Ne – En Bojer


Benksi – Devojčica pretresa vojnika


Istorija je prepuna ljudi koji jednostavno nisu. Oni su rekli ā€œne, hvala,ā€ okrenuli se i pobegli u pustinju, živeli u buradima, spalili sopstvene kuće, ubili svoje silovatelje, odgurnuli večeru od sebe, meditirali prema svetlosti. Čak su i bebe sposobne odbiti, a takođe i starci. Životinje odbijaju: u zooloÅ”kim vrtovima dok zure kroz pleksiglas i bacaju izmet ka licima posetilaca. Klase odbijaju. SiromaÅ”ni bacaju svoje živote na barikade i radnici usporavaju proizvodnu liniju. Porobljeni su oduvek odbijali, trujući gozbe i abortirajući embrijone, a uporni, veseli peÅ”aci postavljaju se nasuprot saobraćaju, predstavljajući tako prvu i najvidljiviju dnevnu lekciju iz stava prosto nemoj.

Ne govoriti predstavlja pripremnu metodu za ne. Vežbati neizricanje znači vežbati nesavitljivost, tim pre ukoliko smo u gomili. Ciceron je napisao cum tacent, clamant ā€“ ā€žÄ‡uteći, oni vičuā€œ[1] ā€“ i bio je u pravu: nikada nemojte pomeÅ”ati tiÅ”inu sa pristajanjem. Ćutanje je podjednako često znak zavere, koliko i pristanka. U prostoriji inače prepunoj živahnih ljudi koji ne govore niÅ”ta i pomno posmatraju figuru autoriteta, tiÅ”ina predstavlja prvi začetak misli nećemo.

Ponekad se naÅ”e odbijanje ogleda u nepokretnosti. UsavrÅ”ili smo mirovanje pre negoli gibanje. Kao i bilo koje novorođenče, svako od nas je puÅ”tao da odrasli jurcaju oko naÅ”ih malenih tela, dok bismo zurili u detelinu ili pločice. Kao tinejdžeri gluvarili smo svuda i bilo je potrebno Obezbeđenje da bi nas oterali. Videla sam tako da su se policajci, u zemlji prepunoj pasa lutalica, dosetili da je njihova glavna dužnost da im ne dozvole pristup javnim fontanama, a čim bi ih oterali iz fontana na njihovo mesto bi doÅ”la druga grupa pasa. Isto je tako bilo biti tinejdžer u tržnom centru.

Ponekad, jedino moje sigurno mi pripada nama koji nismo, koji ne bismo, čija tela ili duhovi nisu sarađivali. To mi je usporilo, stajalo je naokolo, blokiralo put, imalo je skamenjeno lice dok su se drugi osmehivali postajući saučesnici. JoÅ” i sada smo iŔčezli, ne-pojavni, i u enigmi odbijanja otkrivamo da samostalno stvaramo sopstvenu nemogućnost da uopÅ”te pokuÅ”amo, Ā razboljevamo se, postajemo depresivni i nepomični, usled nemilosrdnog kruženja kapitalističkog da i prosto ne možemo, čak i kad bismo pomislili da zaista hoćemo. To je kao da je reka, koja je uvidela visinu svojih nasipa, odlučila da ne želi da ih preplavi već da ih nadmudri tako Å”to će presuÅ”iti.

Iako je tačno da je odbijanje partner smrti ā€“ mislim da je Meri Mekarti rekla da je čak i piÅ”tolj prislonjen na glavu samo poziv ā€“ smrt je isto tako partner odbijanju, kao opcija koja često nije najbolja, ali ipak jeste opcija. Smrt kao odbijanje za materijal zahteva samo život, koji, ukoliko ga uslovi koji inspiriÅ”u odbijanje učine dovoljno jeftinim, može postati ponovo dragocen ukoliko se birano i herojski upotrebi kao ne.

Poezija je ponekad ne. Njena relativna tiÅ”ina je pritajena forma pevanja negacije. Njen beg u prostranstva unutraÅ”njosti, u svetu grozničavog spoljaÅ”njeg kretanja, ponekad je način da se stoji u mestu. Poezija je polu-popularna kod tinejdžera i revolucionara i dobra je za suprotstavljanje, za izgovaranje onoga Å”to je suprotno od nečeg drugog, nudeći besmisao naspram smisla i nalazeći smisao uprkos užasnom besmislu sveta. Od svih pesama koje izgovaraju ne, pesma venecuelanskog pesnika Migela Hamesa Protiv policije, u prevodu Giljerma Pare, najelegantniji je izraz odbijanja:

Protiv policije

Moje čitavo Delo upereno je protiv policije
Ako piŔem pesmu o Ljubavi, ona je protiv policije
Ako pevam o nagosti tela, pevam protiv policije
Ako od ove Zemlje načinim metaforu, biće to metafora protiv policije
Ako govorim neobuzdano u svojim pesmama, govorim protiv policije
A ako uspem da načinim pesmu, to je uprkos policiji
Nisam napisao niti jednu reč, stih, niti jednu strofu, a da to nije protiv policije
Sva moja proza je protiv policije
Moje čitavo Delo
Uključujući i ovu pesmu
Moje čitavo delo
Upereno je protiv policije.

Pesnici su slavobitno uspevali da se smeste, između monaha i svetaca, u klasu eksperata za odbijanje. Emili Dikinson, Gvendolin Bruks, Džordž Open, Amiri Baraka stoje u tom panteonu, govoreći ā€žne želimā€œ, u panteonu onih koji su ponekad svoje lovorike nosili poput krune od trnja. Panteon onih koji nisu hteli, neÅ”to je najbolje Å”to crkvena poezija ima da ponudi. To je hram okađen mirisima žrtvovanih književnih karijera, pretrpan obaveÅ”tenjima o bakrotima pred ciničnim kulturnim kapitalom, ugrejan na vatri unutrÅ”anjosti, u kome obitavaju najpoznatiji i najnoviji. U njemu nećete naći poeziju oblikovanu u kukavičko možda, fluorescentno da, ili sladunjavo, kolaboracionističko, reakcionarno, elitističko i očajničko uradiću-Å”ta-god-da-zahtevaju-od-mene.

Volim ne. Pomalo podseća na obrnutu mantru (om). Tajnovito je, prenosivo i radeno. Ono diktira logiku mog stvaralaÅ”tva, a i kada se greÅ”kom izgovori postoji neÅ”to divljenja vredno u njegovom zvučanju. Ali čak i najveći od pesnika odbijanja možda ga pomalo ironično koriste, jer vrlo često odbijeno samo pojačava ono Å”to se ne odbija. Ne jednog pesnika vrlo je često zapravo da umotano u ljuÅ”turu tog ne. Ne jednog pesnika je ponekad, ali retko, ne upućeno pesmi, dok je čeŔće upućeno svim užasnim pejzažima i skupinama izvan pesme. To je ne upućeno banalnostima hemije i ratovima, ne zaposlenju i legalizmima, ne bednim ustrojstvima istorije i zemlji zasićenoj pohlepom.

Ponekad poezija svoje odbijanje izvodi kroz formalne strategije, a od tih formalnih strategija odbijanja, najprostija je poetska tehnika koju zovemo ā€žobrtanje sveta naglavačkeā€œ. Ova pesma Volta Vitmena, nazvana ā€žTranspozicijeā€œ, počiva na obrtanju kao sprovedenom odbijanju:

Neka reformatori siđu sa podijuma na kojima večito
kukumavče ā€“ neka se idiot ili luda pojavi na svakom
podijumu;
Neka sudije i kriminalci zamene svoja mesta ā€“ neka čuvari zavrÅ”e
u zatvoru ā€“ zatvorenici nek u svoje ruke
uzmu ključeve;
A oni Å”to nemaju poverenja ni u rođenje ni u smrt ostale nek vode.

ā€žTranspozicijeā€œ izvrću druÅ”tvene klase tako da se struktura koja ih omogućava ogoljava kao neodrživa. Vitmanova pesma je velikoduÅ”na i aktuelna jer svako ko je pročita može da sprovede isti način odbijanja, može da napiÅ”e sopstvene transpozicije. Evo i kako: uzmite postojeći svet i okrenite ga naopačke. Ili uzmite ono Å”to postoji i pretvorite ga u ono Å”to ne postoji. Ili uzmite ono Å”to ne postoji i pretvorite u ga ono Å”to postoji. Ili uzmite ono Å”to postoji i protresite ga sve dok mu promena ne ispadne iz džepova. Ili uzmite bilo koju hijerarhiju i elemente sa njenog dna smestite u kategorije na njenom vrhu. Ili uzmite viÅ”e različitih hijerarhija i pomeÅ”ajte njihove sastavne delove.

Bertold Breht u svom eseju iz 1935. ā€žPet teÅ”koća u pisanju istineā€œ[2] navodi odeljak staroegipatske pesme kojom se stvari potpuno obrću naglavačke:

I tako bi: plemići tuguju, a sluge se raduju. Svaki grad reče: isterajmo moćne napolje. ProvaliÅ”e u dvore i pobacaÅ”e spise. Robovi postaÅ”e gospodari.

I tako bi: sina uglednog čoveka viŔe ne mogoŔe prepoznati. Dete gospodarice postade sin njene služavke.

I tako bi: moćnike vezaÅ”e za žrvanj. Oni koji nikada dana ne videÅ”e, izađoÅ”e na svetlo.

I tako bi: kutije siromaha od ebonovine razbiŔe, a drvorede bogataŔa sasekoŔe i pretvoriŔe u krevete. Pogledajte: glavni grad se sruŔi začas. Pogledajte, siromasi postadoŔe bogati.

Breht je napisao o ovoj pesmi: ā€žOvaj opis je značajan utoliko Å”to predstavlja onu vrstu nereda koji moraju delovati privlačno svim potlačenima. Ipak, namere pesnika nisu transparentne.ā€œ Služeći se obrtom, ova pesma uspeva da se sačuva od političkih opasnosti direktnog poziva na menjanje sveta dokĀ  istovremeno približava ono Å”to se čini nemogućim samim tim Å”to ga zamiÅ”lja. Nakon Å”to je nepoznatom poretku priređena kognitivna proba unutar sigurnog prostora pesme, viÅ”e ne delu sasvim nemoguće da gravni grad za čas može da se sruÅ”i, ili da sirotinja postane bogata. Ali osim kognitivne, ruÅ”enje grada sada postaje i druÅ”tvena proba: jer se njegova inscenacija nije odigrala u svesti samo jedne osobe, već je podeljena, a kroz gest deljenja želja iskazana u pesmi ā€“ budući da njeno ispunjenje podrazumeva druÅ”tvenu pretpostavku kolektivnog napora ā€“ korača ka svojoj izvedbi.

Odbijanje, koje je samo ponekad poezija, ne mora biti ograničeno na poeziju, a izvrtanje sveta naopačke, Å”to često jeste poezija, ne mora da se zadrži samo na rečima. Reči su korisne za preokretanje sveta zato Å”to su jeftine, obične, prenosive, darežljive i niÅ”ta nam se previÅ”e straÅ”no neće desiti ako ih koristimo pogreÅ”no, za razliku od Å”ibica ili mačeta. Poezija je, pak, sačinjena od ideja, figura, tropa i sintakse podjednako koliko i reči. Možemo stvarati poeziju i bez jezika zato Å”to je jezik, kao poligon za uvežbavanje poezije, otvorio vrata za drugačiju pesmu ā€“ pesmu predmeta, pokreta, okruženja i njihovog rasporeda. To ne znači da je pesniÅ”tvo samo uvežbavanje preokretanja sveta: pokuÅ”ajte sada da stolicu stavite na glavu.

Prenosi i obrtanja, makar samo na trenutak, poriču a potom i preuređuju svet. Na isti način poezija preuređuje rečnik: jedno ā€žprotivā€œ poricačkog pesnika, predstavlja istovremeno jedno pokretno i snažno ā€žzaā€œ, proÅ”irujući negaciju do genijalnog i naspramnog, do nepredviđenih kolapsa i uključenja. Ove reči znače neÅ”to drugo, ili kao Å”to je napisao britanski pesnik Å on Boni:

NaŔa reč za Satanu nije i njihova reč za Satanu. NaŔa reč za Zlo nije i njihova reč za Zlo. NaŔa reč za Smrt nije i njihova reč za Smrt.[3]

Ogroman je prostor za značenje unutar ā€žneā€œ izgovorenog na osnovu veličanstvene logike poricanja poretka sveta. Pesničko ne može da zaÅ”titi potencijalno da ā€“ ili preciznije, pesničko ne može zaÅ”tititi pakleno da, ili bilo kakvu varijaciju tog pakleno da. Na ovaj način, svaka pesma protiv policije takođe je baÅ”tinik ljubavi prema svetu.

Preveo sa engleskog Marko Jovanović


[1] Iz Ciceronovih ā€œGovora protiv Katilineā€.

[2] Brehtov esej uključuje i ovaj koristan savet: ā€œOni koji su protiv faÅ”izma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog barbarstva koje od barbarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano. Oni hoće da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego Å”to meso iznese na stol. Oni nisu protiv posedničkih odnosa koji dovode do barbarstva,već samo protiv barbarstva. Oni dižu svoj glas protiv barbarstva i čine to u zemljama gdje vladaju isti posjednički odnosi, ali gde mesari i dalje peru ruke pre nego Å”to iznesu mesoā€.

[3] Sa bloga Å ona Bonija, ā€œNapuÅ”tene zgradeā€.


En Bojer je američka pesnikinja i esejistkinja. Rođena u Topeki, Kanzasu, 1973. godine. Objavila je pet knjiga: The Handbook of Disappointed Fate (2018), Garments Against Women (Ahsahta Press, 2015), za koju je 2016 nagrađena Community of Literary Magazines and Presses Firecracker Award, My Common Heart (2011), The 2000s (2009) i The Romance of Happy Workers (Coffee House Press, 2008). Predaje na Unmetničkom institutu Kanzas Sitija od 2011. Dobitnica je Whiting nagrade za 2018. godinu. Živi u Kanzas Sitiju, Misuri.

Izbor iz njene poezije “Romansa srećnih radnika”, objavljen je na Rizomu na sledećem linku.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *