JESEN JE
I NEKAD SE UČINI DA ME JE MOGUĆE
POBIJEDITI

Svijet se razbolijeva. Brže.

Na pojavu novog soja aktuelnog virusa,

cijela jedna zemlja pribavila je sve dostupne metke.

Svoje spravice za praćenje ljudi nose rado i svugdje.

U dogovorenom dijelu svijeta uspostavljen je beskrajni,

ali vrlo konkretan rat:

rat po sebi, zbog sebe, samo bez pobjednika.

Ne i bez žrtava.

O tome se davno pisalo.

Ima i nekih novih slutnji.

Zvečarke više ne upozoravaju na napad

kada vide čovjeka.

Jednostavno ujedaju.

To je značajno uvećalo procenat smrtnog ishoda.

Prostor postaje zanemarljiva kategorija.

Bilo kada, bilo gdje, može se desiti bilo šta –

tako se nekad događao samo kraj,

jedino ljubav.

Djeca nestaju.

Umiru nadomak obala, ispadaju iz aviona,

emigriraju u digitalnu realnost.

Šiju garderobu za naše sezonske fantazije,

ili se jednostavno ne rode.

O ljudskim pravima nećemo,

ništa čovjeku nije rođenjem zagarantovano,

mada postoje stvari koje će mu biti oduzete.

Jednostavnije,

želim da kažem kako zlo postoji.

Želim da bude jasno kako zlo postoji,

mada neću ja živo opisivati njegove metode.

Isto tako želim da kažem nešto

o početku jeseni. Makarone se prebrzo kuvaju,

ali para prijatno grije i obrok će se variti omamljujuće sporo.

Napolju je tmuran dan, prohladan, nikome se ne izlazi vani.

Ako imaš gdje ostati, pojesti nešto toplo, pustiti muziku,
otvoriti knjigu, nečiji dlan, noge, ili dušu,

danas si čuvar svijeta.

Dobro uopšte nije kompleksno.

Ne mora da ima ni oči.

Ako ima, sada gleda kroz prozor

u prve kapi kiše što padaju na kožne cipele

jedne stare žene.

Ona je skromno obučena, ali nosi urednu punđu.

Od kiše se sklanja, ipak, samo da ne bi skvasila stopala.

Takva mi je poezija potrebna, kaže dobro, jednostavna,

koja se pobrinula za sebe.

Ona će naći vremena da primijeti kako i ja postojim,

i da mi je potrebna pomoć.

Spremi sobu, pojedi na miru makarone, zahvali se radijatoru, poželi me

svima, pa i sebi.

Isključi telefon. Pogledaj, kran se diže nad platanovom krunom.

Kao giljotina. Možda kao tas.

Ti odlučuješ.

Ja to nikad ne tražim od tebe.

MIRA I MEDINA

Miru srećem slučajno u Sarajevu.

Kažem joj kako je ovaj grad divan, i težak,

ne obrazlažem ništa, ni pojam slučajnosti.

Kažem joj kako su žene ovdje

tople i neuništive.

Mira misli da one hodaju po potisnutoj vodi,

a ja u tome vidim čudo.

Oči joj se zelene dok govori,

rođena u Bosni, odrasla u Srbiji, živi u Americi,

i dalje bez zemlje,

ta kuća, ta žena

kojoj bih s njenom kćerkicom pod pazuh potrčala

ako bi sad zagrmjelo.

Brzo shvatim da je u pravu,

još brže da nije.

Ovdje žene hodaju po vodi,

i gledaju se blagonaklono,

za razliku od onih oko tvog stola.

Ovdje žene znaju da svaka hoda po vodi,

i pružaju svoje zemljane dlanove

jedne ka drugima, čak i ka meni.

Ako jedna zastane, samo na tren,

ako prestane činiti čudo,

znaju,

sve ćemo potonuti.

I one oko tvoga stola.

Sve smo ćerke jedne drugima,

majke jedne drugima,

svemu majke.

Ja sam majka dvoje nestašne

nerođene djece,

majka pjesnika

i polupjesnika,

sitnog plavog cvijeća

u pustinji,

u lokvama jareće krvi.

Majka sunca, majka tebe, majka sebi.

Dok kupujem mami suvenire

nevidljivim markama,

osjećam, ovaj grad je, takođe, majka –

svi gradovi ćerke Sarajeva

kada grmi, kada grmi.

Najteža je divota neuništivosti,

čitam s Mirinih usana

dok kazuje kako je sve prolazno,

kao tijelo, kao mržnja.

Sjetim se kako mi je Medina sinoć rekla:

„Jednostavno moraš dati sve,

ako si mislila da preživiš.”

LJETNJA USPAVANKA

Jednog jutra sve će stati

Majku će prestati da boli glava

brat neće odjuriti kolima

a oca će stići nenadana

milost

Žene neće krenuti ka trgovinama

po svoje duge potplaćene sate

i niko prije doručka neće popiti rakiju

jednu, drugu, sedmu

Lubenica će se skotrljati sa tezge

na pijaci

i zaustaviti se u letu

Tuda će proći dječak

unuk starog susjeda iz vlažnog suterena

i ubrati taj neočekivani dar ljeta

Njegova majka će kod kuće isjeći

vodeno voće na jednake kriške

Sestrici će dati bez koštica

srce

i ona više neće morati da čeka tuđe

kako bi preživjela

Jedna će sjemenka pasti na pod

liznuće je zelena mačka

svakodnevim jezikom

svih životinja

Iz nje će izrasti čarobna biljka

koja će neprestalno davati

raznovrsne plodove

i nahraniti cijeli grad

Ljudi će tako otkriti dokolicu

Počeće da pjevaju, crtaju, plešu

čitaju poeziju, notne sveske i narodne kuvare

prave ručne radove i baštice

po dvorištima i krovovima

Svi će imati dobre cipele

priveske i vezene peškire

unikatno posuđe

krojenu odjeću

izrezbarene tabakere

posebne mirise

domaće meleme

mir u duši

i dobro raspoloženje

Gledaće jedni druge u oči

i ugledati lice sreće

Prvo lice koje je ugledao prvi život

Prvo lice koje će postati drugo lice

Ti

jednog ćeš jutra ustati pjevajući

i nećeš zaboraviti ovaj san

MARIJA DRAGNIĆ rođena je u Nikšiću 1990. godine. Pjesme su joj objavljivane u relevantnoj književnoj periodici u regionu, kao i na internet portalima za književnost i kulturu. Objavila je knjige poezije Konfabulacije (Bijelo Polje: Ratkovićeve večeri poezije, 2019; Beograd: PPM Enklava, 2019.), Mi, marije (Podgorica: Fokalizator, 2020; Beograd: PPM Enklava, 2020.) i Treća neuništiva stvar (Beograd: PPM Enklava, 2022.). Dobitnica je nekoliko regionalnih nagrada za poeziju. Urednica je u izdavačkim kućama Raštan izdavaštvo i PPM Enklava.