Pesma o prirodi – Tomi Piko [američka poezija]


Ryan Seslow – Pop Art

Pesma o prirodi

 

Zvezde umiru

kao, neprestano i daleko, kao, ono što vidiš samo je posmrtno zvono
svetlosti, zar ne? Svetlosne

godine. Ali takođe blizu, kao okean zvezda na obali Pacifika. Njihove male
ruke grebu i čvore i odguruju

unutrašnjost se prosipa u okean. Masivne smrti. Kada pokušam da spavam
mislim na narandžaste litice, bez narandžastih zvezda. Čvornovate, zasićene. Talasi su
čisti. Morske sase n shit. Peščne krabe n shit. Buve. Galebovi su
nad glavom. Uh zarekao sam se da nikada neću napisati pesmu o prirodi.

Pesak je u redu. Kažu da nije Fukušima. Osećam se dobro, u smislu
da se osećam mršavo – pratio sam vežbe sa DVD-a Trejsi Anderson na
YouTube-u i ruke su mi čvrste i jake. Ona kaže, posegnite kao da vas
razdiru

Ne mogu da ne ispričam. Ponekad, ponekad … ono što vidiš to ćeš
progutati. Ponekad postoji unutrašnjost.

 

***

 

Ne mogu da napišem pesmu o prirodi
jr tako se pothranjuje narativ plemenitog
divljaka. Ošamario bih drvo posred lica,
kažem svojoj publici.

Recimo da sam u piceriji
Recimo da jedem parče pice za šankom kada prilazi čovek da pokupi
svoju porudžbinu
Recimo da ona nije još gotova i da je pričljiv
Recimo da sam u Portlandu bc ppl ne pričaju sa mnom u NYC
Recimo da kaže, ćufte su za bebu, pica je za malog,
Cezar salata je za ženu, a pivo, pokaže kažiprstom na pivo, a onda
palcem na sebe, pivo je za mene.

Ima jedan od onih ispucalih letnjih osmeha

Nastavlja da priča kao da želim da ga slušam
Kao da je jako opušten
Kao da mu svako duguje pažnju

Ja sam čudni IND peder

On spusti ruku na rebra moje stolice i pita me da li želim da odem
do toaleta sa njim

Recimo da me to uopšte ne uzbuđuje

Recimo da doslovno mrzim sve muškarce jr svi muškarci su životinje –

To je priroda o kojoj bih želeo da napišem pesmu.

 

***

 

Zima je pretnja smrću prirode, a ja ne reagujem dobro na pretnje –

nije kao leto, smrt u obliku muškaraca koji laju

jer imaju problem sa kratkim šortsom i potkresanim i gejevskim držanjem
za ruke

bože sačuvaj da zakoračiš u jezivu hladnoću zbog gazirane vode i grožđa,
zaboraviš ključeve, baterija od mobilnog

ti umre, a cimeri van grada sa svojim prazničnim porodicama

plus rukavice su glupe ko k

ALI lako je maštati o snegu kada si odrastao na rubu
pustinje –

Nacija Kumejaj nije napravljena za zimu čak ni kao metaforu – mislim metabolički
a ona se desi, slušaj sad, desi se svake. jebene. godine.

Nema izloženosti u Južnoj Kaliforniji,
ni veštačke toplote u San Dijegu.
u LA? Sneg dolazi samo u konzervi.

Hladnoća je bila zanimljivost, kao i kiša. Sablast. Ne. Reanimacija, procvat
kalendarske umetnosti i romana sa porodicama u dnevnim sobama, zgužvanim u
pesnici oluje.

Koristili smo kamin
samo zbog snažne arome dima. Kada su kiše došle sa kapaka neba, mogao sam da osetim
kako zemlja liže sopstveno nepce. Pakleno zadovoljna.

 

***

 

Muškarci šamaraju

monolite u Mosulu u prašinu i kamen. Raspadam se
u sred Vikodina
Hvala bogu za kolonijalističku pljačku, zar ne? Barem neki od ovih
artefakata ostaju netaknuti iza stakla, kaže Istorija.

Urne Kumejaja iskopane van konteksta, njihov pepeo istresen i postavljen
na izložbu u Muzeju Čoveka. Pogrebna umetnost, kamini u SoKal
dnevne sobe viših slojeva

Nadzornik je retko dočekan sa gostoprimstvom, kažem.

Životi podrhtavaju, kaže Istorija.

I ja bih želeo spomenik, kaže Ego.

Upravo treba da me pojebe Don Drejper na krovu, ali oštar dim
nas obmotava poput ćebeta budim se, kao, sranje da li sam popušio cigaretu
sinoć, bez suvih utičnica molim
ali to je samo moj kvart u plamenu – ja

trčim napolje oblak se vuče preko neba i prema Kvinsu. Arhiv
gori, zgrada za čuvanje dokumentacije pored vode. Potpisani komadići
teksta veju po betonu, fragmenti gutaju ulice, kao Sapfo

Kako statue postaju važnije od izbeglica
je nešto što ne bih uključio u pesmu o prirodi.

 

***

 

KOJA JE TVOJA NACIONALNOST ?!?! Taj lik mi dovikuje tokom karaoke
večeri za trandže u tom gej baru dve stanice od mene.

Da bi pričao o uraganu, prvo moraš da pričaš o
postojećim prilikama iznad okeana, tako da moraš da pričaš o opakoj
temperaturi okeana, tako da moraš da pričaš o industriji i sunčevim
zracima, tako da moraš da pričaš o heljiumu, da li si znao da je helijum
dobio ime po bogu sunca Heliosu i da je definisan na osnovu procepa u solarnom
spektru tako da doslovno nije ono što jeste već ono što ga okružuje, tako da naravno
moramo da pričamo o sunčevom sistemu, Mlečnom putu, mreži
unverzuma i Velikom prasku.

Koliko daleko moraš da se vratiš da bi odgovorio na pitanje o rasi?

HM AMERIČKA? kažem

ili

KUMEJAJ. Kažem JA SAM IZ KUMEJAJ NACIJE,

oba odgovora su tehnički istinita, ali znam da kada on kaže
NACIONALNOST zapravo kaže izgledaš kao da nisi baš sasvim beli dečko
plus hoću da mi se posreći, tako da napravim lice suprotno od
visoke limenke koja se, oborena na bok, prosipa po podu

DOLAZIM IZ INDIJANSKOG REZERVATA BLIZU SAN DIJEGA odgovorim
mu, kroz trandžino kao pevanje Majkl Bubleove verzije
“Osećam se dobro”.

 

***

 

Beli muškarac me pita da li osećam da sam bliže prirodi
jr sam IND
pita da li sam, kao, živeo u pravoj kući
odrastajući u rez
ili u nečemu bliže
zemlji, nečemu biljnom
kaže pretoplo je da li imam neke kišne
obrede

Kada iskažem frustraciju, on kaže šta? On kaže samo pitam, kao da
ga iskrenost nekako lišava činjenice da je sjeban.

Ne lišava ga.

Kaže mi ne mogu da pobedim sa tobom
zato što je već pobedio
zato što će uvek pobeđivati
zato što može da napiše pesmu
o prirodi, ili bilo šta što poželi, ne razume

zašto ja ne mogu da napišem jebenu pesmu
o prirodi.

Kasnije dok me jebe
ugrizem ga za obraz do
krvi postvarujem dvljačku požudu

***

 

Moja glavna figura je personifikacija, kaže Priroda. Da li tvoje asocijacije
uzimaju u obzir živu u meni?

Priroda me na neki način prevazilazi

govor koji obuhvata unutrašnjost prestiže

Priroda želi da otpada sa mnom, a ja sam tražio izgovor
da iskoristim frazu “kostrešenje noći” ali ne možeš uvek dobiti
ono što želiš.

Svaki dejt deluje kao poslednji dejt jr uvek nađemo male načine da budemo
strašno neprijatni jedno prema drugom, kao ujedi komarca ili seča šume

kao, mislim da sam u zlostavljačkoj vezi s/prirodom

sa druge strane mislim da sam u zlostavljačkoj vezi s/sobom, šapućem
nakon što se uštinem za mlitavi stomak

ali zapravo izlazim iz tvog stana tokom ranog voza mog mamurluka misleći
to je bilo čudno trpanje, kao, skroz gužvanje ali na otvorenom putu

a onda, tačan kao sat šalješ mi sms dva dana kasnije, kažeš pozdravi iz
Pajnsa – da li si slobodan u subotu uveče?

a ja sam i očaran i sumnjičav, što je verovatno suvišno,
ali je takođe humus moje zemlje i pista za sletanje.

 

***

 

Ne volim da razmišljam o prirodi jr me priroda navodi da pretpostavim da bog postoji.

Monumentalan vrtlog pepela zahvata stopere, na primer – ruke oblaka
klize niz planinske padine

uzdah iz usta čuda prirode, oči se ljušte ka nebu

poput sećanja

Slažem se. Pohlepa. Aahhh. Pohlepa.

Bog hoće sve, a ja sam kao Bog – ti, oprosti mi, ali ti
mi oduzimaš previše vremena. Imam onu situaciju na poslu. Nije u tebi problem, u meni je.

Bog nosi kratki šorts i zahteva obožavanje, a ja mislim, kao, Bože,
vide ti se jaja!!!

Pokušavam da objasnim to veoma polako.

Moj drug Hesus radi u ambulanti. U čekaonici imaju jednu
od onih kugli sa strujom. Plazma globus. Svako se oseća kao
Storm. Šta god privlači pažnju stondiranim likovima

jedina je priroda koju bih mogao da podnesem.

 

***

 

Mi smo poslednja životinja koja je stigla u kraljevstvo – čak i nauka
će ti to reći.

Moj otac me vodi u planine, beremo žalfiju. Kaže mi zahvali
se billjci za žrtvu, sine. Svaki put kada oslobodim stabljiku proboj
molitve za svaki list.

Otičem od ovog znanja? Deleći ponos bilja

Moja mati maše hrastovima. Doktor joj ispostavlja dijagnozu.

Kada se popne uz planinu da bere žir, moja mati
maše jebenim hrastovima. Gledam je kako stoji tamo, sa
rukama iza leđa, klati se, smeši
u lice kore –

Pričaju jedno sa drugim.

Ja uopšte nisam takav, kažem svojoj publici.

Kažem, išao sam na Sara Lorens koledž

Pravim kinou i slična sranja

Kada sam jednom u kampusu video omot Jork Pepermint Petija na zemlji,
pokupio sam ga i bacio u kantu. Ti si tako dobar Indijanac, rekao mi je neki kurton
idući na čas. Zato,

Više ne kupim đubre.

 

***

 

Želim da budem neko ko jede slatkiše
na izložbi Feliksa Gonzalesa-Toresa, a ne neko ko se poliva
hladnom vodom u kupatilu

ali to smo što smo

kao džambolaja.

Recimo da sam odgajan na televiziji i šećeru i iscrpljenim roditeljima
koji su prihvatali svaki posao što bi pomolio glavu iz duboke trave mogućnosti

koji nisu studirali ali su i dalje čitali poeziju jedno drugom i pisali
pesme i pravili skultpire i čitali pravne dokumente na plaži dok sam ja
bacao, kao, morsku travu na sestriće
ali mogućnosti za šta?

Moja trenutna lista zavisti uključuje ljude koji donose odluke, uopšteno.
Zavist je sranjce. Upoznam dečka i nedostaje mi. Vreme, savršen primer
samopouzdanja, tapka me po ramenu i pita

ako dobijem anksiozni napad kada me neko zove sa nepoznatog broja,
jer, kao – ko još uvek zove?

Uvek sam želeo da znam, kažem, zašto te zovu Otac

Ne možeš da razmišljaš i odlučuješ u isto vreme. Ako je jezik struktura
nastala iz želje za razgovorom, da li zaista mogu biti kriv kada
Novac kaže anksioznost je istinska samo kada se lice slomi a ja se samo ljuštim
kao farba?

 

***

 

Telo

Hajde da nikada ne odemo u Vegas
ok?
Telo hajde da nikada ne razgovaramo
sa onima koji ne osećaju ništa
ispred neonskih znakova,
ili onima koji pričaju
kako je smrt jedino savršenstvo.

Da li se suočavamo sa ravama, ili ih odgurujemo? Hoću da jebem

Hej, sećam se 90′
Bio sam prijatelj sa 90′
Bio sam anksiozan 90′

Sećam se kada sam na radiju čuo da je princeza Daj umrla ne znajući ko
je ona ali moja mati je bila neobično potresena dok je pričala o tome sa
medicinskim tehničarem koji je odnosio moju tetku

Udobnost u tvom cementu je čudo. On grli
oseća se kao glas. Glas ima kožu. Posmatram zvezde na
moru. Hajde da nikada nikada ne odemo

Ne postoji savršen kraj. Prosto moraš da ustaneš
i kažeš, spreman sam da odem.

 

***

 

Šta ako se zaista osećam povezano sa zemljom?

Šta ako planine oko ravnice u kojoj sam rođen

Šta ako ih vidim kao lica kada zatvorim oči

Šta ako sam im rekao zdravo ujutro i sada svi njihovi pozivi idu na govornu poštu

Šta ako sam prebrzo vozio svoj trotinet niz stazu strmoglavio se u
žbunje čaprala izvukao se izgreban iz njega osetivši puls

Šta ako bih neprimetno rekao izvini kada bih seo na mahovinu na steni
sa cvrčkom iza sebe

Izgledao bih kao prokleti retardirani ludak

Tako sam razočaran glupim IND pisanjem njihovih glupih pesama
o prirodi, kao, odrastite pederi

Gledam ovu misao licem u lice i želim da se bacim pod kola

 

***

 

Priznaj. To je pesma koju si priželjkivao sve vreme.

 

***

 

Teško je biti bilo šta

osim pesimiste

kada osećaš da Zemlja truli na toliko naslovnih stranica a Tejlor
Svift je idiotkinja i cigarete
koštaju bogaoca

Na tremu sam i mazim mačiće, lavanda je u vazduhu. Sunce je
preko brega i moj prijatelj Roj zna ime svake biljke u svojoj
bašti. Jedno mače se zove Vič Bejbi i ona voli da ti se
priljubi uz vrat.

Vazduh je jasan, a svuda preko Instagrama – narod postavlja slike
zalaska sunca.

 

izbor i prevod Stevan Bradić


Tomi “Tibs” Piko je autor knjiga pesama IRL (2016), Pesma o prirodi (2017), Džank (2018), Oslobođen (2019) i fanzina Hej Tibs. Bio je osnivač i glavi urednik Birdsonga, antirasističkog/kvir-pozitivnog kolektiva, male štamparije i fanzina od 2008-2013. Potiče iz Viejas rezervata Kumejaj nacije, živi u Bruklinu, gde je jedan od kustosa čitalačke serije Pesnici sa stavom (PWA), pored toga vodi potkast Food 4 Thot, i piše za Literary Hub.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *