Zemljotres, pukotina, sećanje: umetak – Marko Bogunović


Janko Janković u svojoj kancelariji na Obilićevom vencu


(odlomak iz rukopisa)

Avgusta 1943. godine veze beogradskih komunističkih ćelija i organizacija sa PK KPJ za Srbiju bile su poljuljane a mahom i pokidane. Veliki broj operativnih tokova bio je prekinut i ugrožen stoga je ilegalni rad bio gotovo nemoguć. To je sve bila posledica višestrukih ’’provala’’ u odeljenjima Specijalne policije. Mnogi uhapšeni operativci KPJ su podlegli nemilosrdnim metodima kvislinških snaga. U malim zagušljivim isledničkiM kancelarijama, isprskani što sopstvenom što krvlju svojih saboraca, odavali bi često i ključne informacije o delovanju ilegalnog pokreta u Beogradu zbog čega su sve buduće akcije morale da budu suspendovane. Jedan deo ljudstva koji bi uspeo da izbegne hapšenje tajnim kanalima je prebacivan ili u unutrašnjost zemlje ili u najkomplikovanijem slučaju u Srem gde bi se pridruživali partizanskim četama.

U takvim okolnostima u Beograd je po nalogu Blagoja Neškovića, visoko pozicioniranog operativca KPJ, sekretara PK za Srbiju, dovedena Vera Miletić, prema navodima relevantnih veza, inteligentna i snalažljiva studentkinja Filološkog Fakulteta u Beogradu. Ona više nije bila potrebna u OK u Požarevcu. Iako su beogradskoj policiji još 1942. dostavljeni podaci o njoj, lični opis i bračno stanje, ona je i dalje bila manje poznata policiji i postajale su male šanse da je agenti prepoznaju na ulici. Gotovo nikakva, jer se kretala obučena u seljačko odelo, tršave kose i neugledna sa pletenom korpom iz koje bi virile namirnice ili voće i povrće. Ispod su bili pažljivo sakriveni visoko poverljivi dokumenti. Ti poverljivi dokumenti bili su kopije saslušanja iz Specijalne policije. Tek kada je ta veza čvrtso uspostavljena, drug ‘’Mihajlo’’ je mogao odjahati iz Beograda u svoje nove zadatke.

Kada je došla u Beograd, Nešković je isplanirao da mladu Miletićevu odmah poveže sa svojom ’’najskupljom’’ vezom – Jankom Jankovićem. Niko drugo nikada nije mogao da dođe u direktnu vezu sa Jankom osim Neškovića. Ni sa kim drugim Janko Janković nije želeo da komunicira. Nešković je ulivao poverenje svojom ozbiljnom i uglađenom pojavom. Pritom je takođe bio poreklom iz Kragujevca i Jankov rođak Nemanja Marković ga je izuzetno cenio. Janko je zatražio ovakav dogovor: sastanci će se vršiti isključivo u stanu njegove rođake Bose Đorđević u ulici Vele Nigrinove broj 13 na Crvenom krstu, odmah nakon radnog vremena kada bi Janko išao kod Bose na ručak ili uveče pre policijskog časa. Iako je imao specijalnu dozvolu kao šef kartoteke da se nađe na ulicama grada i nakon početka policijskog časa, on to nikada nije koristio u obaveštajne svrhe. Nije želeo dopustiti mogućnost bilo kakvog stihijskog susreta sa nemačkim okupacionim snagama još manje patrolama policije.  

Janko bi neizostavno zaključavao vrata kancelarije dva puta. Ključ bi stavljao u desni džep pantalona i sve vreme putovanja bi ga dodirivao – kada bi izlazio iz zgrade, kada bi ulazio u tramvaj i kada bi izlazio iz tramvaja. Sa sobom je, razume se, uvek nosio legitimaciju Specijalne policije u kojoj je stajalo Šef kartoteke IV odseka. U stanu bi bila samo Bosa koja bi u tišini otvorila vrata. Kratko bi poljubila Janka u obraz i suptilno ga dodirnula po ruci pre nego što bi se izgubila u kuhinji. Bosa je bila važna saradnica NOP-a, predratna pripadnica Ženskog pokreta u Kragujevcu i antiratna aktivistkinja. Često bi u polušali govorila da ”najviše voli da bude domaćica”.

Janko bi u nekoliko naizgled lakih koraka prelazio u dnevnu sobu. Skidao je košulju polako, odvezivao pažljivo zavezani učkur koji je bio zategnut na stomaku. Onda bi iz novinske hartije većeg formata odmotao svežanj dokumenata koji su bili prethodno uvijeni u foliju, spolja natopljenu znojem. Sa jednakom pažnjom bi dokumente (saslušanja iseđivanih komunista) stavljao pored pripremljene kucaće mašine na radnom stolu. Janko bi ostao još nekoliko trenutaka u dnevnoj sobi kako bi obukao košulju pre nego što bi otišao u kuhinju kod Bose. U dnevnu sobu bi potom iz ostave ulazila Brana Perović, supruga Blagoja Neškovića i prepisivala dokumente i po potrebi sa sobom nosila originale koje bi sutradan vraćala. Prema pravilima konspiracije, Brana Perović nikada nije videla Janka Jankovića.

Treba razumeti da se ovo sve odigravalo bez ijedne razmenjene reči, od samog Jankovog ulaska u stan. Kao da bi i najtiše izgovorene reči razbile ovaj gotovo staklasti ritual. Kada završi prekucavanje saslušanja, Perovićeva je dokumenta uredno poređana i složena ostavljala na stolu a mašinu bi sklonila u ostavu, u pregradu na podu specijalno udubljenu za poverljivi materijal.

Bio je četvrtak, 26. avgust 1943. godine. Janko je tog dana napunio 34 godine i trebalo je posle završenog radnog vremena prvi put dokumente predati novoj vezi, Veri Miletić. Celog dana je osećao nelagodu, znojio se i odlazio u toalet da se umiva. Kako se približavao čas polaska na dogovoreni sastanak sve je teže bilo sedeti na stolici i zavoditi dokumenta. Janka je, kao predratnog policijskog službenika, još početkom rata školski drug Božidar Boško Bećarević pozvao da se pridruži IV odseku Specijalne policije. Bećarević nije ni u najsvirepijem košmaru mogao da zamisli da je Janković još prethodne godine (godinu dana pre početka rata između Sovjetskog Saveza i Trećeg rajha) svom bliskom rođaku Nemanji Markoviću obećao da će pomagati ilegalnoj KPJ u Kraljevini Jugoslaviji dok god je zaposlen u policiji i ima pristup važnoj dokumentaciji.

Janko, iako nije gajio direktne sklonosti ka komunističkim idejama i nije znao mnogo o onome o čemu mu je rođak govorio, beše pravdoljubiv i zaštitnik prezrenih na svetu, radnih i siromašnih ljudi koje je okrutni sistem Kraljevine Jugoslavije evidentno slamao. I sam je odrastao u siromašnoj porodici sa mnogo dece. Otac mu je umro rano od posledica mučenja u austrougarskom zatvoru. Sve ono što je Nemanja govorio o bogatim feudalcima i potlačenim kulucima Janko je itekako osetio na svojoj koži. Možda mu nije bila sasvim razumljiva teorija revolucije, samo toliko da ‘’velika je tenzija, rođače, i sve ovo mora prerasti u neki veći sukob gde ćemo mi, seljaci i radnici, opet ginuti za bogate i njihove interese’’. O nepravdi o kojoj je Nemanja pričao Janko je preznavao vrlo dobro – i u ono pola Erdoglije što se nikad nije vratilo sa fronta, i u onim ratom obogaljenim ‘’starcima’’ što su kuckali drvenim štakama okolo Železničke stanice u Beogradu tražeći koju paru za parče hleba i šaku duvana. Znao je, bogami, i po samom sebi dok je jedne šestojanuarske zime u memljivom podrumu neke beogradske knjižare slagao knjižurine o slavnoj srpskoj pobedi i svetom carstvu Dušanovom, pokušavajući da pomogne svoju porodicu. Znao je to sa svakim probadanjem u leđima i krckajućim reumatičnim prstima koje bi jedva savio kako bi podigao šolju bućkuriša što su ga zvali čaj. Narednih godina je uspeo da dobije nameštenje pisara-dnevničara u Opštoj državnoj bolnici posle čega ga je putanja vodila samo dublje u šumu administracije. Znao je i tek toliko da se oduvek živelo na rubu gladi i da se na naslovnim stranama novina brujalo o sporazumima, ujedinjenjima i zabranama. Znao je da se svako malo sa tih istih strana iz istih dnevnih novina regent bezbrižno smeškao uvek iz neke nove daleke nepoznate zemlje. Za to vreme su u skupštini urlali jedni na druge a ljudi su se smrzavali usled nestašica ogreva. Onda je posle nekoliko godina došlo bombardovanje, pa hajde u Kragujevac da se javi svojoj matičnoj vojnoj komandi. Odatle sa vojskom u Čačak. Na kraju je bio pozvan u novoformiranu organizacionu strukturu Specijalne policije pri Upravi grada Beograda.

Tako ga je okupacija dočekala u podrumu. Opet je tuđin bio kući. Shvatio je da ne može sedeti u tom podrumu i okretati glavu od ekstremnog zločina. Našao se maja 1941. godine u Vele Nigrinove 13 kako bi primio nove instrukcije i napravio dogovor za nastupajuće doba. Objava rata između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza još nije stupila na snagu, ali se osećalo da će doći do hapšenja komunista na okupiranoj teritoriji Srbije, a posebno u Beogradu, jer su postojeći dosijei bili pregledani i pravljeni su se spiskovi ”anacionalnih i komunističkih” elemenata u Beogradu i šire. Janko je to znao i preneo je ono što je imao od informacija rođaku Nemanji. Tu je sve počelo, tu je veza prvi put uspostavljena i trajala je neometano naredne dve i po godine.

Sada je opet bio u istom stanu na Crvenom krstu. Bosa je zatvorila vrata od stana i skrenula odmah u kuhinju. Janko je osećao kako graške znoja jurišaju niz njegove plećke, niz grudi i skupljaju se ispod tvrde obloge na njegovom stomaku. Tu su bila uvijena neka od friških saslušanja uhapšenih ilegalaca i drugih sumnjivih lica. Prema ustaljenoj rutini Janko je krenuo niz hodnik pa na vrata sa desne strane ali ona su već bila otvorena. U dubini sobe stajala je izuzetno mlada i sićušna devojka. Njena usta su se blago otvorila u osmeh koji je otkrivao isturene prednje zube. Janko je zastao u okviru vrata kao zaleđen i one tople kapi znoja već su se među hladnim, debelim zidovima pretvarale u ledene kuglice. Gledali su se tako nekoliko sekundi, devojka je već povukla osmeh, kada se Janko naglo okrenuo i pošao brzim korakom prema kuhinji.

‘’Zašto je ona u sobi?’’, pitao je nervozno Bosu. ‘’Ubeđivala me je, Janko, da mora da bude u sobi, da su to novi principi rada’’. ‘’Ne postoje novi principi rada, postoje samo oni uslovi koje sam postavio na početku. Zašto otežava i ovako već teške trenutke…’’. Bosa je onda prošla pored njega, zatvorila vrata od kuhinje i vratila se ispred Janka koji uopšte nije menjao položaj tela. Nije želeo da se okreće prema vratima, verovatno plašeći se da bi devojka odjednom mogla da se stvori pred njima. ‘’Hajde, daj mi šta imaš, odneću joj ja’’. ‘’Ne može tako, Boso, i sama znaš. Ti ne bi trebalo da vidiš te dokumente, niti da imaš znanja o tome šta se ovde dešava.’’ ‘’Rođo, ja već znam i previše. I ako…odnosno kada me jednom uhapse, ja neću odati ništa, a to što ti misliš da me štitiš na ovaj način samo je tvoj dobroćudni karakter na delu. Zaštititi me ne možeš niti trebaš, znam ja i samo kako ću i šta ću, kao i uvek što sam znala. Jednog dana kada se sva ova tragedija završi, ti ćeš moći da kažeš da si u njoj bio veliki junak. Već si toliko života spasio, toliko smrtnih presuda uništio…ma samo da je jedna bila pa da ti se čovek večno divi. U grotlu onog pakla, u onoj klanici dole, raditi tako nešto smelo…’’ ‘’Dobro, dobro, Boso, nećemo sada o tome. I šta mi vredi da joj ti sada nosiš dokumente kada me je videla. Dobro je položila oči na mene i čak mi se osmehnula. Šta sada vredi kada je uhodana procedura ovako nasilno prekinuta.’’ ‘’U redu, ja ću samo otići da joj prenesem da mora da se skloni u ostavu dok ti ne položiš dokumenta na sto. I da ne ulazi dok ne čuje zatvaranje vrata.’’ ‘’Sada je to već izlišno, čak nekako i smešno’’, reče Janko sa blagim nakašljavanjem poslednje reči. ‘’Uzalud je sve ovo što sam radio ako u ovim najtežim trenucima neko odluči da promeni metodu rada. Ćemu ja sada mogu da se nadam?’’ ‘’Možeš da se nadaš skorijem konačnom oslobođenju kome si ti dao ogroman doprinos…druže Jankoviću’’, reče Bosa pokušavajući da izvuče osmeh od Janka. ‘’Evo sada je već avgust, šest meseci od kako je Staljingrad odbranjen, tri meseca kako su neprijatelji pali u Severnoj Africi..Sovjeti napreduju, Janko.’’ Onda  je pogledala u mali kalendar obešen iznad šporeta i potmulo vrisnula. ‘’Ta danas ti je rođendan, Jankec!’’ Napravila je dva krupna koraka i čvrsto ga obgrlila oko struka, stežući ga sve jače. ‘’Potpuno sam zaboravila u celoj ovoj zbrci, Janko, nisam ništa napravila da se počastimo….’’ Janko je prekide nekim neartikulisanim glasom, kao da je izustio nešto da kaže. Konačno se osmehnuo, malo ga je popustila napetost, osetio se kao da je ponovo ‘’kod kuće’’ sa samim sobom. Na trenutak je zaboravio svoj položaj, malopređašnji drzak istup iz protokola, krike koji su se neprestano čuli iz kancelarija s gornjih spratova. Oboje su zastali za trenutak, Bosa je već odavno pustila Janka iz zagraljaja i bili su na jedva korak jedno od drugog. Onda je Janko krenuo da otkopčava košulju i reče Bosi samo da ode da kaže devojci da sačeka u ostavi. Ovo je početak nekog novog doba, pomislio je Janko, nekog perioda koji će u konačnici doneti mir, blagostanje i obnovu života u celosti. U tom se vratila Bosa: ‘’Nema je nigde, Janko’’. Janko se okrenuo prema njoj a iz otkopčane košulje svežanj dokumenata se izvrnuo i lupio o pod.

Marko Bogunović

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *