Postmodernizam je mrtav. Šta je sledeće? – Alison Gibons [esej]


Grafika Holi Džuel (2015)


Od poznih 80-tih nadalje, romanopisci, umetnici, kritičari i istoričari umetnosti su predviđali smrt postmodernizma. Linda Hačeon je objavila, u drugom izdanju Politike postmodernizma (2002), “gotovo je”. Za savremeni period se – počevši od pada Berlinskog zida 1989. pa kroz devedesete i kasnije – često tvrdi da se odlikuje jedinstvenim intenzitetom te se čini kao da je ovo momenat u kom otkrivamo, rečima naratora iz romana Bena Lernera 10:04, kako se “svet prestrojava”. Postmodernizam je imao različita lica i u skladu sa tim nema apsolutnog konsenzusa o tome koji su to tačno njegovi sastavni delovi. Frederik Džejmison ga je opisao u delu Postmodernizam ili kulturna logika poznog kapitalizma kao gubitak istoričnosti, manjak dubine i značenje kao i izbledelost emotivnog afekta. Brajan Mekhejl, sa druge strane, u Postmodernističkoj fikciji (1987) tvrdi da je postmodernizam definisan sopstvenom fascinacijom ontološkim. Uzevši sve u obzir, čini se da postmodernizam u osnovi podrazumeva preispitivanje stvarnosti, kako u okvirima stvarnog sveta tako i u okvirima reprezentativne efikasnosti i verodostojnosti fikcije.

Ipak, čini se da su se iscrple snage koje su nekad pokretale postmodernu. Postmodernizam je odbijao velike narative, uključujući religiju, koncept progresa i same istorije. Fikcija Anđele Karter, a naročito Krvava odaja, jasan je primer tipičnog postmodernističkog impulsa: time što je preispitivala tradicionalne bajke, ona je razarala velike narative roda, seksualnosti i ženske subjektivnosti. Nasuprot tome, u današnjoj kulturnoj klimi se javlja obnovljeno interesovanje za istoriju i mitsko “stvaranje smisla” koje bi stariji postmodernisti prezreli. Priča za biće vremena (2013) Rut Ozeki, na primer, donosi nam isprepletene priče – među njima i priču japanskog kamikaze tokom Drugog svetskog rata kao i svedoka Tohoku zemljotresa i cunamija iz 2011, kontekstualizujući obe priče kroz istorijat ideja i razmatranje principa zen budizma.

Postmodernizam je sveo stvarnost na niz jezičkih igara gde su se autori poput Pola Ostera pojavljivali u fiktivnim univerzumima sopstvenih romana ili bi likovi, kao u slučaju kratke priče Hulija Kortasara “Kontinuitet parkova“, čitali priče da bi otkrili kako se svi ti narativi povezuju na jednom nivou predstavljanja stvarnosti čiji su i oni deo. Na prvi pogled, savremeni pisci pokazuju istu težnju da zamute granice između fikcije i stvarnosti, kao što to čini Dejvid Šilds u knjizi Glad za stvarnošću (2010). Međutim, kada se pisci, ili neki drugi realni elementi, pojavljuju unutar fikcije – poput Bena Lernera u 10:04 – njihovo prisustvo označava neku dozu realizma, a ne ukazuje na veštačku prirodu teksta. Zaista, umesto hladne distanciranosti postmodernizma, njegovog anti-antropomorfizma, realizam je sada opet popularan. Emocije ponovo igraju centralnu ulogu u fikciji jer autori insistiraju na našoj povezanosti  -povezanosti ljudskih bića u globalizujućem svetu, a likovi su odraz nas samih. Čini se da se javlja nova kulturna logika; svet – ili makar literarni kosmos – se ponovo ustrojava. Ovaj proces još uvek traje i tako mu se mora i prići. Kako bismo razumeli situaciju, moramo postaviti nekoliko pitanja. Prvo, najdramatičnje, jeste: “Da li je postmodernizam umro?”; zatim ga prati: “Ako jeste, kada se to desilo?”. Književni kritičari poput Kristijana Morarua, Džoša Tota, Nila Bruksa, Robina van den Akera i Timoteusa Vermulena uporno ukazuju da su pad Berlinskog zida 1989, novi milenijum, teroristički napad 11. septembra, “Rat protiv terorizma” kao i ratovi na Bliskom istoku, finansijska kriza, revolucije koje su usledile, da je sve to skupa označilo neuspeh globalnog kapitalizma i njegovu neujednačenost, što je vodilo do razočaranja u projekat neoliberalne postmodernosti, kao i skorašnje političko deljenje na radikalnu levicu i ekstremnu desnicu. Kumulativni efekat ovih događaja, kao i prateća hiperanksioznost što dolazi uz dvedesetčetvoročasnovni priliv novih vesti, učinio je zapadni svet dosta nesigurnijim i nestabilnijim mestom gde se bezbednost ili budućnost ne mogu više uzimati zdravo za gotovo.

Činjenica da je Oksfordov rečnik uzeo politički nabijen termin “post-istina” za reč 2016. čini mi se prikladnom. Prisutnost te reči, naročito u vezi sa trenutnom političkom klimom (Tramp, Bregzit, autoritarizam generalno), simbolizuje savremene stavove povodom koncepta istine. To nam može pomoći da razmišljamo o radikalnim kulturnim promenama koje se trenutno dešavaju. Modernizam je bio zasnovan na utopijanizmu i držao se određenih univerzalnih istina, a postmodernizam je odbio i dekonstruisao samu ideju istine. Prefiks “post” paradoksalno skreće pažnju na koncept koji teži da ukine. Dva elementa reči tako tvore metonimiju za trenutno stanje stvari; “post” odražava trajnu postmodernističku sumnju dok “istina” ostaje važan kamen temeljac.

Postoje mnogi termini koji bi mogli da označe ovu novu kulturnu logiku, promenu u vladajućem sistemu uverenja: navedimo samo par – altermodernizam, kosmodernizam, digimodernizam, metamodernizam, performatizam, post-didžital, post-humanizam i nezgrapni post-postmodernizam. Ima tu konvergencija i divergencija između ovih konceptualizacija, a one dopunjuju jedna drugu koliko se i isključuju. Bez obzira na sve, konstanta jeste određeno nasleđe moderne i postmoderne stilske prakse kao i rehabilitovana etička svest. Lernerov 10:04 je dobar primer. U jednoj epizodi, narator Ben završava svoju smenu u Sloup park farmerskoj kooperativi. Ben, kao i mnogi članovi kooperative, istovremeno pokazuje ponos zbog ekološkog, antikapitalističkog etosa kooperative i nevericu zbog nedostatka fleksibilnosti kada treba pronaći vremena za njegove planove i prilagoditi raspored smena. Dok pakuje sušeni mango, Nur, članica kooperative, otkriva da nije u biološkom srodstvu sa čovekom kog je smatrala svojim ocem. To ima značajne posledicepo njeno poimanje sebe, naročito zato što se njen arapsko-američki identitet temeljio na libanskom poreklu njenog oca.

Uprkos intenzivno ličnoj i emotivnoj prirodi, ta priča je isprekidana. Narator stalno prekida njen narativni tok uz upadice poput: “Nur mi je to kazala, ali ne baš tim rečima”. Ta tehnika je postmoderna, stalno stavljanje jedne priče u okvir druge i njihovo povezivanje, ali ovde ne služi samo kao samorefleksija već pre kao način pokazivanja hermeneutičke funkcije priča unutar naših sećanja, unutar naših narativa o sebi i odnosa sa drugima. Naracija se prekida i kada Bena pomeraju sa pakovanja manga. Još uvek ne znajući kako će se priča Nur završiti, Ben dolazi do pogrešnog zaključka kako se tu radi o islamofobiji. Ovakva procena narativnog lika u Lernerovom romanu, moralistička ali pogrešna, može se posmatrati kao pokazatelj raširenog licemerja na Zapadu i ostavlja jači utisak upravo zato što čitaoci u naratoru vide zastupnika samog pisca. Opet, ono što se čini kao postmoderna metatekstualnost – lik autora unutar dela fikcije – ne koristi se na postmoderni način. U postmoderni, autor bi se tipično pojavljivao u delu kako bi se sveo na lingvistički znak preko ontološke nemogućnosti postojanja takvog lika u delu fikcije. Nasuprot tome, Lernerov narator upravo pripada polju fikcije.

Razmišljajući kasnije o Nur i njenoj priči, Ben će poželeti da postoji način na koji bi mogao da je uteši “a da to ne bude pompezna glupost kakva se obično čuje u kooperativi”. Ben razmišlja o sopstvenim osećanjima: “moja ličnost se rastočila u jedno apstraktno sopstvo tako da svaki atom koji meni pripada pripada i Nur, a fikcija ovog sveta se ponovo ustrojava oko nje”. U 10:04 prestrojavanje sveta se vrši oko ose ljudske subjektivnosti, relacione u pogledu intimnosti i etičnosti.

10:04 je samo jedan primer savreme književnosti koja artikuliše sentiment van okvira postmoderne. Može se kategorizovati kao autofikcija, žanr u kom se autobiografsko i fikcija integrišu i biva sve popularniji uporedo sa takozvanim “bumom memoara”. Taj žanr može delovati postmoderno na prvi pogled, budući da se bavi fragmentacijom subjekta i zamaglivanjem granica između ontologije stvarnog i fiktivnog. Međutim, savremena autofikcija vrši naraciju sopstva ne kroz jezičke igre, već kako bi pojačala realizam teksta i bavila se sociološkim i fenomenološkim dimenzijama ličnog života. Gotovo je sa Edijem Belgelom (2017) Eduara Luja je dobar primer toga, oslikavajući iskustva autora kao feminiziranog mladića tokom odrastanja u seocetu na severu Francuske, gde stanovništvo uglavnom pripada radničkoj klasi.

Drugi književni trendovi, poput popularnosti istorijske fikcije, oživljavanja realizma i sve veće bavljenje vizuelnom i digitalnom kulturom takođe ukazuju na ovu promenu. Dejvid Foster Valas se često citira kao književna figura i autor “poziva na oružje” protiv ironične postmoderne popkulture, ali i drugi savremeni pisci učestvuju u toj ofanzivi: među njima su Ben Lerner, Dženifer Egan, Dejv Egers, Džošua Feris, Džonatan Franzen, Šejla Heti, Kazuo Išiguro, Rut Ozeki, Ali Smit, Zejdi Smit, Adam Tirvel. Tirvelova knjiga Kapau! (2012), na primer, se bavi Arapskim prolećem, ispitujući istoričnost i značaj tih događaja, poredeći ih sa Francuskom revolucijom. Kroz taj proces, samosvesni narator ubacuje razne kulturne reference, ukazuje na značaj medijske pokrivenosti svetskih događaja i razmatra da li je prikladno da on napiše jedan roman o arapskom svetu.

U isto vreme, u našoj kulturi ostaju aktuelne mnoge teme kojima su se bavili pisci ranijih generacija; malo je pokazatelja da će jedna radikalna literarna avangarda izbrisati staro kako bi napravila prostora za novo. Postmodernizam možda nije potpuno gotov, kako to neki kritičari vole da kažu, ali čini se da je u povlačenju. Metode su mu postale opšta mesta i apsorbovane u komercijalnu i popularnu mejnstrim kulturu. Postmodernizam je izgubio vrednost delom i zato što je preplavio tržište. Kako se okončava zaigranost postmodernizma, imamo priliku da na bolji način konstruišemo književnost koja se iskreno bavi problemima stvarnog sveta. Ta nova književnost može da ispita kompleksne i stalno promenljive krize rasne nejednakosti, kapitalizma i klimatskih promena, na koje je lako ostati slep.

preveo sa engleskog Mrako Jovanović

Alison Gibons predaje Savremenu stilistiku na Šefild Halam univerzitetu, urednica je zbornika Beleške o metamodernizmu i kourednica Kembridžkog vodiča za eksperimentalnu književnost.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *