Živo i pravo

–

Ja te ništa ne razumijem,

i ti mene ništa ne razumiješ.

Na tom čvrstom tlu

gradimo, kad to odlučimo,

jedino što možemo,

povjerenje, tu

hrabru silu, slijepu radost,

staro znanje, zdravu sol.

Dok govorim, smiješ se,

dok ti nešto radiš ja se pitam

kako. Niti si ti ja, niti sam ja ti,

i hvala bogu da je tako. Među

nama nešto treće, nekako lako,

i zajedničko, što dijelimo, čudimo se,

i toleriramo, dakle volimo. Poput

ljudi se volimo, kad su cijeli,

pa su kao psi i

njuškaju, prebiru, struje,

odlaze pa se vraćaju,

te si grizu draga tijela

i onda se sa živim pravom izvale

u blato, cvijeće, vodu, zemlju,

trulež, čičke, sijeno, kanale, i koprive.

Uz neke puteve

koji se za nama i pred nama

pružaju, idu, mirišu i ostaju.

–

–

Nešto dobro ujutro u kuhinji

–

Krotko se puši nedirnuta kava i mirno otvara slatka subota,

a ja sjedim, gledam te dok čučiš pred frižiderom i nadam se,

baš se nadam, da ću jednoga dana biti star, i slab, i tebi zahvalan

kao što se zahvalan bude jabuci i suncu, šutke i široko, kao što se

zahvalan bude dubokome snu i svojoj ulici, neprizvanoj brizi,

drugarskome radu, kiši, majci, i pšenici. Zasad ne znam što si,

ali dobro znam što bih želio da postaneš. Znam to zato što se

uz tebe prisjećam što sam i što stoga bolje znam i što bih postati

morao. A to je: kretnja bez grča, izvježbani potez, dobra navika,

iščeznuće truda i poraz straha, neko zdravo more, doprinos

i poklon toplog vjetra, miris otkosa, bogatstvo ljetnog zraka,

borac za slobodu i prijatelj. Dođi, govorim ti, dođi da me

dobro pamtiš, da me udišeš i izdišeš, a ti čučiš pred frižiderom

i nježno gazduješ. Pitaš, kao što naši ljudi pitaju: oćeš pekmeza,

oćeš sira, oćeš oraha, jedi. I osim toga: šta me gledaš tako,

tele jedno, tele moje, tu sam, tu sam ti. Jedi.

–

–

Ne seri da navijaš za njih

–

Još jedno nogometno ljeto, dosta pijano, dosta sveto

i grad je pun i prazan istovremeno, dok se skupljamo

po terasama birtija i blago izdaleka zavidimo klincima

što vise cijele dane po igralištima, puše iza garaža,

i kao solarne baklje bombardiraju ulice i dane koji su

otvoreno more sad kad više nema škole.

–

Sve je zapravo skoro pa odlično, rezultati su povoljni,

a ja uspješno hodam između nade i razuma dok mi ne

priznaš da ove godine, baš te briga, navijaš za Njemačku.

Slušam i ne vjerujem. Tko to, boga mu, na svjetskom

prvenstvu navija za Njemačku, osim Nijemaca (i to čak

ne ni svih Nijemaca) te malograđanskih budala iz

perifernih zemalja koje misle da su Nijemci po duhu

jer su na skijanju u Austriji popili dobar kapučino,

a i situacija s parkiranjem bila je riješena fino, i to

im se toliko svidjelo.

–

Kako Njemačku? Cijela je sila odrpanaca za koje

se uvijek navija, strpljivo i sjetno. Siromašni su, tužni,

i prokleti da igraju lijepo, ali pod pritiskom da nestaju

kao suze na suncu i podbacuju tragično, onoliko bolno,

koliko i predvidivo. Ja još plačem zbog Gane dvije tisuće

i desete. Ali pusti njih. Imaš tu i nas, izvoli pa biraj: pet,

šest, sedam, osam, koliko već republika niče iz tog

otrovnog džumbusa, preplašene su i glupe dok se grubo

udaraju u prsa i zborski pjevaju reklamne slogane,

instant himne u slavu šupljine, hvalospjeve

geografiji pustoši, tupoj duši zapuštene muškosti,

i vječite provincije.

–

Ili ako si već ambiciozna i dosta ti je više da se uvijek

umire od ljepote i romantike, nije ni to problem.

Tu je Brazil, evo i romantike i zlata, iako ni to nije

što je nekoć bilo. Tu je Argentina, koliko god gadna,

pa i Nizozemska koja je ako ni po čemu, onda barem po

nogometu simpatična. Španjolska i Portugal, sve loši,

ali relativno prihvatljivi izbori, ako i tu oprezno

po strani ostavimo samovolju, povijest, i neizbrisivu

iako već potamnjelu krv.

–

Ali Njemačka. Tko, pobogu, navija za Njemačku? Sve su

osvojili, i osvojit će opet još toliko puta, dok ti telefoniraš

na Telekomovoj mreži i s mamom dogovaraš nedjeljni ručak:

neko jadno pile, paradajze s vrta i vječiti brašnast krumpir.

–

Za koga navijaš? Za Njemačku. Gdje živiš? Svuda pomalo,

Ženeva, Santorini, Buenos Aires… Koji auto voziš? BMW,

direktorsku limuzinu serije 7, okrutnu panteru. Koje ti je

najdraže jelo? Mlado, još drhteće janjeće meso, koje mi

sluge friško zakolju dok ja s terase promatram uz aperitiv.

Golijat mi je uvijek bio draži od Davida, prljavog i nosatog

malog prevaranta.

–

Ne možeš, majke ti, navijati za Njemačku, dovikuju kroz

vječnost nestali junaci: Rosa Luxemburg, Paul Breitner (onaj

što tužno umire krajem tisuću devetsto sedamdeset i četvrte),

Oskar Maria Graf, i Krist, dok se šokirani Rade Končar

u nevjerici zamalo prekrižio.

–

Ali ne, ti inzistiraš i boli te briga. Kažeš da su to kockarski

geni tvoga starog pa jebiga, ne možeš se kladiti na onoga

tko je već unaprijed predao meč. Da nisi ti, majke mi,

da nisi ti, na licu mjesta bih te šutnuo. Ovako, šutke krećemo

u birtiju gdje nam prijatelji čuvaju mjesta. Terasa je puna

i konobari se od posla zatežu i ovijaju kao sajle. Sjedaš

neobavezno i kažeš svima: ja navijam za Njemačku. Nitko ti

ne vjeruje, a naš konobar se smije. Jer svi znaju da sereš.

Jedino ja sam se, preosjetljiv, glup i toliko slab na tebe

za trenutak prepao.

–

Nema ipak straha. Toče se pića i po naški nazdravljamo.

Jebo Njemačku! A jebo i Hrvatsku! Kada kucne čas,

zajedno ćemo stajati u porazu i pobjedi,

okrenuti pregrijanom Mediteranu, i sva će slobodna djeca

izmiliti iza garaža, gonjena da od nas nauče ono što ih

u školi nitko naučiti neće: kako se vjeruje, kako se gubi,

i kako se strpljivo čeka. Ta jedna pobjeda, taj konačan dan,

taj blistavi trenutak u kojem se svijest uz povijest stopi

ljepljivo i trajno, kao sladoled izbijen iz grabežljive ruke

što neočekivano blagoslovi iscrpljeni asfalt

i živim mlijekom natopi ulice ovog dotad gorkog,

turističkog i nevažnog grada.

–

–

U mračnom hramu pred kraj svijeta

–

Naglo sam skrenuo s ulice, uhvatio rukom kvaku i gurnuo

drvena vrata crkve u kojoj su me krizmali. Hajde da vidimo

i to. Polumrak, prašina, i blijedi miris dragog boga:

ustajali tamjan, hlapeća voda i vječan ljudski znoj. Sjedim,

slušam i čekam. Odasvud šušte skuti i titraju svjetiljke,

nitko se ne pojavljuje da sa mnom progovori. Vani se umorno

događa svijet. Kamioni, povenula obećanja, eksplozije.

Čekam Isusa da se k meni okrene s teškog smeđeg ulja

na kojem ga razapinju. Čekam Isusa

da zaplače u majčinom naručju, gladan, posran i tek probuđen.

Ova me prigušena prašna smrt tako ugodno privlači sebi. Kad bi

još netko sumorno i zasvirao, ne bih više izlazio. Sjenke i slike,

zlata, orgulje i kalež, sve se to sakuplja u jednu tamnu točku, tihu

vječnu noć. Gledam kako se oltar u sebe urušava, zidovi

kao da će prsnuti. Ja se prisjećam davnih laži. Kad sam bio dijete,

padale su bombe i zvonila zvona. Ovdje smo pospano stajali

nedjeljom. Glupi i krmeljavi, radili smo što nam kažu, i bilo je

dosadno i lijepo. Na povratku kući, trčali smo, tražili, psovali

i bacali: snijeg, kamenje, drvo, zemlju. Kraj nas su se tužno

ljuštile fasade. Crkva nas je mirno gutala.

Sjedim i osjećam da je vrijeme da postavim to slatkasto pitanje,

izgubit ću se za tren u toj ustajaloj maglici:

pa gdje su sada svi ti ljudi? No odgovore na to uglavnom znam.

Zbog tog sad u ovom mraku stišćem šake. Zvecka novac,

a sveci se iskeženo raduju. Isuse, ti koji si došao da rastaviš

sina od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve

njezine, ti koji nisi došao donijeti mir, već si došao s mačem,

pomozi nam da porazimo one koji su našli svoj život u ovoj

blatnjikavoj staji, koji su otvarali džepove i zatvarali oči,

i koji su se bojali izgubiti sve kako bi pronašli ono

što se i tvojim imenom zove,

–

Usijanu zvijezdu, vječitu crvenu lomaču.

–

–

Proboj iz neizdrživog u nepoznato

–

Korita vruće krvi puše se na dvorištima, svatko je danas

dužan da izađe i pusti svoju tužnu litru. Jedva da je svanulo,

mi prolazimo i ne obaziremo se, krećemo se brzo no ne

izazivamo sumnju. Prošle noći, kad je dolazio red na nas,

pripremio sam britve i oprao ručnike, od srama te nisam

mogao ni pogledati. U šutnji smo večerali vodu

i krumpire. Televizor je buktio i u studiju su se uvijale

gliste, golaći su ispuštali sluz, s kljove je visjela kravata,

drhtale ljubičaste usne i blještao je blud, u to sam piljio

u nevolji u kojoj smo se našli. Još mi uvijek bridi ruka

tamo gdje si me uhvatila i rekla: idemo. Idemo, idemo!

–

Jedini razlog zbog kojeg sam te poslušao: nisam znao

da misliš ozbiljno. Do zadnjeg trenutka oštrio sam britve,

a zora, tanka kao papir, parala je noć i kesila se onima

na koje je toga dana došao red. Idemo, idemo. Gledao sam

te, ali razumio nisam ništa. U susjedstvu je netko očajno

zavrištao. U crnom ogrtaču, s naprtnjačom na leđima

stala si na vrata. Budućnost koja ne ostavlja izbora.

Oblačio sam čizme i priglupo se smijao. Šanse su nam bile

nikakve.

–

Otada je prošlo toliko godina.

Žilavi smo i kvrgavi poput štapova odrezanih uz rijeku.

Mršavi smo i jaki jer neprestano hodamo. Stari smo.

Ja sam izgubio ruku ali ne žalim za njom.

Od tvojih bih ožiljaka mogao isplesti vijenac,

njime ću ti okititi grob jednom kad konačno legneš.

Često mi kažeš, nismo ružni, lijepi smo. Ljepota to je

putokaz što izvire iz oka situacije. Idemo, idemo,

rekla si one noći, i ja sam te poslušao i zbog toga ti hvala.

Da su nas uhvatili već na izlazu iz grada, da su nas pokosili

dok smo prevrtali korito, bilo bi svejedno. Idemo,

procijedila si, ja sam poslušao, i tu se dogodilo.

Taj nam je mučan zavjet pripremio ovaj otvoreni put. Odabir,

britak kao kisik. Toliko boli. Ono što se zove vječnost.