Misliti u savezništvu – razgovor sa Džudit Batler



Džudit Batler je bez sumnje ostavila značajan trag u studijama roda. Njen kritički rad u domenu feminističke teorije i psihoanalize, kao i tumačenje radova Deride i Fukoa, uspostavio je kao intelektualnu referentnu tačku na globalnom nivou. Rođena je u Klivlendu, a već duže vreme predaje književnost na Univerzitetu Kalifornija u Berlkiju. Njeno najpoznatije delo Nevolje sa rodom, objavljeno 1990. godine redefinisalo je feminističku politiku subverzije. Teorijska misao Džudit Batler izaziva „nevolje“ zato što promišlja „problematičnu artikulaciju“ roda i seksualnosti, razvijajući je na osnovu koncepta „performativnosti“. Ona se tematizuje marfinu i marinalizovane grupe („kvir studije“) i poziva na dekonstrukciju nestabilnih identiteta. Dobitnica je Adornove nagrade za 2012. godinu.

Šta se promenilo sa pokretom #Metoo?

Važan doprinos #metoo pokreta je omogućavanje široj javnosti da sagleda sistemsko i sveprožimajuće postojanje seksualnog zlostavljanja žena. Ne radi se naprosto o nizu incidenata, već o skretanju pažnje na uzimanje seksulanog zlostavljanja zdravo za gotovo. Takođe je važno i zbog toga što žene vrlo često osećaju sramotu nakon što su bile žrtve seksualnog napada. Njihova priča nije ispričana i tajnoviti status ovog oblika nasilja i dalje traje. Mnogo ljudi danas veruje staro feminističko zapažanje da je ovakvo ponašanje svuda prisutno, što znači da je status quo konačno vidljiv. Nisu više sasvim mogući pokušaji da se histerizuju žene koje ispričaju svoju priču ili se požale na zlostavljanje. I verovatno će postati još manje mogući u budućnosti.

Još od Ženskog marša nakon izbora Donalda Trampa za predsednika Sjedinjenih Država, feministički pokret je bio u središtu preispitivanja patrijarhalnog, konzervativnog i neoliberalnog sistema. Da li je feminizam postao predstavnik novog „proleterijata“, u marksističkom smislu, klasa koja stremi da zbaci ustanovljeni poredak?

Ne, ne mislim da su žene novi proleterijat, iako su radnice i siromašne žene uvek bile deo ove klase. Svakako da se klasa ne može pročuavati bez promišljanja nesrazmernih načina na koji žene pate i od siromaštva i od nepismenosti. I ne možemo proučavati  kategoriju žena bez promišljanja klase. Ove kategorije već pripadaju jedna drugoj, nisu odvojene osovine moći. Naravno, oni koji su teorijski pisali o klasi nisu uvek obraćali pažnju na žene, a feministkinje su se ponekad usresređivale na patrijarhat iskjlučujući klasu. No nama trebaju punije karakterizacije od onoga što nam ti okviri mogu ponuditi. Možemo se zapitati kako klasu živeti kao rod? Ili kako rod živeti kao klasu? Počeli bismo da primećujemo kako se pojavljuju slojevitije stvarnosti unutar postojećih načina reprezentacije što bi naše političke analize učinilo mnogo živahnijim i ingenioznijim. Pojedini ovo nazivaju intersekcionalnost.

Koji je put od preispitivanja maskuline i kapitalističke dominacije do izgradnje politčikih alternativa? Gde bismo mogli da tražimo ujedinjujuću političku ideju?

Koliko god važno bilo promišljati Burdijeov koncept maskuline dominacije i neprekidne eksploatišuće i otuđujuće moći kapitalizma, to nisu jedina dva uticajna modaliteta moći. Nije jasno, na primer, da li je neoliberalizam isti kao i kasni kapitalizam ili je u pitanju odvojeni modalitet moći. Dalje, diskriminacija na rodnoj osnovi nije uvek ista kao i diskriminacija žena. Mnogi ljudi koji se ne povinuju rodnim normama – bilo muškim ili ženskim – trpe diskriminaciju i nasilje pa se takav oblik rodne diskriminacije ne može objasniti u okviru maskuline dominacije. Isto tako i rasna diskriminacija, imigrantski status, religija i seksualnost moraju da se razumeju obuhvatajući tekuću klimu reakcionarne politike. Po mom mišljenju nije dužnost pronaći jedinstven ili sintetički okvir, već naći način da se misli u savezništvu. Ovo savezništvo je široko, i još se širi, predstavljajući borbu za radikalniju demokratiju. Ako postoji zajendička politička ideja, treba je pronaći u afirmaciji društva koje će se udružiti u borbi protiv novih oblika autoritarnosti i fašizma – žene i njihovi saveznici će bez sumnje biti na prvoj liniji fronta, ali će se tu takođe naći i kvir i trans osobe, pripadnici pokreta „bez papira“, kao i oni kojima posao ne obezbeđuje ni prihode kojima bi mogli da pokriju svoju golu egzistenciju. Tek kada znamo protiv čega se borimo i kakav svet želimo da izgradimo, možemo da pronađemo zajednički cilj.

Još uvek spaljuju veštice…

Ni danas ekstremni konzervativci i religijski fundamentalisti ne skrivaju su svoju mržnju prema Džudit Batler. Pošto je pozvana da učestvuje na konferenciji u Brazilu u novembru prošle godine, ona je dočekana neuobičajeno nasilnim demonstracijama. Prisustvo žandarmerije je sprečilo izbijanje nereda već na međunarodnom aerodormu u Sao Paolu, kulturnoj i ekonomskoj prestonici zemlje. Uvrede su bile propraćene nasilnim gestovima. Demonstranti su mašući raspećima spalili „vešticu“, maketu izrađenu po uzoru na filozofkinju. Ovo je bila aluzija na Inkvizitorske procedure u kojima su „zaposednute“ bile ubijane spaljivanjem. Njena reakcija? „Bila sam prestravljena. Ti koji su spalili moju maketu predstavljajući me kao vešicu koja staje u odbranu trans populacije verovatno ne znaju da su žene koje su proglašavane vešticama i potom žive spaljivane, imale uverenja koja su se kosila sa dogmama katoličke crkve… Vešticama su pripisivane posebne moći kao ritualnim žrtvama čija će smrt pročistiti zajednicu od moralne i seksulane iskvarenosti.“

 

Preveo sa engleskog Marko Bogunović

Izvor: Verso

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *