Pluralia Tantrum – Radomir Mitrić [poezija/nesaglasnost]


Pšenično polje sa vranama (1890) – Vinsent van Gog

Čardaš Ladik Katalin

Srča si u modrilo vena zasuta kao sačma
vjetrova u mrtvim geranijumima. U vrata
zakračunjena, rezopodbočena. Svebolu si
samotnosti pepelna Gernika. Neurasteničje.
Plotun planktona pred sjenom kitoubice.
Karner Kvarnera što dahću na izgrijevu
sunčanog zenita. Šamar snenim vodojažama.
Tijelo raspeto kad biva hram, brdu nagog bluda.

Riđovkica usnula na pijesku, na rupi zmijarnika.
Krv što brizne na uhu dvizice u krvootpustu.
Bijela rubaška za oglašene pred pogruzima.
Grč butnokostni za dvoje koje pili testera strasti.
Tu, u prvom zahodu kapodistrijskom, galeba
sletjelog pod suknju, potrganu grubim šakama.
I tebe, koja si nezaustavljiva, podatna Jeđupka
što krši crno granje ritova i Lorkice preko glave
odbacuje u vječni mir močvara, malaksave.

Obujmljiva, materična. Melodija zvona nekaljenih.
Dodola što s mirom munje zbira u garava njedra.
Muzika plehana što Junonu u junicu preobražava.
Oraču što stoji iza i svunoć šiba obale pod vlažnom
hrptenicom. U tmuloj vrućici kost kad se na kost
slaže, kao kamenje gromilno. I kuna namamljena
medom i kamforom, mašću i crnom lukovicom,
zapišti u gvožđima. Boginjo ribolika, mora davnog
što uvrlo je u zemlju kao glasovi u glasoviru, ustani,
u sjeni Ilinštaka i zasjedni u kočije koje vuku crni
labudovi. Iz draperije, obvijene glinom Panonije.


Pluralia Tantrum

Srdžbu mi boginjo opoj, onu od jata vrana
i gavrana, gustotkanih u krošnjama granatih
lipa, tom pretkišnom baroku, dok gude u raspri
muklog predvečerja, pred oluj, poput umornih
račundžija, izludjelih od siline paklenih brojki,
gamadi stravne gladi. Ćudljivog oka bedevije
koja povlači se unazad, u strahu od piska baziliska.

Daždevnjaka što gega se u nenadnoj bujici kiše
što škropi zemlju ispucanu obilnom sušom.

Čembalima njenih kosa što draškaju vene mojih
ruku, raskrštenih nad solarnim pleksusom stomaka.

To, dabome, biva u trenu pupanja podzemnih jezera,
pod dvojinom naših očvrslih grudi, srdite gušterice
dok bježe u strahu od vrbovog pruta, što udara
iz strasti a ne iz puke obijesti. Kočijaša-galamdžije,
kandžija čija, tuče sapi zlovoljno poput srpa što
reže osje, makove crvene kao prsti pod kojim pršte

nari tvoga strpljenja. Mlječike pucaju povrh vratova
rumenih kao obrazi zavjerenika, naprečac uhvaćenih,
i cure niz udove vreli sokovi, kao ulje nad glavama
onih što udaraju bjesomučno o zidine utvrđene kule.
Padaju Bastilje pod ovnom rušitelja, silinom zlosti.

Ostanu dekapitati na bojnom polju, polegli i usniveni
kao nevoljnici, lišeni uzvika, u dimnim opijumnicama.

Ilijada od tvojih usta i mojih dlanova, koji nedaju
vrisku da poteče. Ljubav je nepomirljivost, baždarina
koju pečataju srca, voljenjem, pupkovina što diše
u vodenjaku maternice, svijet što od mnoštva opstaje.


Milonga za svilenobedrenu

Hlad u suncu sam sikamore, u žezi, herezi,
tijela tvoga što šišti u grču Gomore, obljubom
rvača čiji ti stisak mrdnuti ne da. Kalup si.

U kojem topiš čitavu bulumentu olovovojnika
požude, diskobolosa što napetih tetiva hita trenu
izbačaja, u vatri božanskoj. Dugi sam tremolo
citre što penje se uz tebe i ostaje tako u tupom
bolu slezine, satima nakon zvukookida, titrajem.

Vododerinom pećine u koju svunoć galebovi
utjeruju konje razdražene, kao u bitku hitri
vozari ratne dvokolice, u noćima slanjim od mora.

Pod bludnim okom sikilja, što bubri i trza se naglo,
nalik škorpijici. Kao znojni akordeon iz predgrađa
buenosajreskog, što se širi od dahtaja i drhtaja
tvojih, dok dva čuvara smokovita, budno čuvaju
stražu, svjedočeći otvaranju tog sezama strasnog,
čunjevima skrotuma, udarajući kao kastanjete
o bubnjeve kože, membrane nategle do pucanja.

Barjak je podignut nad tvrđavom tvoje strasti,
bijela zastava predaje u koju uđe, jašući na topu,
raščupana, ali ponosna kao Zapata. Zlatan zahir
što vrti se na kraju svijeta, jedro u oluji, čigra
puštena iz ruku tangoigrača, to duša je tvoja.

Harem pred kojim igraju evnusi tužni, dok čekaš
na pravog plesača koji doći će toj ulici ruševnoj,
zelenoj od plijesni, u milongu svilenih bedara

što tihana su predvorja raja. Ljubav je fantazma,
krv u kapcima onih što žmure gledajući u sunce,
u stolici za ljuljanja pred staračkim domom,
nakot čovječoribica što svijetle u tami, neprestano.

/Iz rukopisa knjige Kino Mediteran/


Radomir D. Mitrić (1981, Banja Luka, Kragujevac), završio je studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, gde je nekoliko godina radio u svojstvu asistenta pri ovoj visokoškolskoj ustanovi. Pisanjem se bavi od svoje četrnaeste godine. Poezija mu je prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, ruski i bugarski jezik. Do sada je objavio pet knjiga pesama: Nostalgija za punoćom, Osvešćenje, Summer Quartette and Story about Mediterranean/ Letnji kvartet i Priča o Mediteranu, Unutrašnji Vavilon i Mornarski tango, kao i roman Šum Panonskog mora
Mitrić je dobio sledeće nagrade: Brankovu (2005), Miloš Crnjanski (2005), Nagrada Slovo Podgrmeča (2007), Međunarodnu nagradu za poeziju “Castello di Duino” (2008), Nagrada grada Banja Luke (2008). Nargrada Poziv na putovanje (2012).

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *