju subjektiviteta.

Važno je uočiti i kako se lirski subjekt u zbirci konstituira u konkretnim društvenim odnosima. U Malmeu je rjeđe i štedljivo distribuirana tema prijatelja i familije, pri čemu je odnos lirskog subjekta s prijateljima i familijom prikazan kao posredovan indirektnim formama komunikacije, preko nesavršene telekomunikacijske tehnologije ili kroz fantaziju, a njegovom je problematizacijom evociran dijapazon uobičajenih afekata od ljubavi i brige do nostalgije. Nasuprot tome, najprisutniji i najdirektniji odnos s drugima u koji stupa lirski subjekt onaj je s „majstorima“, odnosno međunarodnim gastarbajterima s kojima u Malmöu radi na baušteli. Kako dobro primjećuje Marić, lirski subjekt ne stoji s majstorima hijerarhijski poravnat na sasvim istoj ravni (ona ga naziva „nadzornikom“). Iako zajedno rade, i strukturno gledajući stoje u istoj poziciji najamnih radnika, na nekoliko mjesta u zbirci može se naslutiti da posao i uloga lirskog subjekta obuhvaća i neku vrstu stručnog autoriteta ili „kognitivnog rada“: „Majstorima se to ništa ne sviđa / Meni je teško da im pojasnim da moramo da pratimo crtež“ (Tatalović 2021: 23). Ili: „Grupa radnika se organizovala kako bi mi ukrala sat iz ruke / Brinu da podešavam satnicu / Zakidam na pauzama, smanjujem dnevnicu“ (Tatalović 2021: 50). Iako ni ta pozicija nije sasvim stabilna (npr. u jednoj od prvih pjesama u zbirci stoji: „Pronađi me nekako pod skraćenicom N. K.“, gdje N. K. znači „nekvalifikovani radnik“) (Tatalović 2021: 12), može se svakako reći da se ovim izdvajanjem lirskog subjekta – koji se u zbirci identificira i kao pjesnik – iz grupe ljudi s kojima svakodnevno radi priziva još jedan klasičan problem iz povijesti historijsko-materijalističke misli. A to je, gramscijevskim rječnikom rečeno, problem odnosa intelektualca i zajednice, ili, lenjinističkim, avangarde i mase. Budući da ova suptilna evokacija navedenog problema, odnosno način na koji je pjesnički reartikuliran u (polu)perifernom europskom pjesništvu na Kraju povijesti, uključuje i neke od zanimljivijih formalnih aspekata Tatalovićeve poezije, posvetit ćemo joj ovdje i dodatnu pažnju.

Uz već navedeno obilježavanje distance „subjekta koji piše“ od „subjekta o kojem se piše“ koja počiva na potencijalno uvijek opasnoj i implicitnoj hijerarhiji, lirski subjekt u Malmeu ovu drugu poziciju, tj. poziciju „majstora“, obrađuje i prikazuje kroz dodatne slojeve interteksta. U pjesmama pod naslovima „0.7.“, „13. petak“, „14.“ i „19.“, označitelj „majstori“ usložnjava se u dodatna dva pravca postupkom uključivanja poznatih stihova iz dvije antologijske pjesme u tekst zbirke. Obje citirane pjesme, što nije vidljivo i iz citata uključenih u Malme, sadrže označitelj „majstori“, odnosno „majstor“. Tako da je efekt interakcije tih leksički istovjetnih označitelja utrostručivanje istog označitelja u zbirci. Prva citirana pjesma jest „Fuga smrti“ (objavljena 1948.) Paula Celana, jedna od najpoznatijih pjesama o Holokaustu u kojoj je smrt „majstor iz Njemačke“, a druga „Majstori u kući“ (objavljena 1981.) Aleksandra Sekulića, slavna u jugoslavenskom kontekstu dijelom i zbog toga što je efektno izvedena u filmu Gorana Markovića Majstori, majstori. Budući da označitelj „majstor“ kod Celana referira na različito označeno od istog označitelja kod Sekulića, njihovo supostavljanje u Tatalovićevoj zbirci stvara osjetnu semantičku napetost te pomaže u artikulaciji odnosa lirskog subjekta-intelektualca prema majstorima-proleterima kao relativno dvosmislenog.

Celan i Sekulić se u Malmeu prvi put pojavljuju zajedno, i to na sljedeći način: „Pili smo zajedno pre tri dana velike flaše od nula.sedam, / sa sedam posto / Crno mleko zore pijemo ga uveče / Šostakovič umalo nije pao s krova, kako li je kada nisam tu / Majstori, majstori“ (13). Uvođenje Celanove Fuge i jukstapozicija „crnog mleka“ s pivom, kao što je odmah vidljivo, rezultira nekom vrstom nesrazmjera u kojem je metaforika muke i smrti iz „Fuge“ identificirana s ispijanjem alkohola u radničkom ritualu vezanom uz naporni fizički rad na baušteli. Time su i majstori iz Malmea automatski identificirani sa kolektivnim subjektom iz „Fuge smrti“, odnosno Židovima nad koje se u pjesmi nadvija neumoljiva prijetnja sistematičnog istrebljenja. S politički korektnih suvremenih pozicija, ovaj postupak mogao bi se bez sumnje nazvati neumjesnim ili problematičnim pa da naglasimo kako se usporedba ne događa na ravni banalne procjene o tome „tko više pati“, ljudi stradali u nacističkim logorima smrti ili oni koji piju pivo u pauzi od rada na baušteli u Švedskoj. Ona se događa na ravni strukture, odnosno na ravni pozicija u pripadajućoj mreži društvenih odnosa: majstori su u Malmeu suvremeni migrantski radnici[10], oni koji predstavljaju dio bez udjela, „prezreni na svijetu“, koji zajednicu grade i svojim joj radom presudno doprinose, da bi u doba sistemske krize, od istog sistema koji je poticao taj doprinos i od njega profitirao bili prokazani kao strano tijelo zajednice koju su gradili te kao takvi bili i fizički ugroženi. Lirski je subjekt na drugim mjestima u zbirci također oprezan i u tome da ove pozicije konkretno označi te ih istakne kao periferne: spominju se različite kulturne forme i navike (npr. klanjanje na poslu i falafel koji konotiraju islam i istočni Mediteran), spominje se „naš jezik“, (odnosno konotira jugoslavenski Balkan), a u zadnjoj se pjesmi u zbirci pojavljuje čak i birokratska lista nacionalnosti kojima su određeni majstori. Ali ta je periferna pozicija majstora označena i indirektno te je jasno da preseljenjem u jezgru, u Malmö, nipošto nije ukinuta. Jer lirski subjekt u Malmeu, za razliku od čestog prikaza majstora, ne prikazuje nikakve izravne kontakte s „pravim Šveđanima“, van komentara o anonimnim prolaznicima ili općenitih opservacija o društvenom kontekstu. Društveni svijet zbirke i lirskog subjekta strogo je omeđen na gastarbajtersku zajednicu, da ne kažemo getoiziran. Periferna je pozicija, dakle, institucionalizirana i obilježena eksploatacijom rada, birokratskom apstrakcijom u procesu upravljanja radnom snagom, te potiskivanjem na marginu u fizičkom i javnom prostoru. U kontekstu suvremenog svjetskog sistema i njegove destabilizacije, tj. u kontekstu već spomenutih političkih procesa u kojima u jezgri jačaju nativističke i etno-nacionalističke ideologije i društveni pokreti te pripadajući im nacionalistički imaginarij, ovakva pozicija, odnosno ljudi koji je zauzimaju, nesumnjivo su izloženi i neposrednoj opasnosti od raznih oblika organiziranog nasilja. Čak i površni poznavatelj moderne povijesti ne treba pretjerano naprezati maštu da shvati da oni mogu predstavljati prethodnicu onih najekstremnijih, državnih. Tatalovićeva je zbirka ovaj problem izloženosti onih strukturno najslabijih jasno književno reprezentirala, a njegov lirski subjekt diskurzivno označio potencijal za solidarnost i viziju nadnacionalne, ili čak naddržavne, političke perspektive.

S druge strane koju naznačuje taj subjekt, stoji pak Sekulićeva pjesma te citirani zaziv „Majstori, majstori“. U toj pjesmi, sjetit ćemo se, majstori nipošto nisu žrtve, već su utilitarno, tehnokratski motivirani uzurpatori koji se nenadano pojavljuju da izvedu radove na kući lirskog subjekta, narušavajući mu prostor autonomije i mira. U kontekstu socijalističkog razvoja i njime obilježene poezije, uključujući i onu neoavangardnu, ovaj se tematski okvir Sekulićeve pjesme može apstrahirati i čitati kao poetska formalizacija društvenih kontradikcija karakterističnih za jugoslavenski socijalizam: kao što je ona između centralizma partijske birokracije i samoupravljanja, tržišnog produktivizma koji zahtijeva birokratsku kontrolu i koordinaciju te autonomije pojedinca, ili ona između obećanja materijalnog prosperiteta koji donosi modernizacija i realnosti višedimenzionalnih novih problema, od uže ekonomskih do (socijalno-)psiholoških i ekoloških koje je ista otvorila.

Dvostruku poziciju figure majstora u Malmeu, ovu ambivalentnost upisanu u zbirku prema kojoj su majstori/radni drugovi lirskog subjekta istovremeno i žrtve i uzurpatori, treba čitati kao simptom društvene situacije post-socijalizma kao globalnog stanja, odnosno kao simptom objektivnih ograničenja suvremene lijeve političke imaginacije. Jedna od posljedica još relativno recentnih transformacija svjetskog sistema i povijesnog kraha realno postojećih socijalizama jest i slabljenje uvjerljivosti šireg emancipatornog projekta internacionalističke ljevice, zastarijevanje njene simboličke politike te razdvajanje od subjekta povijesti privilegiranog kroz veći dio dvadesetog stoljeća, industrijskog proletarijata[11]. Ove promjene se, pak, na razne načine formalno registriraju i u književnom diskursu, od transformacija u dijapazonu popularnih narativnih žanrova[12] do promjene repertoara iskaznih strategija koje su na raspolaganju onima koji pišući pokušavaju intervenirati u suvremenost. Solidarna, ali ipak distanca, koja karakterizira odnos lirskog subjekta u Malmeu i figure majstora jedna je instanca ovih promjena. Lirski subjekt, iako izrazito sklon artikulaciji relativno konkretnih političkih stavova i afekata, suptilno je oprezan oko forme odnosa u kojem stoji prema klasičnom subjektu povijesti, tj. prema majstorima-proleterima i istu artikulira kroz proračunatu nedosljednost. On niti im pristupa u avangardističkom zanosu, pokušavajući konstruirati između sebe i majstora jednoznačni odnos identiteta, niti ih se odriče bijegom u cinizam, niti ih ignorira zatvaranjem u fenomenologiju individualnog iskustva. Umjesto toga, on sustavno mapira uvjete spomenute ambivalentnosti, bilo tako što problematizira i usložnjava poziciju same figure majstora (majstor je žrtva kad ga se promatra kao pojedinca-čovjeka u mreži društvenih odnosa, a uzurpator kad ga se promatra kao resurs kojim upravlja kapital u ime ekološki destruktivne logike profita), bilo testiranjem povremenih kolektivističko-utopističkih invokacija („Mi, deca…“), bilo katalogizacijom kategoričkih sudova o simptomima društvenog sistema koji s majstorima dijeli. No da ponovimo još jednom, ne bi bilo ispravno navedenu ambivalentnost lirskog subjekta čitati kao političku dezorijentaciju ili relativizam. Estetsko-politički projekt Malmea u afektu koherentan je, dosljedno proveden, i jasan: da se egzistencijalno iskustvo jedne karakteristične pozicije u suvremenom svjetskom sistemu, one imigrantskog radnika s (polu)periferije u jezgri, refraktira kroz problem rada kao temeljnog društvenog odnosa – te da se konstruira iskazna pozicija s koje se o tom problemu danas može poetski uvjerljivo govoriti. Upravo u ovome pronalazimo najsnažniji književni doprinos Tatalovićeve zbirke. Ili da se prisjetimo epigrama s njenog početka, najzanimljiviji i najhrabriji Tatalovićev pjesnički doprinos je u tome što pokušava utabati diskurzivni teren s kojeg bi potlačeni u budućnosti mogli autonomno artikulirati svoj zajednički interes, ako već ne i optimizam.

A da se radi o kompleksnom i nedovršenom projektu koji se prostire puno šire od onoga što je moguće artikulirati u jednoj pjesničkoj zbirci, do znanja nam daje iznenadno postavljeno i posve neodgovoreno pitanje u posljednjoj pjesmi. Ova je pjesma naslovljena „39. radna grupa prema popisu stanovništva umesto reference“ i donosi, na engleskom jeziku, popis država iz kojih potječu majstori te njihovo brojčano stanje. Treba spomenuti i to da navedena pjesma s pjesmama „24. Krovna konstrukcija presek BB“ te „29. novembar“ čini grafički izdvojen triptih tekstova koji služe kao bitni orijentiri na semantičkom teritoriju koji istražuje zbirka. Svaki od ovih tekstova u tradiciji je konkretističke i vizualne poezije jugoslavenske neoavangarde[13] te svaki služi i kao mini-koncept koji kroz provokativan humor (koji funkcionira analogno goreopisanoj ambivalentnosti lirskog subjekta) u prostor Malmea i njegovih radnika u semantički otvorenom obliku uvodi, redom: pitanje vjere i njezine materijalnosti ili nematerijalnosti, Jugoslaviju kao ono o čemu se stalno i istovremeno govori i ne govori, te opasnost nacionalnog identiteta/birokratske redukcije na nacionalni identitet.

Ako se koncentriramo na ovo zadnje i pobliže sagledamo posljednju pjesmu-koncept u Malmeu, primijetit ćemo da ona predstavlja (nedovršenu) listu mogućih nacionalnih pozicija na periferiji, popis varijacija (polu)perifernih nacionalnih identiteta čije mnoštvo na jedinstvenoj listi ipak u konačnici ukazuje na sistemsku perifernost kao zajedničku, nadređenu kategoriju. Na taj način relativizira se kratkovidni ekskluzivizam pojedinačnih nacionalnosti. Ili drugim riječima, brojčana lista nacionalnosti s kraja Malmea (sastavljena, treba pretpostaviti, da efikasnijim učini upravljanje „majstorima“ kao radnom snagom) skreće pažnju na efekt koji asimetrični, nejednako razvijen svjetski sistem ima na to kako će pojedinci biti percipirani u mreži društvenih odnosa: onima iz jezgre svi s periferije izgledaju isto (a spomenimo da vrijedi i obrnuto – i oboje je, sistemski gledano, točno).

Ovim uvidom na samom se kraju zbirke efektno zaokružuje projekt razrade transnacionalnog ili bi možda bolje bilo reći – kako bismo eksplicitno napravili razliku između transnacionalnog globalizma kapitala i transnacionalne solidarnosti potlačenih na čiju se stranu svrstava lirski subjekt – internacionalističkog imaginarija koji je upisan u Tatalovićev književni tekst. Njegov lirski subjekt svjestan je toga da ni tekst ni svijet oko sebe nije moguće iscrpno pročitati ako se to čini strogo u okviru „iskustva nacije“, te da se ono mora podrediti opipljivijim i univerzalnijim iskustvima neposrednih materijalnih uvjeta rada te dinamike svjetskog sistema. Pritom treba naglasiti da zadnja pjesma ovaj uvid ne proklamira didaktički, već završava autorefleksivnim pozivom na samokritiku i na osvješćivanje činjenice da je proces društvene izgradnje i preoblikovanja trajan. Kao što smo već natuknuli, stih kojim završava zbirka glasi jednostavno „A gde su Kurdi?“ (Tatalović 2021: 51) i tako artikulira završnu, nerazriješenu semantičku napetost. Uvođenjem Kurda – ove nacije bez države itekako prisutne u švedskom društvenom životu[14] – na mjestu završnog označitelja u Malmeu u afektu lirski subjekt upozorava na to da je čak i s popisa isključenih moguće biti isključen. Te da subjekt emancipacije ne može očekivati da će istu doseći bez otvorenosti za kritiku, bez uočavanja kontradikcija i praznih mjesta upravo tamo gdje se sve čini prirodno dovršenim, kao ni bez neprekidnog rada, između ostalog i poetskog, na tome da se takva mjesta u javnom diskursu učine vidljivima. Ovim otvaranjem nedovršenosti na kraju zbirke lirski se subjekt pokazuje temeljitim majstorom kojeg je, kao što znamo, teško naći – onim koji ne staje dok ne testira strukturu i čvrstoću svih mjesta na kojima su konstruirane formacije spojene od svojih različitih dijelova.

Uzimajući sve navedeno u obzir, zbirku Malme u afektu Stevana Tatalovića mogli bismo nazvati dobrim primjerom, ne svjetske književnosti, već književnosti svjetskog sistema. Dok istražuje mogućnosti globalnog internacionalističkog imaginarija i kognitivno mapira dinamiku suvremenog svjetskog sistema, ona svakako ispunjava i jednu vrstu društvene funkcije poezije. No Malme u afektu kroz taj pokušaj neizravno ukazuje i na ono što bismo mogli nazvati temeljnom istinom poezije, čija je „molekularna struktura“, kako nas podsjeća Jahan Ramazani, čak i kad govori jezikom nacionalizma „u svojim ritmovima i tropima, uzorcima strofa i adaptacijama oblika“ formalno sazdana „od kompleksnog među-nacionalnog tkanja“ (13) – a ta su istina njena univerzalnost, i njena nečistoća.

LITERATURA

Börjel, Ida. Miximum Ca’ Canny – The Sabotage Manuals, na engleski prevela Jennifer Hayashida. Commune Editions, 2016, communeeditions.com/wp-content/uploads/2020/04/borjel-for-web.pdf. Pristup: 2. 8. 2023.

Boynik, Sezgin. „Introduction.“ Sickle of Syntax and Hammer of Tautology: Concrete and Visual  Poetry in Yugoslavia 1968-1983, specijalni broj OEI  90-91 (2021): 1–18.

Celan, Paul. Od mraka do mraka. Preveo Zvonimir Kostić Palanski. Beograd: Mali vrt, 2018.

Eliot, T. S. „The Social Function of Poetry.“ The Complete Prose of T.S. Eliot: The Critical Edition, Volume 6: The War Years, 1940-1946. Eds. David E. Chinitz and Ronald Schuchard. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 2017. 436–446.

Jameson, Fredric. The Political Unconscious: Narrative as a Socially Symbolic Act. Routledge, 2002.

Lanteri, Alessandro. „The Economic Ethics of Ezra Pound.“ International Center for Economic  Research (ICER) Working Paper 25 (2010), https://dx.doi.org/10.2139/ssrn.1710626. Pristup: 1. 8. 2023. 

Marić, Senka. „Uznemiravajući kolaž.“ Strane: portal za književnost i kulturu, 6.11.2021,  strane.ba/senka-maric-uznemiravajuci-kolaz/. Pristup: 27. 7. 2023.  

„Money Pamphlets.“ The Ezra Pound Encyclopedia. 1. izdanje, 2005.

Moretti, Franco. „Conjectures on World Literature.“ New Left Review 1 (2000): 54–68.

Postnikov, Boris. Postjugoslavenska književnost?. Zagreb: Sandorf, 2012.

Ramazani, Jahan. A Transnational Poetics. The University of Chicago Press, 2009.

Sanders, Mark A. „American modernism and the New Negro Renaissance.“ The Cambridge  Companion to American Modernism. Ed. Walter Kalaidjian. Emory University Press, 2005. 129– čč 156.

Sekulić, Aleksandar. To majka više ne rađa. Beograd: Teatar poezije, 1981.

Steger, Manfred B. The Rise of the Global Imaginary: Political Ideologies from the French  Revolution to the Global War on Terror. Oxford University Press, 2008.

Tatalović, Stevan. Malme u afektu. Beograd: Treći trg, 2021.

Tutek, Hrvoje. „Književnost, globalizacija, turizam“. Proletter,  24. 12. 2017,  web.archive.org/web/20190313020029/http://proletter.me/portfolio/knjizevnost-globalizacija-turizam/. Pristup: 3. 8. 2023.

Wallerstein, Immanuel. World-Systems Analysis: An Introduction. Duke University Press, 2004.

——. „Thinking about the ‘Humanities’.“ Immanuel Wallerstein and the Problem of the World:  System, Scale, Culture. Eds. David Palumbo-Liu, Bruce Robbins i Nirvana Tanoukhi. Duke  University Press, 2011.

Warwick Research Collective. Combined and Uneven Development: Towards a New Theory of  World-Literature. Liverpool University Press, 2015.

POETRY OF THE WORLD SYSTEM:

MALMÖ WITHOUT THINKING BY STEVAN TATALOVIĆ

The article interrogates, based on contemporary literary-theoretical debates on world literature, the scope, limitations, and appropriateness of nation, i.e., national literature, as a fundamental literary-historiographic category. Its argument is developed about the context of the post-socialist (semi)periphery where a vaguely Herderian understanding of literature as an expression of national character is not only dominant in the classrooms but where ethno-nationalism is the dominant state ideology. It contains a brief overview and a discussion of debates initiated in the last quarter-century by integrating Immanuel Wallerstein’s world-systems analysis into literary theory. It focuses on the historical-materialist part of the theoretical spectrum, where the key contributions were those by Franco Moretti and Warwick Research Collective. In an attempt to adopt and further develop theoretical concepts introduced by those authors, the article initially strives to use them more generally in order to interrogate the relation between nation and literature as it was conceived in the high modernist canon, or more specifically, in theoretical observations about poetry being “the most stubbornly national of the arts” made by T.S. Eliot in the 1940s. Following that, and relying on the concept of combined and uneven development as an immanent characteristic of the capitalist world-system introduced into literary theory by WReC, the argument goes on to criticize the categorical apparatus characteristic of a significant part of the post-socialist humanities in former Yugoslav countries and draws attention to world-systems analysis as a theoretical valuable tool for attempts to relativize the nation as a fundamental organizational category of literary reception, historiography, and criticism. Such relativization, which reveals the historical contingency of the nation and national context, is a necessary theoretical move if the ideological chimeras of nationalism are to be avoided. The article then utilizes such an alternative theoretical and historiographic framework to approach contemporary Serbian poetry in a materialist, theoretically consistent manner and observe it as a (semi)peripheral literature integrated into the literary production of the contemporary post-socialist world system. The insights developed in the preceding theoretical discussion are deployed in critical practice, and the second half of the article offers a close reading and critical discussion of Stevan Tatalović’s 2021 poetry collection entitled Malme u afektu / Malmö without thinking (or Malmö in the heat of the moment) published in Belgrade. Tatalović’s collection is a conceptually rich and intertextually dense rumination on poetry and emancipatory politics at the “End of History,” migrant labor in the world system, and peripheral identities conditioned by it. A discussion of this literary text reveals the discursive strategies, formal adaptations, and literary devices utilized to re-articulate, in a literary convincing manner and the context of the contemporary world-system, a range of political-aesthetic problems inherited from the modernist period and the broader social context of socialist development. The discussion also reveals characteristic discursive limitations facing contemporary literary production, historically conditioned by the post-socialist transformations of the world-system. It discusses Tatalović’s strategies for negotiating or even overcoming them.

Key words: contemporary poetry, modernism, Stevan Tatalović, literary theory, nation, world-system, Immanuel Wallerstein, periphery, labor, migration

[1] Svi navodi sa engleskog izvora dati su u prevodu autora.

[2] Govorimo ovdje prvenstveno o kontekstu južnoslavenskih država nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije u kojima je dominantna ideologija u takozvanoj „tranziciji“ zahtijevala reartikulaciju (i distorziju) devetnaeststoljetnih romantičnih nacionalizama, ali nema sumnje da je slična koncepcija prisutna u književnim kurikulumima i u brojnim drugim nacionalnim kontekstima kako na (polu)periferiji, tako i u jezgri.

[3] Koristimo ovdje jedninu „znanost“ i neobičan termin „znanost čija su tema društvo i čovjek“ umjesto uobičajene množine i termina „društvene i humanističke znanosti“ uzimajući u obzir upravo Wallersteinove epistemološke opservacije i njegovo protivljenje strogim disciplinarnim specijalizacijama, metodološkoj autarkiji pojedinačnih odvojenih disciplina te „blokovskim podjelama“ na znanost, društvenu znanost i humanistiku. Za više, vidi npr. Wallerstein 2011.

[4] Oslanjamo se ovdje, donekle, na terminologiju sociologa Manfreda Stegera i njegovu distinkciju između nacionalnih i globalnih imaginarija. Vidi: Steger 2008.

[5] Ne zaboravimo i koliko su ovakva koncepcija i s njom povezan imaginarij bili operativni u modernističkoj poeziji – kad smo već uvodno spomenuli T. S. Eliota, spomenimo još i drugog kanonskog modernista koji je naciju u kojoj je rođen ocijenio provincijalnom i nedostatnom, i koji je u potrazi za književnošću iz SAD-a stigao u Europu, razvivši se tamo u punokrvnog političkog reakcionara. Riječ je naravno o Ezri Poundu, a spomenimo i njegove „pamflete o novcu“ (npr. tekst „Uvod u ekonomsku prirodu Sjedinjenih Američkih Država“ / „An Introduction to the Economic Nature of the United States“) u kojima se ozbiljnije pozabavio ekonomskom teorijom. U tim i drugim ekonomskim tekstovima Pound zaziva socijalnu pravdu i distribuciju društveno proizvedenog bogatstva, kritizira institucije financijskog kapitala kao bankarsku zavjeru, te se slijedeći ovakvu logiku u konačnici otkriva kao zreli fašist i antisemit. Tekstove pamfleta o novcu nije lako pronaći budući da nisu pretiskivani, a i pažnja koja se posvećuje Poundovom političkom radu i ideologiji često zaobilazi temeljitije se pozabaviti principima njegove ekonomske misli. No postoji određen broj akademskih radova o ovoj temi od kojih su za uvod korisni npr. Lanteri 2010 te natuknica „money pamphlets“ u djelu The Ezra Pound Encyclopedia.  

[6] Upravo ova dva izvora predstavljaju ulaz u problematiku svjetske književnosti za Davida Damroscha u zapaženoj knjizi Što je svjetska književnost? / What Is World Literature? iz 2004. godine koja, bez obzira na kritike koje joj se mogu uputiti, može poslužiti kao dobar uvod u tu problematiku. Što se tiče spomenutih kritika, neke od njih smo razradili u eseju „Književnost, globalizacija, turizam“ izvorno objavljenom 2017. u online časopisu Proletter koji više nije dostupan. Ipak, do eseja je moguće doći preko stranice archive.org. Vidi: Tutek 2017.

[7] U tesktu pod nazivom „Postjugoslavenska književnost?“ iz istoimene knjige, napisanom 2012. godine, Boris Postnikov piše: „Jer [pojam ‘postjugoslavenska književnost’] je dvoličan: ako mu na licu titra sjetni jugonostalgični osmijeh, dirljiva uspomena na četiri i pol desetljeća zajedničke povijesti, na naličju ćemo mu neizbježno otkriti rad kapitalističkih tržišnih mehanizama. Tek nakon što je logika profita postavila zahtjev za ponovnim uspostavljanjem izgubljenih veza među nekadašnjim socijalističkim republikama, naime, postalo je moguće napraviti onu pseudosubverzivnu gestu transgresije s početka priče, isplaziti jezik političarima, akademicima i znanstvenicima pa promovirati nešto poput zajedničkog, postjugoslavenskog iskustva“ (12).

[8] Engleski prijevod koji smo koristili ovdje izašao je 2016. godine i besplatno je dostupan na stranicama izdavača, Commune Editions.

[9] Sanders ovaj termin koristi u članku o američkoj crnačkoj književnosti u kontekstu američkog modernizma, pišući o Harlemskoj renesansi kao jednom od njegovih najvitalnijih doprinosa. Termin koristi u kontrastu s terminom „visoki modernizam“ pod kojim misli na institucionalizirani modernistički kanon. Ovaj potonji je pak konstruiran na kritičkim postulatima koji nisu primjenjivi na analogne književne i šire kulturne formacije koje su ostale izvan kanona i pojavljivale su se na manje vidljivim mjestima u svjetskom sistemu. Vidi: Sanders 2005.  

[10] Svatko tko išta zna o suvremenim radnim migracijama i odnosima periferije i jezgre shvaća koliko je ne samo prekarna već i za nebrojene tisuće ljudi i po život opasna njihova dinamika. U već brojnim primjerima govora o ovom suvremenom problemu ističe se talijanski dokumentarni film Fuocoammare / Vatra na moru iz 2016. godine koji je režirao Gianfranco Rosi.

[11] Tako je i dobar komad posljednjih tridesetak godina na marksističkoj ljevici uvelike bio obilježen upravo raspravama o potragama za novim takvim subjektom koji bi ovo mjesto mogao ispuniti u kontekstu promijenjenih materijalnih uvjeta, o čemu svjedoči i niz koncepata koji su za tu svrhu stvoreni, od „kognitivnih radnika“ u talijanskom post-operaizmu, preko „mnoštva“ Hardta i Negrija, do „globalnog Juga“, ili recentnijih teoretizacija „prekarijata“ ili migrantskog rada.

[12] Npr. opsjednutost post-apokaliptičnim žanrovima kako u književnosti, tako i u kinematografiji diljem svjetskog sistema u kojima se, prema poznatoj i naporno često, no opravdano, upotrebljavanoj Jamesonovoj izreci, „lakše zamišlja propast svijeta nego propast kapitalizma“.

[13] Izuzetno koristan, zanimljiv, i atraktivno uređen prilog ovoj temi nedavno je dao Sezgin Boynik koji je kao gostujući urednik u časopisu OEI uredio posebno izdanje/antologiju pod naslovom Sickle of Syntax and Hammer of Tautology: Concrete and Visual Poetry in Yugoslavia, 1968-1983. Vidi: Boynik 2021.

[14] A posebice danas kad se, motivirano ratom u Ukrajini, na pitanju kurdskih organizacija u Švedskoj u kojem svoje interese želi nametnuti trenutna državna vlast u Turskoj, lomi proces švedskog pristupanja NATO savezu.